Naslovnica Crkva Amazonska Sinoda: evo vam biorazgradivog kršćanstva!

Amazonska Sinoda: evo vam biorazgradivog kršćanstva!

1840
0

Danas nastavljamo s analizom Instrumentum laboris-a nadolazeće sinode o Amazoniji donoseći promišljanje don Giulia Meiattinia, beneditkinskog redovnika opatije Madonna della Scala di Noci. (Svim teolozima spremnim na otvorenost i dijalog toplo preporučamo ovaj tekst.)

Za jedno biorazgradivo kršćanstvo
Da će najavljena sinoda o Amazoniji donijeti iznenađenja i stvarati nove razloge razdvajanja, već se dugo znalo ili pretpostavljalo. Najprije se činilo kako će se najškakljivije pitanje dnevnog reda možda odnositi na oženjene klerike. Moramo priznati da je objavljenje Instrumentum-a laboris obilno nadmašilo očekivanja i najživlju maštu. Dokument se, ustvari, uputio prema nekom mnogo ambicioznijem i radikalnijem cilju. Radi se o najhrabrijem potezu koje je tajništvo jedne sinode u Katoličkoj Crkvi moglo smisliti i pokušati. Dokument nudi i sadržava ništa manje nego jedno preokretanje ab imis fundamentis same ideje Crkve i kršćanske vjere.
Razvodnjavanje kršćanstva: pretvaranje vina u vodu
Kažem “kršćanske”, a ne “katoličke”, s razlogom, jer u biti i metoda i sadržaji tog teksta – punog ponavljanja i prilično zbrkanog – već su, zaista, uklonili temeljne elemente kršćanstva. Naravno poduhvat je izvršen uobičajenim sistemom, na koji sam već u drugoj prilici upozorio: ne niječući već šuteći, ne protusloveći već razvodnjavajući. Na taj će način čitatelj ostati pod pozitivnim dojmom svih zanimljivih razmišljanja, ekološkog, etnološkog, higijensko-zdravstvenog, sociološkog itd. karaktera koje se u njemu nalaze, a od kojih su mnoga u sebi i istinita. No, usred svih tih bujnih i prebogatih empiričkih analiza, koje ništa novo ne govore, a koje bi stručnjak mogao izreći na kvalitetniji i bolje dokumentirani način, Kristova osoba i njegovo Evanđelje nestaju, kao da su ih doslovce progutale raskošne tropske šume.
Ono što bi trebalo oslikavati odnos između vjere i različitih kultura jest klasična kristologija izražena u prvim ekumenskim saborima na kojima se tvrdila transcendencija božanske Osobe Logosa (Riječi) u odnosu na ljudsku narav koju Ona podržava, preuzima i preobražava, a ne obrnuto. A sada, Instrumentum laboris, u svojoj općoj logici, ustvari iznosi neko posve preokrenuto shvaćanje koje više nije u skladu sa kristološkom ortodoksijom. Čitajući ovaj hvalospjev raju na zemlji u Amazoniji (koju se predstavlja kao neki novi Eden nevinosti i harmonije zajedništva i kozmosa bez ljaga, osim onih koje je donijela zapadna civilizacija; usp. br. 103), ne može se shvatiti kako i zašto bi to konkretno ljudstvo bilo potrebno vjere u Utjelovljenje. Mit velike amazonske rijeke koja je izvor života, dolazi na mjesto velike kristološke i uskrsne slike rijeke koja, prema proroku Ezekijelu, izvire iz Hrama i “ kuda god protječe, sve živo što se miče oživi”. Dokument se ne pita kako navijestiti Evanđelje tim narodima, kako bi Kristova živa voda mogla ozdravljati živote tih ljudi, podrazumijeva se da oni već žive, zahvaljujući svojim naslijeđenim tradicijama u nekom edenskom stanju, od kojeg eventualno Crkva treba na neki način primiti obraćenje. Crkva treba poprimiti “amazonsko lice”, ponavlja se više puta, no iz teksta se ne može razumjeti dali će Amazonija moći ili morati poprimati kršćansko lice i je li to poželjno ili ne.
Instrumentum laboris možda izlaže mišljenja koja se nekome mogu i svidjeti, ali to nije kršćanski dokument. To se mora jasno reći. Nije dovoljno staviti par biblijskih citata kao naslov nekog paragrafa ili koristiti riječi kao „Crkva“, „obraćenje“ i „pastoral“ da bi se jamčilo evanđeoski karakter nekog teksta. Takvi su izrazi slični umirujućim paravanima, no Riječ Živoga Boga nije tkivo i nadahnuće ovog radnog dokumenta. Dovoljno je pogledati, samo kao primjer, I. poglavlje I. Dijela, posvećenog temi života. U naslovu se citira Iv 10,10: “ Ja dođoh da život imaju, u izobilju da ga imaju”. Čini se kao izvrstan početak. No, u tekstu što slijedi nikad se ne spominje niti u čemu se sastoji taj život koji nam je Isus donio, niti da Ivan govori o „vječnom životu“, niti da je taj život isti onaj trojstveni život koji nam Duh Sveti daruje. Kao komentar citatu Ivanovog evanđelja, dokument se zadovoljava opisom o amazonskoj bioraznolikosti, o bogatoj hidrografiji bazena rijeke Amazone i pohvalom „dobrog življenja“ domorodačkog naroda, što – to je urnebesno iznenađenje – “znači shvatiti središnji položaj relacionalno-trascendentnog karaktera ljudskih bića i stvorenog svijeta, a pretpostavlja ‘činjenje dobra’“ (br. 13). Naravno nije razumljivo jesu li Kristov Križ i njegovo Uskrsnuće još uvijek neophodni za takvu vrstu “dobrog življenja” koje se tu postavlja kao uzor. Križ se navodi samo dva puta, i može se zaključiti da se nikad ne odnosi na Kristov otkupiteljski križ, već na „povijest križa i uskrsnuća“ koja se sastoji u solidarnosti Crkve s borbama domorodačkih naroda za obranu teritorija. (br. 33-34; 145).
Uklanjanje svetopisamskog principa: apostazija (otpad od vjere), više nego hereza
Kardinal Brandmüller, u svojem već široko poznatom komentaru, bez ustručavanja tvrdi da je radni dokument heretičan. Teško je reći da je u krivu. Međutim moramo nešto primijetiti da bi se bolje razumjelo o kojoj vrsti „hereze“ se ovdje radi. Povijest Crkve nas uči da se obično hereze razvijaju na osnovi kontroverznog tumačenja (interpretacije) svetopisamskih tekstova. Dežurni heretik uvijek smatra da upravo on daje točnije tumačenje Svetog Pisma u čiji autoritet ne sumnja. Stoga su se takvi sporovi hranili biblijskim citatima. Drugim riječima, od Arija do Lutera a i kasnije, pretpostavka koja je spajala, iznad svake podjele, ortodoksiju (pravovjerje) i herezu, katolike i nekatolike, bila je uvijek neupitan autoritet Svetog Pisma, priznatog kao nadahnuta riječ, kojom je trebalo kao rešetom provjeravati svaku nauku i svaku teologiju.
No, u Instrumentum-u laboris za panamazonsku sinodu nema uopće više osjetljivog ili utvrdljivog traga te svetopisamke pretpostavke. Autori dokumenta se nimalo nisu pobrinuli da daju svetopisamsku i teološku prihvatljivost (valjanost) onom što govore, čini se da je za njih jedini “locus theologicus”- osobit izvor božanske objave (časna terminologija koja potječe iz djela slavnog Melchiora Canoa) “teritorij” ili pak “vapaj siromaha”. Čitajmo: “Teritorij je locus theologicus iz kojeg se živi vjera, a isto je tako osobiti izvor Božje objave. Ova prostranstva su mjesta bogojavljenja (epifanije) gdje se objavljuju zalihe života i mudrosti za čitavu planetu, život i mudrost koje govore o Bogu” (br. 19; usp. 144; 126e). Naravno, nigdje se ne spominje da su Sveto Pismo i Liturgija, unutar velike apostolske i crkvene tradicije, po redu važnosti, prvi loci theologici od kojih svi mogući drugi manji (minorni) loci theologici moraju biti provjeravani, a niti se prema njima odnosi kao prema primarnim izvorima. Dakle Dei Verbum i Sacrosanctum concilium pokrivene su tropskim puzavcima i plijesnima, ili pak strovaljene u nekom močvarnom živom pijesku.
Ovaj fenomen ne smije nam umaći iz vida, jer je to najvažniji pokazatelj (indikator) koji nam omogućava da shvatimo istinsku narav devijacije ili „promjene paradigme“ koju uvodi Instrumentum laboris. U moderno doba bilo je već glasovitih presedana uklanjanja svetopisamskog principa u korist primata nekih drugih potreba. S početka XIX. stoljeća takozvana liberalna teologija, u protestantskom miljeu, bila je naposlijetku pokušaj opravdavanja kršćanstva (ili pak njegovih kulturoloških relikvija), pred mnogobrojnim kritikama moderne kulture svodeći ga “unutar granica samog razuma” ili na neki naročito uzvišeni oblik nenadmašene etike ili vrativši ga na neki univerzalni religiozni osjećaj. Vjera i Crkva bile su svedene samo na njihovu univerzalnu razumljivost, kroz jedan proces racionalne homologacije. Riječi i ključni pojmovi kršćanstva su ostali, ali njihovo značenje je bivalo posve sekularizirano.
Takvo uklanjanje svetopisamskog principa bilo je posljedica novog suočavanja koje je kršćanstvo moralo izdržati: ne više sa svojim unutarnjim podjelama, već sa racionalnošću koja je emancipirana u odnosu na objavu i koja je mogla prihvatiti samo ono što je moglo ući u njezine parametre.
Takvo antropološko razvodnjavanje kršćanstva na etiku ili razum ili religiozni osjećaj (koji će se na svojstveni način osjećati kao modernistička kriza u katoličanstvu) ne smatra više Sveto Pismo kao locus theologicus. Za velike kršćanske “simbolike” (Crkva, kult, križ i uskrsnuće, moralne norme itd.) koje su sada već izvađene iz vlastitog porijekla, ali još uvijek žive zbog inercije u europskoj kulturi, mora se naći nekakvo opravdanje i ponovno čitanje. Veliki mislilac poput Ernsta Troeltscha, mogao je zato doći do toga da, na racionalnim temeljima, definira kršćansku religiju kao najviši oblik morala i univerzalne religioznosti. Ali, ništa više od toga! Centralne dogme su tako postale “mitovi” koji se moraju nadići nekim univerzalno prihvatljivim “logosom”. Bultmanska demitologizacija bila je jedna od najpoznatijih 8varijanti takve homologacije vjere na lako probavljivu egzistencijalnu dimenziju.
U svjetlu ove, još nedovršene priče, valja razmotriti fenomen kao što je Instrumentum laboris o Amazoniji. Radi se o razvodnjavanju kršćanstva na antropologiju, štoviše da budemo točni na ekologiju, da bi mu se još dodijelilo neki izgled prihvatljivosti u današnjem zboru Ujedinjenih Naroda i ambijentalističkog, post-modernog, anti-zapadnog, naturalističkog i biorazgradivog pokreta. Stoga je dijagnoza kardinala Brandmüllera točna, a ipak treba joj odmah dodati – kao što je i on sam učinio – da se ne radi samo o herezi već o apostaziji. Uklanjanje svetopisamskog principa (što je isto kao odreknuće od teologije i od misije), abdikacija od čitanja fenomena i misije Crkve u svjetlu Božje Riječi zamjenjujući ju sa nekontaminiranim i mitiziranim locus theologicus ambijenta, teritorija i siromaha (kao da je sve to izuzeto od istočnog grijeha, i zato „čista riječ“ Božja koja ne treba ni Stari ni Novi Zavjet), jednako vrijedi kao napuštanje „terena“ vjere koja se, prema Pavlu i apostolskoj Crkvi, rađa iz slušanja kerygme a ne iz “ekološkog obraćenja” teritorija (izraz koji se devet puta ponavlja u tekstu). Apostolska Crkva, a i ona nakon nje, prenosila je navještaj Krista Sina Božjega koji je umro i uskrsnuo radi naših grijeha. Zbog toga je Crkva bila misijska. No, u našem dokumentu nema traga toga navještaja. Ovdje se, dakle, ne nalazimo ispred jedne varijante kršćanstva, bila ona heterodoksna ili heretična, već pred fenomenom napuštanja biblijske vjere i prihvaćanja nečeg drugog, koje nema ništa kršćanskog osim krivotvorene etikete. Pomalo nalik onim proizvodima koji nose pečat EU, a proizvedeni su u Kini.
Reći ću i više. Veliki predstavnici teološkog liberalizma, koje sam prije spomenuo, čuvali su barem kršćanstvu privilegiranu poziciju: po njima ono je još uvijek predstavljalo najviši izraz ljudskog ethos-a ili religije čovječanstva. Na neki svoj način „nisu mogli za sebe govoriti da nisu kršćani“. U novoj mitskoj redukciji koju predstavlja pre-sinodalni dokument, događa se nešto mnogo radikalnije: ta privilegirana pozicija nestaje. Čini se da danas Crkva ima jedini zadatak da zaštiti ono dobro koje amazonski žitelji već posjeduju. Nestaje, dakle, i onaj, na svoj način, uzvišeni pogled na kršćanstvo kao na evoluiraniju religiju, ili, ako želimo kao na ostvarenje čovjeka. Ovdje problem de vera religione gubi razlog postojanja. Tako i pitanje o istinitom Bogu koga časte različite religije. U tekstu možemo naime čitati: “Neiskreno otvaranje drugom, korporativni stav koji smatra spasenje pridržanim isključivo svom vjerovanju, destruktivni su za to isto vjerovanje” (br. 39). To je kao da kažemo: vjerujte u ono što želite, isto ćete se spasiti. Nešto slično smo već pročitali u dokumentu iz Abu Dhabi-a. Očito to nije bio lapsus!
Kulturološki fenomen: infantilna regresija
Nakon što smo to ustanovili, moramo primijetiti drugu činjenicu, koja je isto tako važna, a znatnih je razmjera i tiče se kulturološkog pothvata koji je ovdje u tijeku (budući da se sada već možemo baviti samo kulturom, a ne više kršćanskom teologijom). Zanimljivo je da privilegirano mjesto u Instrumentum laboris ne pripada više odraslom logos-u koji je osvjetljavao i raspršio mythos infantilnih i primitivih epoha čovječanstva, uključujući i judeo-kršćanski “mit”, kao što je bio slučaj za ključ čitanja liberalne teologije i za sve prosvjetiteljske ili pozitivističke redukcije kršćanstva kantovog, lessingovog, hegelovog, bultmanovog itd. tipa. Sada naprotiv, čar odrasle emancipirane dobi, “dobi razuma”, koji je bio vođa velikog dijela moderniteta (modernog duha), za zapadnjački svijet više ne postoji, raspršio se, izgubio je svoj appeal. Njegovo je mjesto ponovno preuzeo baš onaj toliko prezreni mythos, primitivni svijet, dakle djetinjstvo čovječanstva, plemeniti divljak svojom naslijeđenom animističkom mudrošću (na kojoj mu tužan homo technologicus zavidi, bez da ju zaista poznaje). Nakon što se “mit”, uključujući onaj biblijski, kritiziralo i eliminiralo kao ostatak infantilne dobi čovječanstva, i nakon što se posljedično desakraliziralo ritualne prakse Crkve (optužene kao magijski i praznovjerni mentalitet), sada se pokušava nadomjestiti dobivenu prazninu (kakvo krčenje šume!) utječući se mitovima i šamanskim ritualima amazonskog domoroca, nekom predkršćanskom repertoaru, kako bi oni postali novom paradigmom unutar koje se može razvodnjavati istinito vino Kristove jedinstvenosti.
Ne možemo ne primijetiti kako se iz psiho-kulturološkog gledišta radi o klasičnom fenomenu infantilne post-moderne regresije zapadnog svijeta koji sada više ne čezne za odraslom dobi prosvjetiteljske ili pozitivističke uspomene. Previše je zahtjevno ili previše dosadno biti odrastao. Dosta je čistog i apsolutnog razuma, dosta je napora poimanja; bolje biti bezbrižan i instinktivan poput djece, jednostavan i spontan poput njih. Ne dob razuma, već sanjarenja i igre. Šteta da se u toj djetinjastoj (infantilnoj) čežnji iza očaravajuće nevinosti puer-a, prikriva (kamuflira) najdublji nihilizam. Sjetimo se da nietzschov nadčovjek, koji objavljuje kraj logos-a, upravo liči na dijete, nevin u igranju, iznad dobra i zla, sa kotačem vječnog vraćanja. Dijete o kojem se govori u Tako je govorio Zarathustra, za one koje to ne znaju, jest Dioniz, “Dioniz protiv Raspetoga”! Poganski mit na mjestu kršćanskog Boga. Ono što je djetinjasto (infantilno) danas privlači, zato što utjelovljuje neku nevinu i neodgovornu instinktivnost koju odrastao čovjek sebi ne može dopustiti.
Nemojmo takvu dijagnozu smatrati pretjeranom. Obratimo radije pozornost na čudnu, fatalnu privlačnost između zapadnog čovjeka zlobne i dekadentne savjesti, razočaranog od toliko željkovane emancipirane odrasle dobi (koja se ubrzo pretvorila u neželjenu starost) i izgubljenog djetinjstva, zemlje zlata, koja se nigdje ne može naći osim u plemenskim pre-civilizacijskim kulturama, budući da smo ukrali djetinjstvo i našoj tehno-djeci. Mitizacija nezagađenog svijeta, neopoganski naturalizam dječje nevinosti domorodaca je, u biti, posve zapadna i post-moderna regresija. Gdje pronaći spasenje od hipertehnologizacije, put izlaska iz jedne urbanizacije kojom se sve teže može upravljati? Kako izliječiti rane sve fragmentiranijih odnosa? Nakon pokušaja djece cvijeća, evo prijedloga kulturološkog modela koji je ekološki najodrživiji i najmanje neurotičan: život vraćen svojem praskozorju, luku i strijelama, šamanskim obredima iscjeljivanja. Novi početak! Danas svi žele imati novi početak, ili kako se kaže, drugu priliku. Za zapadnjačkog čovjeka druga mogućnost znači utjecati se onome koji je tisućljećima ostao na početcima. Ovo je novi mit koji nam Instrumentum laboris predstavlja, izvrstan primjer takve infantilne post-moderne regresije, pravi pravcati kompleks ili pak sindrom europske matrice, iako se zaogrnuo ljubavlju prema periferijama i anti-zapadnjaštvom. Kao i sve druge regresije, i ova nije posve svjesna same sebe, inače bi se sramila. Suprotno tome njome se maše nevjerojatnom naivnošću, misleći da se proročki djeluje. No, to proroštvo je, uobičajno, „neaktualno“. Dok ove dosadne stranice Instrumentum-a laboris čine neki frape predviđenih (očekivanih) stvari, prikladnih upravo za djecu (ili za starce bez zuba koji su ponovo počeli tepati).
Smatram da nema potrebe za previše objašnjenja da bismo shvatili kako ova čežnja za takvom infantilnom neotenijom – šifrom nejasnoće potencijalno otvorene svakoj mogućnosti svemoćnog “samoodređenja” (i zato reprezentativan uzor nietzscheove volje moći) – krasno se slaže sa homologizirajućom kulturom koja pokušava promovirati zakašnjenje seksualnog razlikovanja (neophodna faza za ulazak u odraslu dob), ostajući u predpubertetskom neodređenju. Homo-trans-ideologija povezana je s ovom pritajenom nostalgijom za stapajućim počecima koji se vežu uz majku, za njom post- moderni zapadni svijet bez logike i bez normi osjeća instinktivnu potrebu. Sada, dakle, zove li se ona “Majka Zemlja” (drugi izraz koji je dobro došao u Instrumentum-u laboris, ponavlja se čak na šest mjesta, nasuprot samo jednom spomenutom izrazu očinstva Božjega) ili Majka Priroda, to zaista nije važno.
Nažalost, ipak, Amazonija koja se opisuje u pre-sinodalnom dokumentu nije realna, osim djelomično: ona je konstrukcija zapadne mašte koja traži nadomještajuće mitove po svojoj mjeri, nakon što je odstranila svoje, naročito one kršćanskog pripovijedanja. Opijevajući krasote amazonskog teritorija dokument očituje beskrajnu naivnost. Autori su trebali ponovo pročitati barem koju stranicu pjesnika Leopardija o Maćehi prirodi, pa ne bi dopustili da ih na tako očit način zavode roussouve sirene.
Zaključak: biorazgradivo kršćanstvo
Prigovore koje sam prije nekog vremena izrazio prema postulatima Evangelii gaudium (osobito prema prvom: superiornost vremena nad prostorom) pokazivali su teoretsku slabost tog pastoralnog programa, u kojem se već nazirala neka sklonost uklanjanju uloge logosa (i onog svetopisamskog) u korist realnosti (koja se smatra superiornija od ideje), odričući se u biti posredništva teologije u ime neposrednosti prakse (započeti procese). Moja kritika Amoris laetitia-e usredotočila se na naglašavanje svođenja kršćanskog specifikuma (sažetog u sakramentalnom životu) na neku univerzalnu moralnost što je dosljedno gore spomenutim strujama teološkog liberalizma.
Čini mi se da Instrumentum laboris skore sinode o Amazoniji upravo predstavlja dosljedno sazrijevanje takvih premisa. Nakon svođenja sakramenata na moral, sada dolazi uzvisivanje domorodačkog “dobrog življenja” (naturistički, više nego prirodni moral), izbor naroda kao “mitske kategorije”, te mitova naroda umjesto biblijskog pripovijedanja. Prije svega prednost koja se daje prostoru u odnosu na vrijeme. Također zato što domorodačke populacije nemaju povijest i žive u cikličnom vremenu ili (u nekim slučajevima) ne poznaju pojam vremena. A ipak su nam govorili upravo suprotno!
Najzanimljiviji vid jest da u ovom dokumentu stvari postaju jasnije, u odnosu na prijašnje dvosmislene formulacije podupirane pogrešnim citatima sv. Tome kako bi se moglo reći da je sve bilo “potpuno tomističko”. Očito da ovo nema nikakve veze sa sv. Tomom, a – kako smo rekli – niti s Biblijom. Ako je, u tom Instrumentum laboris, nečega kršćanskog i ostalo, npr. pokoja riječ ili pokoji izraz tamo-amo, budite bez brige: to je bez sumnje biorazgradivo!
Dom Giulio Meiattini, OSB

Izvor

Tekst prevela Milena Pietrella Zrnić