Naslovnica Crkva Pakao i Čistilište

Pakao i Čistilište

3767
0
Podijeli objavu

Ovih dana, dok obilazimo groblja i palimo svijeća, više razmišljamo o smrti, koja- kako se kaže, čeka sve nas. Kako će izgledati taj život poslije smrt ovisi isključivo o nama samima. Kao katolici vjerujemo u raj, pakao i čistilište kao tri moguće destinacije kad jednom napustimo ovaj svijet. Ali što one zapravo znače? O raju se često govori i svi znamo o njemu, a što je s ona druga dva mjesta o kojima svećenici nerado govore (a vjeroučitelje se upozorava da ne plaše djecu s njima bez potrebe)?
U potrazi za najboljim informacijama o njima ne treba ići dalje od samog Katekizma.

O paklu:

1033 Ne možemo biti s Bogom sjedinjeni ako se slobodno ne odlučimo da ga ljubimo. Ali, Boga ne možemo ljubiti ako teško griješimo protiv njega, protiv svog bližnjega ili protiv nas samih: “tko ne ljubi, ostaje u smrti. Tko god mrzi brata svoga, ubojica je. A znate da nijedan ubojica nema u sebi trajnoga, vječnoga života” (1 Iv 3,14.15). Nas Gospodin upozorava nas da ćemo biti od njega odijeljeni, ako u teškim potrebama ne priskočimo u pomoć siromašnima i malenima, njegovoj braći.[598] Umrijeti u smrtnom grijehu, a da se čovjek za nj nije pokajao i prihvatio milosrdnu ljubav Božju, znači, po svom slobodnom izboru, ostati zauvijek odijeljen od njega. To upravo jest stanje konačnog samoisključenja iz zajedništva s Bogom i s blaženicima, koje označujemo riječju “pakao”.

1034 Isus često govori o “geheni”, o vatri “koja se ne gasi”,[599] pripremljenoj onima koji do kraja života odbijaju vjerovati i obratiti se, i gdje se istodobno može izgubiti duša i tijelo.[600] Isus teškim riječima navješćuje da će “poslati svoje anđele da pokupe sve (…) bezakonike i bace ih u peć ognjenu” (Mt 13,41-42), i da će izreći osudu: “Odlazite od mene, prokleti, u oganj vječni” (Mt 25,41).

1035 Crkva u svom naučavanju potvrđuje opstojnost pakla i njegovu vječnost. Duše onih koji umiru u smrtnom grijehu odmah nakon smrti silaze u pakao, gdje trpe paklene muke, “vječni oganj”.[601] Glavna se paklena muka sastoji u vječnom odjeljenju od Boga, u kojemu jedinome može čovjek naći život i sreću, za što je stvoren i za čime teži.

1036 Izjave Svetoga pisma i učenje Crkve o paklu jesu poziv na odgovornost, kojom čovjek mora svoju slobodu upotrijebiti u cilju svoje vječne sudbine. Istodobno su hitan poziv na obraćenje: “Uđite na uska vrata! Jer široka su vrata i prostran put koji vodi u propast i mnogo ih je koji njime idu. O kako su uska vrata i tijesan put koji vodi u Život i malo ih je koji ga nalaze!” (Mt 7,13-14):
Budući da ne znamo ni dana ni časa, treba, kako opominje Gospodin, da ustrajno bdijemo da, dovršivši jedini tijek našega zemaljskog života, zaslužimo s njim ući na svadbu i ubrojiti se među blagoslovljene, i da ne budemo kao zli i lijeni sluge otjerani u vječni oganj, u vanjske tmine, gdje “će biti plač i škrgut zubi”.[602]

1037 Bog nikoga ne predodređuje za pakao;[603] za to je potrebno svojevoljno odvraćanje od Boga (smrtni grijeh) i ustrajanje u tome sve do kraja. U euharistijskom slavlju i u dnevnim molitvama vjernika Crkva zaziva milosrđe Boga, koji “neće da itko propadne, nego hoće da svi prispiju k obraćenju” (2 Pt 3,9):
Molimo, Gospodine, blagohotno primi ovaj žrtveni prinos nas tvojih slugu i sve obitelji svoje: obdari naše dane svojim mirom, izbavi nas od vječne osude i ubroji nas među izabrane svoje.[604]

Dakle, pakao je stvaran i trebali bi ga se bojati a ne praviti kao da ga nema ili kako su neki fratri mene učili, da samo oni najgori, tipa Hitlera idu u pakao i da se nemam zbog čega brinuti.
Ipak najveća vjerovatnost jest da će većina vjernika završiti u čistilištu bez obzira što svećenici govorili na sprovodima.

Evo što Katekizam piše o tome:

Konačno čišćenje ili Čistilište

1030 Oni koji umru u milosti i prijateljstvu s Bogom, a nisu potpuno čisti, iako su sigurni za svoje vječno spasenje, moraju se poslije smrti podvrgnuti čišćenju, kako bi postigli svetost nužnu za ulazak u nebesku radost.

1031 To konačno čišćenje izabranih, koje se posve razlikuje od kazne osuđenih, Crkva naziva Čistilištem. Nauk vjere s obzirom na Čistilište Crkva je jasno izrazila posebno na Firentinskom[591] i Tridentskom[592] saboru. Crkvena predaja, pozivajući se na neka mjesta Svetog pisma,[593] govori o čistilišnoj vatri:
Što se tiče nekih lakih pogrešaka, treba vjerovati da prije općeg suda postoji čistilišna vatra, prema onome što potvrđuje Onaj koji je Istina, govoreći da onome tko izgovori hulu protiv Duha Svetoga neće biti oproštena ni na ovom ni u budućem svijetu (Mt 12,31). Prema toj pouci možemo zaključiti da se neke pogreške mogu oprostiti na ovom svijetu, a neke druge u budućem svijetu.[594]

1032 Taj se nauk također oslanja na molitvenu praksu za pokojne, o čemu govori Sveto pismo: “Zato je (Juda Makabejac) za pokojne prinio žrtvu naknadnicu, da im se oproste grijesi” (2 Mak 12,46). Crkva je, od prvih vremena, častila spomen mrtvih i za njih prinosila molitve, poglavito misnu žrtvu,[595] da bi, očišćeni, mogli prispjeti k blaženom gledanju Boga. Crkva također preporučuje milostinju, oproste i djela pokore u korist pokojnika:
Pružajmo im pomoć i obnavljajmo im spomen. Ako su Jobovi sinovi bili očišćeni žrtvom svog oca,[596] zašto bismo sumnjali da će naši prinosi za pokojne tim pokojnicima pružiti neku utjehu? Ne oklijevajmo pružati pomoć onima koji su preminuli i prikazivati za njih svoje molitve.[597]

(ideja za post preuzeta sa bloga Abbey Roads)