Naslovnica Vatikan Postoji li ‘silenzio stampa’ među nekim prelatima?

Postoji li ‘silenzio stampa’ među nekim prelatima?

1911
0

Dva pripadnika najviših crkvenih krugova, obojica poznata po nepokolebljivoj obrani tradicionalnog nauka Crkve i pastoralne skrbi o ženidbi na Sinodi o obitelji, odbijaju razgovore s novinarima o papinoj kontroverznoj apostolskoj pobudnici.

Vatikanski novinar Edward Pentin izvijestio je da ni kardinal Gerhard Müller, prefekt Kongregacije za nauk vjere, niti kardinal Robert Sarah, prefekt Kongregacije za bogoštovlje, nisu htjeli komentirati Amoris Laetitia niti dati bilo kakav intervju za medije o dokumentu.

Müller i Sarah su u više navrata govorili o nauku Crkve i nerazrješivosti braka te posljedicama tog učenja za one u drugom braku čiji raniji brak Crkva nije proglasila ništavnim.

LifeSiteNews je pokušao razgovarati i s drugim kardinalima koji su također odbili komentirati. Izvori bliski Svetoj stolici tvrde kako su mnogi kardinali odlučili izbjegavati komentare zbog negativnog utjecaja koje bi oni mogli imati na instituciju papinstva.

S druge strane osvrt nadbiskupa Athanasiusa Schneidera, prelata dobro poznatog u tradicionalnim krugovima, je objavljen u velikom broju tzv. mainstream katoličkih medija, pa danas prenosimo opširan članak objavljen u hrvatskom izdanju Radio Vatikana (i to u kategoriji Ističemo):

“‘Amoris laetitia’: pojasniti kako bi se izbjegla opća zbunjenost” naslov opširnog osvrta mons. Athanasiusa Schneidera, pomoćnog biskupa kazahstanske nadbiskupije Marije Presvete u Astani, na nedavnu postsinodsku apostolsku pobudnicu pape Franje. „Amoris laetitia“ sadrži veliko duhovno i pastoralno bogatstvo za život u braku i kršćanskoj obitelji u naše vrijeme – napomenuo je mons. Schneider – ali nažalost je već u vrlo kratkom vremenu izazvala proturječna tumačenja, čak i među biskupima.

Različita tumačenja pobudnice

S jedne strane svećenici i biskupi javno i otvoreno tvrde da je pobudnica otvorila put pričesti za rastavljene i civilno ponovno vjenčane, ne tražeći od njih da žive u uzdržljivosti. Tako je predsjednik Filipinske biskupske konferencije napisao: „Radi se o mjeri milosrđa, otvorenju srca, razuma i duha za koje nije potreban nijedan zakon, kao što nije potrebno čekati bilo kakve upute ili usmjerenja. Može ga se i treba odmah provesti u praksu“. Istoga je mišljenja i p. Antonio Spadaro, prema kojem je „Amoris laetitia“ otvorila vrata pričesti za rastavljene i ponovno vjenčane.

Put tom tumačenju – primijetio je biskup Schneider – otvorio je kardinal Christoph Schönborn, koji je za vrijeme službenog predstavljanja pobudnice rekao da mu je veliku radost donijela činjenica što taj dokument „na dosljedan način nadilazi umjetno, vanjsko i jasno razlikovanje između ‘regularnog’ i ‘neregularnog’“. Takva izjava sugerira da nema jasne razlike između valjanog i sakramentalnog braka te neregularne unije.

S druge strane, postoje biskupi koji ističu da pobudnicu valja čitati u svjetlu stalnog crkvenog učiteljstva i da ona ne odobrava pričest za rastavljene i ponovno vjenčane, ni u iznimnim slučajevima. U načelu – smatra mons. Schneider – ta je tvrdnja točna i poželjna. Svaki tekst učiteljstva treba biti dosljedan sa sadržajem prethodnog učiteljstva, bez prekida. Ipak, neke izjave u „Amoris laetitia“ mogu se realistično iskoristiti kako bi se opravdao abuzus pripuštanja svetoj pričesti rastavljenih u novim vezama.

Objektivne poteškoće u tekstu

Analizirajući s intelektualnim poštenjem neke izjave u „Amoris laetitia“ u njihovom kontekstu – primijetio je biskup –, čini se teškim tumačiti ih u skladu s tradicionalnim naukom Crkve. K tome, u dokumentu nema konkretne i izričite potvrde stalnog nauka i prakse Crkve, koju je u „Familiaris consortio“ iznio sv. Ivan Pavao II: „Crkva potvrđuje svoju praksu, utemeljenu na Svetom pismu, da euharistijskoj pričesti ne pripušta rastavljene i ponovno vjenčane. Oni sami naime sprječavaju da ih se pripusti jer se svojim stanjem i životnim položajem objektivno udaljuju od veze ljubavi između Krista i Crkve koju euharistija označava i ostvaruje. Preostaje, osim toga, još jedan osobit pastoralni razlog: ako bi se ti ljudi pripustili euharistiji, vjernici bi bili uvedeni u zabludu i zabunu o tom što Crkva uči o ženidbenoj nerazrješivosti.“

„Nadalje“ – napisao je sv. Ivan Pavao II. – „pomirenje u sakramentu pokore – koje bi otvorilo put svetootajstvu euharistije – može se udijeliti samo onima koji su, pokajavši se što su pogazili znak Saveza i vjernosti Kristu, iskreno spremni prihvatiti oblik života koji više nije u suprotnosti s nerazrješivošću ženidbe. To doista zahtijeva da muškarac i žena, kad iz ozbiljnih razloga – primjerice radi odgoja djece – ne mogu ispuniti obvezu rastave, „preuzmu obvezu da žive u potpunoj uzdržljivosti, to jest da se uzdržavaju od čina koji su pridržani samo bračnim drugovima“ („Familiaris consortio“, 84).

Papa Franjo – nastavio je biskup Schneider – nije utemeljio novu kanonsku opću normativu koja bi bila primjenjiva na sve rastavljen u novim vezama, ali kaže da je u određenim slučajevima, u kojima postoje „olakšavajući čimbenici“, „moguće živjeti u Božjoj milosti“ i „primati pomoć Crkve“, što „u određenim slučajevima može biti i pomoć sakramenata“.

Primijetio je kako pobudnica u bilješci 329 na krivi način prenosi dogmatsku konstituciju „Gaudium et spes“, kao da taj dokument Drugog vatikanskog sabora govori o osobama u neregularnim unijama, dok se zapravo odnosi na supružnike u valjanom braku. Primjenjivanje onoga što se odnosi na kršćanski brak na slučajeve rastavljenih može ostaviti dojam se valjani brak pripaja „ne u teoriji, nego u praksi, uniji rastavljenih osoba“.

Nažalost nedostaju konkretni navodi dokumenata „Familiaris consortio“ i „Veritatis splendor“, što bi pobudnicu „Amoris laetitia“ učinilo otpornom na heterodoksna tumačenja. Općenite aluzije na moralna načela i nauk Crkve nedovoljne su u kontroverznom sadržaju koji je osjetljiv i od velike važnosti – ustvrdio je mons. Schneider.

Posljedice heterodoksnog tumačenja

Neki svećenici i biskupi tvrde da prema duhu 8. poglavlja postsinodske pobudnice nije isključeno da, u iznimnim slučajevima, rastavljeni i ponovno vjenčani mogu pristupiti svetoj pričesti, iako nisu odlučili živjeti u savršenoj uzdržljivosti. Iz toga bi slijedilo, međutim, da 6. Božja zapovijed koja zabranjuje svaki spolni čin izvan braka nije univerzalno valjana i da dopušta iznimke. Ohrabrivati i legitimizirati djela koja su po sebi i uvijek protivna Božjoj volji proturječilo bi božanskoj objavi – upozorio je biskup Schneider.

To bi također značilo da Kristove riječi o ženidbi i rastavi više nisu valjane te da je moguće primiti sakrament pokore i pričest uz nakanu da se nastave izravno kršiti Božje zapovijedi. Trajno, svjesno i slobodno kršenje 6. Božje zapovjedi te svetosti i nerazrješivosti valjanoga braka više ne bi bio težak grijeh. Moglo bi onda biti i drugih slučajeva teških, trajnih i svjesnih kršenja Božjih zapovjedi (poput teške korupcije), u kojima bi se ljude moglo pripustiti sakramentima, bez njihove iskrene odluke da ubuduće više ne griješe.

Božje zapovijedi obvezuju sve i uvijek

Stalni i nezabludivi nauk Crkve više ne bi bio univerzalno valjan s obzirom na učenje koje su potvrdili sv. Ivan Pavao II. u „Familiaris consortio“ i Benedikt XVI. u „Sacramentum caritatis“, prema kojem je savršena uzdržljivost uvjet da rastavljeni primaju sakramente. Obdržavanje 6. Božje zapovijedi i bračna nerazrješivost – ustvrdio je biskup Schneider – bili bi tek ideali, koje ne mogu ostvariti svi, nego samo određene elite. To bi bila – prema biskupovim riječima – uzurpacija moći, što ne može nijedan ljudski autoritet, zato što bi se radilo o pokušaju ispravljanja same Božje riječi.

Izjaviti da namjerno, slobodno i redovito prakticiranje spolnih čina u nevaljanoj uniji može u konkretnim okolnostima ne biti teški grijeh nije istina, nego velika laž i stoga nikada neće voditi autentičnoj radosti ljubavi. Dopustiti da te osobe primaju svetu pričest bilo bi – naglasio je biskup – prijetvornost, licemjerje i laž.

Prema crkvenome nauku, deset Božjih zapovijedi je univerzalno valjano. One su nepromjenjive te obvezuju uvijek i svugdje. Nitko – kako stoji u Katekizmu Katoličke Crkve – ne može otpustiti od njihova obdržavanja. Oni koji su tvrdili da Božje zapovijedi – napose zapovijed „ne sagriješi bludno“ – mogu imati iznimke i da u nekim okolnostima nema krivnje za razvod bili su farizeji i poslije kršćanski gnostici u drugom i trećem stoljeću – primijetio je mons. Schneider.

U slučaju osobe koja slobodno čini objektivno moralno teške čine, s punom sviješću i pri zdravoj pameti, uz nakanu ponoviti ta djela u budućnosti, nije moguće primijeniti načelo olakotnog uklanjanja krivice. Primjenjivanje tog načela na rastavljene u novim vezama predstavljalo bi licemjerje i gnostički sofizam. Kad bi Crkva pripustila te osobe svetoj pričesti, čak i u samo jednom slučaju, proturječila bi doktrini koju ispovijeda, dajući javno protusvjedočanstvo nerazrješivosti braka – kazao je biskup, dodajući:

Crkva je uvijek odbacivala proturječja između nauka i prakse

Kako bi izbjegla takvo nepodnošljivo i skandalozno proturječje, Crkva je, nezabludivo tumačeći istinu božanskoga moralnog zakona i ženidbene nerazrješivosti, nepromjenjivo dvije tisuće godina obdržavala praksu pripuštanja svetoj pričesti samo onih rastavljenih osoba koje žive u savršenoj uzdržljivosti i „remoto scandalo“, bez iznimki ili posebnih privilegija.

Prvi pastoralni zadatak koji je Gospodin povjerio svojoj Crkvi je naučavanje, nauk. Obdržavanje Božjih zapovijedi je nerazrješivo povezano s naukom. Zbog toga je Crkva uvijek odbacivala proturječje između doktrine i života, nazivajući takve kontradikcije gnostičkima ili prepoznajući u njima heretičku luteransku teoriju „simul iustus et peccator“.
Kad se radi o Božjim zapovijedima i nerazrješivosti braka, ne može se govoriti o suprotstavljenim teološkim tumačenjima. Ako je Bog rekao: „Ne sagriješi bludno“, nijedna ljudska vlast ne može reći: „U nekim iznimnim slučajevima ili radi dobre svrhe, možeš sagriješiti bludno“.

Potrebno više od općenitih aluzija

Zbog toga je jako važno što papa Franjo u apostolskoj pobudnici, u dijelu o integraciji osoba u neregularnim unijama, kaže kako „razlučivanje nikada ne može zanemariti zahtjeve istine i evanđeoske ljubavi koje Crkva predlaže… treba jamčiti nužne uvjete poniznosti, povjerljivosti, ljubavi prema Crkvi i njezinom nauku“. Međutim, ovi pohvalni navodi u „Amoris laetitia“ ostaju bez specifikacija po pitanju obveze rastavljenih i ponovno vjenčanih da se razdvoje ili barem da žive u savršenoj uzdržljivosti – primijetio je mons. Schneider, objašnjavajući:

Kad se radi o životu ili smrti tijela, nijedan liječnik ne bi stvari ostavio nejasnima. Liječnik ne može pacijentu reći: „Trebate odlučiti o primjeni lijeka prema savjesti i u skladu sa zakonima medicine“. Takvo bi se ponašanje jednog liječnika nesumnjivo držalo neodgovornim. A istovremeno je život besmrtne duše još važniji, zato što o zdravlju duše ovisi njezina vječna sudbina.

Biskupi i svećenici koji umiruju rastavljene i civilno ponovno vjenčane, govoreći im da njihovi spolni čini nisu teški grijesi – napomenuo je mons. Schneider – lišavaju ih mogućnosti radikalnog obraćenja na poslušnost Božjoj volji, ostavljajući te duše u zabludi. To je lak i jeftin pastoral koji zanemaruje Isusov križ. Onima koji su slično činili Krist je rekao: „Odlazi od mene, sotono! Ti si mi sablazan, jer ne misliš po Božjem, nego po ljudskom“.

Apel za autentičnu interpretaciju

„Amoris laetitia“ zasigurno sadrži teološke izjave te duhovne i pastoralne naputke od velike vrijednosti. Svejedno – primijetio je biskup – realistično je nedovoljno samo reći da pobudnicu treba tumačiti u skladu s naukom i tradicionalnom praksom Crkve. Kad se u crkvenom dokumentu, koji u ovome slučaju nema definitivnu ni nezabludivu narav, nalaze elementi tumačenja i primjene koji bi mogli imati duhovno opasne posljedice, svi članovi Crkve, a na prvome mjestu biskupi, bratski suradnici Vrhovnoga svećenika u djelatnoj ljubavi, imaju dužnost s poštovanjem naznačiti tu činjenicu i moliti autentičnu interpretaciju.

Kad se radi o božanskoj vjeri i zapovijedima; o svetosti i nerazrješivosti braka, onda svi članovi Crkve, od jednostavnih vjernika do najviših predstavnika učiteljstva trebaju zajednički nastojati da očuvaju nedirnutim polog vjere i njezinu praktičnu primjenu. Upravo je Drugi vatikanski sabor – napomenuo je mons. Schneider – potaknuo sve vjernike, a osobito biskupe da bez straha očituju svoje brige i primjedbe u vidu dobra čitave Crkve.

Sluganstvo i politička korektnost uzroci su opasnoga zla u životu Crkve. Poznati teolog Tridentskog sabora, Melchior Cano, jasno je to rekao: „Petru ne trebaju naše laži i ulagivanja. Oni koji zatvorenih očiju i bez rasuđivanja brane svaku odluku Vrhovnoga svećenika su oni koji najviše kompromitiraju autoritet Svete Stolice. Oni joj uništavaju temelje umjesto da je učvršćuju“.

Biskup Schneider je stoga, poradi uklanjanja zbunjenosti po pitanju sakramentalne discipline za rastavljene i ponovno vjenčane, napomenuo kako je hitno potrebna autentična interpretacija pobudnice „Amoris laetitia“, koja će navesti čitavu formulu sadržanu u „Familiaris consortio“.

Može se držati legitimnim apel našem dragom papi Franji, Kristovom namjesniku i – prema riječima sv. Katarine Sienske – „slatkom Kristu na zemlji“, da uredi objavljivanje autentične interpretacije svoje pobudnice s eksplicitnim izričajem disciplinarnog načela općeg i nezabludivog učiteljstva po pitanju pristupa sakramentima za rastavljene i ponovno vjenčane, kako je formulirano u „Familiaris consortio, 84“. To bi bila „radost jasnoće“ („claritatis laetitia“) za čitavu Crkvu, koja bi joj jamčila i ljubav u radosti („amoris laetitia“) – ustvrdio je na koncu biskup Athanasius Schneider.