Naslovnica Crkva Ako želimo obnoviti Crkvu, trebali bi se ugledati na pravog Franju Asiškog

Ako želimo obnoviti Crkvu, trebali bi se ugledati na pravog Franju Asiškog

366
0

Moderno razdoblje nastojalo je svetom Franji (Asiškom) oduzeti njegov religiozni žar, baš kao što je namjerno zanemareno i Isusovo božanstvo, svodeći ga na „velikog moralnog učitelja“.

Glasovit u svijetu po svome radikalnom siromaštvu i dubokoj poniznosti, sveti Franjo Asiški među najpoznatijim je Božjim svetcima. Stoga nije ni čudno što je, poput svoga gospodara Isusa iz Nazareta, Franjo bio krivo shvaćen i namjerno prisvajan iz različitih razloga koji odstupaju, a često i zanemaruju, jedinstveni uzrok koji je nadahnuo svaki Franjin pokret – a to je neutaživa ljubav prema Bogu.

Franjina neponovljiva svetost osvojila je poštovanje ljudi preko vjerskih i zemljopisnih granica tijekom osam stoljeća. Ipak, ova svetost zasljepljuje one koji ne mogu shvatiti da bi netko za Boga išao toliko neizrecivo daleko. Kao što je učinjeno Isusu prije njega, različita su razdoblja nastojala preobraziti Franju u, za nereligioznu elitu, nekoga uglednijeg, izdvajajući krjeposna djela iz njegova religioznog porijekla. Takva je bila popularna sudbina siromaha iz Asizija.

Polemike oko Franje i njegove ostavštine nisu suvremeni fenomen. Čak su i tijekom Franjina vlastita života postojala oprječna tumačenja kako bi se njegova pravila trebala živjeti. Ubrzo nakon što je Franjo umro, njegov se red podijelio na skupinu nazvanu opservanti, koja je zahtijevala rigoroznije življenje Pravila, za razliku od konventualaca, koji su ta Pravila tumačili umjerenije. Tijekom stoljeća nastavile bi se pojavljivati podjele između muškaraca i žena koji su se sebe nazivali franjevcima/-kama od kojih su svi mislili da žive prema volji svoga utemeljitelja.

Moderna epoha nastojala je Franji oduzeti njegovu religioznu revnost, baš kao što je namjerno zanemarila Isusovo božanstvo, svodeći ga na „velikog moralnog učitelja“. Danas popularna kultura prikazuje Franju kao hipija koji grli drveće i posvećen je zaštiti prirode i mira. Uzmimo za primjer „Molitvu sv. Franje“ koju nije sastavio Franjo, već nepoznati francuski književnik početkom 20. stoljeća. Nikad ne spominje Boga ili Isusa po imenu, a vjeran modernom duhu, nerazmjerno naglašava sebe: „Gospodine, učini me putem svog mira. Tamo gdje je mržnja, dopusti mi da ponesem ljubav.“ Trenutačno postavljen na sentimentalnu glazbenu melodiju, teško je zamisliti da vatreni Franjo svira liru za takvo nešto. Svetac je otpjevao drugačiju melodiju u svojim Regula Primi, 17 (Prva Pravila): „Uputit ćemo sve dobro Gospodinu Bogu Svevišnjem i Svesilnome, kojemu priznajmo da sva dobra pripadaju i zahvalimo za sve Njemu od koga sve dobro proizlazi.“.

Zatim je poznata izreka koja se pripisuje svetom Franji: „Propovijedajte Evanđelje. Kada je potrebno, upotrijebite riječi.“ Moguće je pogrješno shvatiti ovu maksimu jer nas „oslobađa“ potrebe da drugima govorimo o Kristu. Franjo, zapravo nije rekao tako nešto. Poticao je svoju braću: „Neka sva braća propovijedaju svojim djelima“ (Regula Prima, 17). Ono što je Franjo želio bilo je da postupci njegovih ljudi budu u skladu s Evanđeljem koje su propovijedali. Dopustio je svojoj braći koja žive među Saracenima „da ne rade sporove ili prepirke“, ako ispovijedaju da su kršćani. No, prvi franjevci teško bi krstarili Sredozemnim morem u čamcu na čijoj bi naljepnici na braniku pisalo: „koegzistiraju“.

Umjesto toga, Franjo je poticao: „Kad [fratri] vide da je to ugodno Bogu, oni objavljuju Riječ Božju da [muslimani] mogu vjerovati u Svemogućeg Boga, Oca, Sina i Duha Svetoga, Stvoritelja svega, našega Gospodina Otkupitelja i Spasitelja Sina, i da ih treba krstiti i učiniti kršćanima, jer ako se čovjek ne rodi nanovo iz vode i Duha Svetoga, ne može ući u kraljevstvo Božje.“ (Regula Prima, 16). Prvi franjevački mučenici dali su svoje živote pokušavajući preobratiti muslimane u Maroku 1220. godine.

U novije vrijeme popularna kinematografija pridružila je Franju da unaprijedi ideje novog doba u filmu Franca Zeffirellija iz 1972. „Brat sunce, sestra mjesec“. Mudri enciklopedisti na Wikipediji prozreli su ovaj potez: „Film pokušava povući paralelu između djela i filozofije svetog Franje i ideologije koja je bila temelj svjetskog pokreta kontra-kulture šezdesetih i ranih sedamdesetih.“ Da ne bismo pomislili da je Franjo odustao od Crkve zbog emotivnijeg, produhovljenijeg kršćanstva, možemo pročitati njegovo Drugo pismo vjernicima:

„Moramo također često posjećivati Crkve te štovati i častiti svećenstvo, ne toliko zbog njih samih, ako su grješnici, već zbog njihove službe i upravljanja presvetim Tijelom i Krvlju Kristovom koju žrtvuju na oltaru, primaju i daju drugima. I neka svi sa sigurnošću znaju da se nitko ne može spasiti, osim svetim riječima i Krvlju našega Gospodina Isusa Krista koje svećenstvo izgovara, naviješta i služi. I samo oni moraju (mogu) služiti, a ne drugi.“

Napokon, ne možemo zaboraviti Franju, ljubitelja prirode. Oko Franjina spomendana svake godine kršćanske crkve svih denominacija nude blagoslov životinja. Svakako je istina da je Franjo volio životinje i prirodu. No kako životopisac André Vauchez ispravno primjećuje, Franjin stav „nije proizašao iz sentimentalnog suosjećanja ili bilo kakve panteističke zanesenosti“ koja obilježava prava životinja i radikalne ekološke pokrete današnjice. Umjesto toga, njegova poznata Pjesma Stvorova, koja se citira na početku enciklike pape Franje Laudato Si, gdje je vrlo jasno da sjaj prirode leži u njezinu odrazu Boga: „Hvaljen budi, Gospodine moj, po bratu našem Mjesecu i sestrama Zvijezdama. Njih si sjajne i drage i lijepe po nebu prosuo svojem. Hvaljen bio, Gospodine moj, kroz braću Vjetar i Zrak.“

Priroda i životinje za Franju nisu sami sebi svrha, već podsjetnik na Božju slavu. Takav je bio njegov način razmišljanja i kada je prokleo krmaču zbog ubojstva janjeta, čije je klanje Franju podsjetilo na Krista: krmača se odmah razboljela i tri dana kasnije umrla.

Kako onda možemo pronaći pravoga Franju? Čitajući njegove spise. Tamo nećemo naći duhovnika Woodstocka, već vjernog čovjeka odana svetoj Crkvi Božjoj; ne minimalista u vjerskim pitanjima, već maksimalista koji se brinuo da crkve i oltari blistaju za Boga; ne sentimentalista, već ljubitelja svete Euharistije; ne osnivačkog člana PETA-e (People for the Ethical Treatment of Animals), već čovjeka koji je razumio hijerarhiju stvaranja; ne čovjeka „tolerantna“ prema svim religijama, već sigurnoga da je katoličanstvo jedina prava religija; ne čovjek koji je stvoren za finoće, već za mrtvljenje i patnju za Krista čijih je pet rana zamoljen da nosi na svome tijelu.

U 13. stoljeću Bog je pozvao Franju da obnovi njegovu Crkvu. Ako želimo obnoviti našu urušenu Crkvu u 21. stoljeću, jedini put prema naprijed vodi stopama pravog Franje Asiškog.

Izvor