Naslovnica Crkva Ako se u svojim bolestima i nemoćima obratimo Gospodinu počinjemo živjeti…

Ako se u svojim bolestima i nemoćima obratimo Gospodinu počinjemo živjeti…

299
0

… Zašto Isuse? – mora da se čulo u uzdasima Marte i Marije, jer nam je to tako blizak osjećaj. „Zašto ne reagiraš na ovu zarazu, pa još i potres?! Što nas još čeka? Što čekaš Isuse, pa mi smo tvoji (kršćani)?“

Jesmo li zaista njegovi (ili smo to ostali samo po imenu)?

Prošle korizmene nedjelje imali smo slučaj slijepca od rođenja (Iv 9) kad Isus kaže, na pitanje učenika „tko li sagriješi…“, „… to je zato da se na njemu očituju djela Božja“. Današnje evanđelje (Iv 11) ima dodirnu točku u Isusovima riječima vezanim za Lazarovu bolest: „Ta bolest nije na smrt, nego na slavu Božju, da se po njoj proslavi Sin Božji:“

Marta i Marija su javile Isusu da je Lazar bolestan…

Svi mi prije ili poslije doživimo taj trenutak kad netko nama drag oboli i tad počnemo moliti za tu osobu. I mi tada na neki način postupamo slično Marti i Mariji, javljamo Isusu – Brat mi je bolestan. Dođi brzo!

Međutim, Bog ne dođe baš uvijek onako brzo kako smo mi to željeli i očekivali. Iako je naglašeno kako ih je volio, Isus je ipak nakon toga ostao još dva dana u onom mjestu gdje se zatekao.

Isus je sestrama poručio kako ta bolest nije na smrt, nego na slavu Božju… (Iv 11, 4). Ali nije dakle odmah požurio pomoći sestrama i njihovu bolesnom bratu nakon što je čuo vijest. Pitamo se zašto?

Zar nešto slično nismo jednom i sami iskusili, kad molimo a čini nam se kao da Bog ne reagira na našu molitvu. Kao i ovdje, riječ je o njegovim prijateljima kod kojih je rado boravio, koji su ga rado ugostili sa svim što su imali. Međutim, gle sada kad im je posebno teško on smireno čeka još dva dana… Zašto? …

… Zašto Isuse? – mora da se čulo u uzdasima Marte i Marije, jer nam je to tako blizak osjećaj. „Zašto ne reagiraš na ovu zarazu, pa još i potres?! Što nas još čeka? Što čekaš Isuse, pa mi smo tvoji (kršćani)?“

Jesmo li zaista njegovi (ili smo to ostali samo po imenu)?

A treba najprije nešto sazoriti…, jer vjera ne raste, ne sazrijeva bez zatajenja vlastite sigurnosti…, kad moram potražiti dublje razloge (istine i života). Tada spoznajemo gdje smo u odnosu na njega.

POTRAŽITI DUBLJE RAZLOGE ŽIVOTA!

Isus nam otkriva taj dublji razlog koji se ne može ostvariti bez njega. On je zapravo dublji razlog svega. Bolest i smrt ostavljaju nas u napuštenosti i nemoći. To posebno osjećamo u ovo vrijeme zaraze i prijetnje od zaraze Korona virusom, i tad smo u opasnosti da utonemo u jedan opasan san u kojem smrt ima glavnu riječ.

Trebamo doći do razumijevanja Isusovih riječi – Ta bolest nije na smrt.

Ma kako nije, toliki su umrli! Kako nije?!

Isus još čeka…

Isus je čekao kako bi i sestre počele tražiti dublji razlog svega, dublji smisao svega (u njemu). Zato on tek nakon dva dana odlučuje otići u Judeju kako bi probudio svoga prijatelja Lazara (koji je zapravo već bio u grobu)…

Ali ondje će još prije toga probuditi njegove sestre koje su zbog svoje žalosti za bratom bile utonule u smrtni san: malodušnosti, žalosti…

Isus zato najprije čeka da mu i jedna i druga izađu u susret kako bi od njega čule poruku koja je jača od smrti, a ona glasi – Ja sam uskrsnuće i život: tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će. (Iv 11, 25)

Nije li to ono što Isus i od nas očekuje u ove dane (kad se zaraza širi i mnoge kosi), a mi se također pitamo što Bog čeka. On zapravo čeka na nas da mu izađemo u susret i da potražimo od njega dublji razlog vjere i dublji smisao života, koji nam on želi dati.

I još nešto: Trebaju se u nama susresti suze ljudske i suze Božje. Po Božjim suzama dolazi nam očišćenje, ozdravljenje i život.

U današnjem evanđelju susreću se skupa suze ljudske i suze Božje, i otkrivaju nam put pobjede života nad smrću, put na koji smo i mi pozvani. Bog nam dolazi u susret i traži od nas da i mi izađemo u susret njemu.

On je lijek našoj žalosti, on je lijek protiv svake zaraze, u njemu je pravi život za kojim trebamo težiti. Naš Bog želi da mu se vratimo, da ga tražimo, jer smo se osjećali moćni, sebi dovoljni i nismo ga tražili…

Kroz ovo sve što se događa također otkrivamo da Bog želi biti s nama u trenucima naše žalosti. Odnosno, on traži od nas da svoju žalost podijelimo s njime a ne da se zatvorimo u nju ili da Boga krivimo za svoju žalost. Bog želi od nas da ga konačno počnemo tražiti iz razloga koji su jači od zaraze, bolesti i smrti.

Vrijeme je da napustimo sebične razloge koji su nas doveli u trenutno stanje, te da i mi (poput sestara) izađemo ususret Gospodinu. U žalosti i bolesti doći pred Boga znači priznati Boga, znači upoznati Boga, i primiti utjehu… On je uskrsnuće i život, on je zdravlje naroda, samo on nam može pomoći.

Zato su trenuci krize i suza, bolesti i zaraze… blagoslovljena prilika da izađemo iz sebe i porastemo u spoznaji koja život znači. U svojim suzama treba izaći pred Isusa koji jedini ima odgovor na ono što nas muči. Tako su i jedna i druga sestra trebale napustiti onaj svoj prostor, zatvorenost u strah i žalost, i ući u prostor Isusov. Ondje su čule iz njegovih usta da je on uskrsnuće i život…

On ih tako želi poučiti, a i nas još više, da trebamo tražiti dublje značenje onoga što vjerujemo o njemu, dublje značenje života koji je puno više od propadljive materije (za koju smo se bili tako pohlepno zalijepili i pretvorili je u lažne idole). Naše grčevito držanje za propadljive okvire života zapravo nas je udaljilo od Gospodina i dovelo nas na rub samouništenja…

Sveti Pavao nas usmjerava gdje trebamo tražiti život: Naš je život skriven s Kristom u Bogu, pa kad se pojavi Krist život naš tada ćemo se i mi s njime pojaviti u slavi (vidi Kol 3, 3-4).

Gdje je zaista tvoj život smješten? Gdje tražiš svoj život? Postoji bolest koja nije na smrt! Hoće li nam ova zaraza pred kojom strepimo donijeti bolest koja nije na smrt?!

Ako se u svojim bolestima i nemoćima obratimo Gospodinu počinjemo živjeti… Tada ćemo shvatiti kako ovo što nam se dogodilo nije na smrt! Od danas trebamo potražiti dublje razloge života u Kristu, koji je uskrsnuće i život.

Sa stranice dominikanci.hr