Naslovnica Crkva Čega se boje sveci?

Čega se boje sveci?

2010
0
llustration of Prussian soldiers /cavalry making their rather intimidating presence felt, in a French orphanage administered by Carmelite nuns-Franco-Prussian war 1870/71

“Pruska vojska je stigla na naša vrata. Zar vas to ne ispunja užasom?”
“Ne.”
“Dakle, nemamo se čega bojati?”
“Bojim se samo loših katolika.”
“Bojite li se čega drugog?”
“Ne, ničega.”
[Bernadette govori. Život sv Bernadette Soubirous njezinim riječima, od vlč. Rene Larentina, Pauline Books, str. 415-416].

Da, to su bili riječi sv. Bernardice, vidjelice iz Lurda. Usred velikog rata, mogla je samo utvrditi strah od loših katolika.

Stvarno? Ne boji se neprijateljskih trupa na vratima? Gubitka života, teških ozljeda i opasnosti po život? Gubitka zemlje ili političke moći? Bezbrojnih patnji koje zasigurno dolaze? Nju je samo strah loših katolika?

Za svjetovnog čovjeka, strah od gubitka života, teških ozljeda i opasnosti po život bi nadaleko pretekao strahovanje o tome dolaze li katolici na misu, i mole li krunicu. Za njih, ovakav odgovor zvuči gotovo bešćutno.

No, za duhovnog čovjeka, loši katolici su nešto čega se treba bojati, zaista nešto čega se treba više bojati čak i od patnje ili smrti. Loši katolici su u velikom riziku od gubitka vječnog spasenje. Nadalje, zbog lošeg primjera, stavljaju i druge u ozbiljnu opasnost.

Ne postoji ništa važnije od našeg vječnog spasenja – ništa. Život, tijelo, standard sve je to lijepo; ali sve su to samo privremene stvari i ne smijemo ih cijeniti više od našeg vječnog života. Doista, trebali bismo biti u stanju rado ih odbaciti na stranu, ako je potrebno i napustiti ovu dolinu suza, ovo progonstvo, i otići kući živjeti s Bogom.

Loši katolici riskiraju i svoj vlastiti spas i spas drugih. Loši katolici vole svijet i njegove vrijednosti više od Krista i njegovog Kraljevstva. Oni ne bi podnosili patnje, neugodnosti ili poteškoća za Kraljevstvo Božje. Oni neće prihvatiti ispravke svog svjetonazora, politike ili razmišljanja na temelju vjere. Oni su zavedeni i obmanjuju druge. Istina Evanđelja nije njihovo svjetlo ili kompas; ne vodi njihov put. Oni će učiniti sve što je potrebno kako bi postigli svoje svjetovne ciljeve. Križ nije za njih. Umjesto toga, zadovoljstvo, popularnost, i imetak su njihov fokus. Kao što Pavao kaže „Jer često sam vam govorio, a sada i plačući govorim: mnogi žive kao neprijatelji križa Kristova. Svršetak im je propast, bog im je trbuh, slava u sramoti – jer misle na zemaljsko.“ (Fil 3, 18-19).

Do neke mjere, svi mi patimo od tendencije da budemo loši katolici. Svi smo mi grješnici, podbacujemo, i imamo neke loše prioritete. No, danas postoji sve veći broj loših katolika koji se tvrdoglavo ne kaju zbog toga, pa čak inzistiraju na tome da treba mijenjati Crkvu i Bibliju. Ovo je jadna, ali i strašna situacija i za njih i za one na koje utječu.

Sv. Bernardica nije bila naivna kada je gledala u prijetnje koje im pristižu. Doista postoji snažna, izravna veza između loše vjere i rata. U vrijeme sv. Bernardice, katolici i kršćani u Europi su se međusobno ubijali već stoljećima. A rat je kumulativni učinak grijeha; kolektivnog odbacivanja Božjih zapovijedi i poziva da ljubimo Boga, našeg susjeda, i našeg neprijatelja. Ponekad, obrambeni ratovi su, na žalost, bili potrebni. Ali ratovi među kršćanima su posebno dirljiv podsjetnik na neuspjeh života u vjeri.

Bez obzira na ishod ratova; bez obzira na to tko pobjeđuje u tim sukobima za zemaljska kraljevstva; bitka za vječno spasenje kroz pokajanje i vjeru je daleko važnija. To je istiniti prioritet svetaca.

Čega se onda sveci boje? Loših katolika. Ničeg drugog? Ne, ničeg.

Izvor