Naslovnica Društvo Škola, ako nije hram, je špilja

Škola, ako nije hram, je špilja

1085
0

Prenosimo članak o vjeronauku u školi, objavljen ranih 30-ih godina u časopisu Katolik, a koji je itekako relevantan i danas.

Crkveni zakonik (kan. 1113.) veli, da roditelji imadu veoma tešku dužnost, da svoju djecu odgajaju vjerski i ćudoredno, a u kan. 1372. se veli, da roditelji i skrbnici imadu pravo i tešku odgovornost, da se pobrinu za kršćanski odgoj svoje djece, kao i da se u svakoj školi mora da predaje vjeronauk (kan. 1373.). Svi katolici znajući, kako je prolazan ovaj život i kako nas sve čeka vječnost, dobra ili zla, već prema tome, kako ćemo je sami pripraviti i zaslužiti, traže vjerski odgoj djece u školi kao najvažniji predmet. Od ovoga zahtjeva katolici nigdje ne propoštaju, a ni ne mogu, ako žele dobra svojoj djeci na ovom i na drugom svijetu. To odlučno traži i Crkva, jer dijete više nego roditeljima i društvu u prvom redu pripada Bogu, koji ga je stvorio i koji je njegova zadnja svrha.

Osnovna škola nadomješta roditelje. Tu dijete uči prve početke i razvija svoje prve osjećaje. Zato škola mora da slijedi onaj vjersko-ćudoredni odgoj, što ga je dijete primilo na majčinim koljenima. Tu treba dijete da razvije svoje vjersko znanje. Inače, kad bi se to zanemarilo, vrijeđalo bi se pravo, što Bogu pripada, a odgoj u školi bi bio lažan. Roditelji uzdržavaju školstvo i učiteljstvo, a učitelji u školi nadomještaju samo roditelje, jer dužnost odgoja pripada roditeljima, buduć su djeca krv njihove krvi.

Logično je stoga, da škola mora biti kršćanska ondje, gdje je većina roditelja kršćanska. Škola nije nego nastavak obiteljskog odgoja i pouke, jer roditelji obično nemaju vremena, a ni sposobnosti za to. Zato škola ne smije da bude drugog duha negoli je roditeljska kuća. Učitelj u školi ne može da zastupa ničiju drugu misao negoli onu roditelja. Bilo bi zločinačko izdajštvo svetih prava roditelja, koji plaćaju učiteljstvo, kad bi oni djeci u školi davali drugi odgojni smjer od onoga, što ga prima dijete u kući. Gdje su roditelji katolici, bila ta škola privatna ili državna, ona mora da bude katolička, jer samo tada je odgojna i nije pogibljena za dušu i odgoj djece. Nije svrha škole, da samo prosvijetli um, da nauči djecu čitati, pisati i računati. Škola mora da odgaja dušu i srce mladeži, da je učini značajnom.

Nijedna ljudska nauka ne može tako uspješno da utisne u dušu djeteta pojam kreposti i dužnosti, kako to mogu vjera i Božje zapovijedi. Kad se strasti stanu buditi, a ljudska sebičnost javljati svojim napastima, tada ne može da obuzda čovjeka ćudoređe, koje se temelji na frazama: vršenja dužnosti, osjećaja časti, odgovornosti. Tko nema straha Božjega, nema ni srama ljudskoga. Praksa života i korupcija, koja je preotela toliko maha po svijetu – potvrđuje nam, da samo one zapovijedi i ono ćudoređe govori uspješno ljudima, koje dolazi od Boga i koje kažnjava ili nagrađuje vjernošću. Mudro je zato rekao nas veliki Šibenčanac Tommaseo: „Škola, ako nije hram, je špilja“. A vjerski odgoj u školi je ono, što odlučuje, da li će škola biti prvo ili drugo.

Čovjek ne živi samo za sebe, već je stvoren za društvo. Treba ga zato odgojiti zarana, još kao dijete, u civilnim i društvenim krepostima. Škola je iza obitelji prva pozvana, da bude izvorom društvenih kreposti i vrlina za dobrobit mjesta i domovine, koja gradi svoju velečinu i budućnost ne toliko na jakim mišicima, koliko na kreposnom životu svojih građana. A je li moguće usaditi u srce mladeži individualne i društvene kreposti bez Boga i bez vjere? Zastalno ne! Iskreno sudjelovanje utuđim bolima, duh pokornosti i poslušnosti raznim institucijama, duh pregaranja, požrtvovnosti, nesebičnosti i žrtve za dobrobit naroda i domovine – ne mogu nikako naći jakoga temelja u praznom osjećaju tkz. ljudske solidarnosti. To je samo fraza! Framasunstvo i liberalizam, su to pokušali, pak su potpuno bankrotirali. To isto je doživjela i boljševička Rusija svojim odgojem bez Boga. Istim putem idu danas i sami nacionalisti, koji nepravedno postupaju s manjinama ili progone vjeru, jer nije i ona nacionalistička, te nagovaranje na politička zločinstva protiv protivnika.
Bez kršćanske škole društvo može jedino da očekuje bankrot na svim granama života. Zato Belgijanci mole: „Od škola bez Boga i od učitelja bez vjere: oslobodi nas, Gospodine!“

Da škola bude zaista kršćanska, treba da vjeronauk bude glavnim predmetom, te ništa u školi ne smije da omalovažuje vjeru. Vjeroučitelj mora da bude svećenik, a samo iznimno učitelj, i to, ako je zato prije dobio dozvolu od biskupa. Učitelji moraju biti iste vjere kao i djeca i prožeti vjerskom duhom. Udžbenici moraju biti odobreni od crkvene vlasti. U knjigama i u nastavi ne smije ništa da vrijeđa Crkvu i vjeru, pače cjelokupna nastava mora da diše kršćanstvom, eda bude odgojna, da tako djeca što bolje vrše i ljube svoju vjeru. Učiteljstvo mora da sudjeluje s djecom u vjerskim obredima, eda im tako prednjači svojim dobrim primjerom. Ako nešto od toga fali, škola nije u pravom smislu kršćanska. Tada roditelji treba da reknu svoje!

Preliska članka je prvotno objavljena na blogu Murus inexpugnabilis