Naslovnica Crkva Ukrajinski grkokatolici razočarani susretom papa Franje i patrijarha Kirila

Ukrajinski grkokatolici razočarani susretom papa Franje i patrijarha Kirila

1618
0

O susretu pape Franje i patrijarha moskovskog i cijele Rusije Kirila se dosta raspisalo ovih dana, pa smo odlučili objaviti pogled na sastanak iz perspektive poglavara Ukrajinske grkokatoličke Crkve, crkvene zajednice koja će zasigurno osjetiti posljedica potpisanog sporazuma.

U intervju je nadbiskup Svjatoslav Ševčuk, podijelio svoje dojmove o susretu na Kubi:

Odmah se primijetilo, a pogotovo se to vidjelo u komentarima nakon sastanka, da su te dvije strane na potpuno različitim valnim duljinama, te da slijede različite ciljeve. Njegova Svetost Papa Franjo je doživio ovaj susret prvenstveno kao duhovni događaj. On je svoje dojmove započeo s izjavom da mi, katolici i pravoslavci, dijelimo jedno isto krštenje. Na sastanku, zazvao je prisutnost i podršku Duha Svetoga. Papa je naglasio kako se Crkveno jedinstvo može ostvariti samo ako se putuje istim putem.

Kod moskovskog patrijarha se sa druge strane odmah osjetilo kako se uopće ne radi o Duhu Svetom, ili teologiji ili stvarnim vjerskim pitanjima. Nije bilo zajedničke molitve, naglasak je bio na službenim frazama o “sudbini svijeta”, a zračna luka je poslužila kao neutralan, odnosno ne-crkveni prostor. Dojam je da su postojala dva paralelna svijeta. Jesu li se ta dva svijeta dotakla za vrijeme susreta? Ne znam, ali sudeći po matematičkim pravilima, dva paralelna pravca se nikad ne sijeku.

Službeno je objavljeno da je dokument nastao zajedničkim trudom Mitropolita Hilariona (Alfeyeva) sa pravoslavne strane i kardinala Kocha sa Papinskog vijeća za promicanje jedinstva kršćana sa katoličke strane. Za dokument čija namjera nije bila teološke naravi, nego u suštini društveno-politička, teško je zamisliti slabiju skupinu od ove koja je izradila ovaj tekst. Spomenuto papinsko vijeće je nadležno za teološka pitanja i odnose sa raznim kršćanskim Crkvama i zajednicama, ali nije stručno za pitanja međunarodne politike, a posebno ne u osjetljivim pitanjima kao što je ruska agresija u Ukrajini.

Dakle, karakter dokumenta bio je izvan njihove sposobnosti, a to je iskorišteno od Odjela vanjskih poslova Ruske pravoslavne Crkve, koja je, prije svega, instrument diplomacije i vanjske politike patrijarhata u Moskvi. Želim napomenuti da sam ja, kao poglavar naše Crkve, službeni član Papinskog vijeća za promicanje jedinstva kršćana, nominiran još od pape Benedikta. Međutim, nitko me nije pozvao da izrazim svoje mišljenje i tako, u biti, kao što se već ranije znalo događati, govorili su o nama bez nas, ne dajući nam glas.

U principu, rekao bih da je 26. stavak ove Deklaracije najsporniji. Stječe se dojam da Moskva ili tvrdoglavo odbija priznati da je jedna od strana u sukobu, naime, da je otvoreno podržavala agresiju Rusije protiv Ukrajine, a, usput, također blagoslivlja vojne akcije Rusije u Siriji kao “sveti rat”, ili se poziva na vlastitu savjest, razboritost, društvenu solidarnosti i aktivnu izgradnju mira. Ne znam! Sama riječ “sukob” je ovdje nejasna i čini se da sugerira čitatelju da imamo “građanski sukob”, a ne vanjsku agresiju susjedne države. Danas je opće poznato kako- da vojnici nisu bili poslani iz Rusije na ukrajinsko tlo i da nije bilo dostavljeno teško naoružanje; da je Ruska pravoslavna Crkva, umjesto blagoslova ideje “Russkij Mir” ( “Ruskog svijeta”) podržala Ukrajinu u zadobivanju kontrole nad svojim granicama- ne bi ni došlo do aneksije Krima, niti bi došlo do bilo kakvog rata uopće. Upravo takva vrsta socijalne solidarnosti s ukrajinskim narodom i aktivna izgradnja mira je ono što se očekuje od potpisnika ovog dokumenta.

Izvor