Naslovnica Svijet Apsurdne izjave u ime dijaloga s Islamom

Apsurdne izjave u ime dijaloga s Islamom

2199
0

Dok traje novi rat u Iraku, politički moćnici uključeni u akcije protiv samoproglašene Islamske Države pokušavaju uvjeriti javnost da je Islam ‘religija mira’ i da oni tamo u Iraku i Siriji ne predstavljaju ‘pravi’ Islam. Zato se u zadnje vrijeme sve više poziva na dijalog s islamskim zajednicama i od strane Katoličke Crkve, o čemo smo pisali u par navrata. vidi ovdje

S obzirom na to da Amerika predvodi vojne akcije u Iraku, tamošnji su biskupi pojačali svoj angažman oko dijaloga s islamskim zajednicama pa dolazi i do nekih naprosto apsurdnih izjava. Iz Crisis Magazine prenosimo:

Zaključak dokumenta Biskupske konferencije SAD-a pod naslovom Otkrivenje: katolička i muslimanska perspektiva, sadrži sljedeće: “Obojica, i Isus i Muhamed su voljeli i brinuli se za sve one koje su upoznali, osobito siromašne i potlačene“.

Uključuje li to sedam stotina ljudi iz plemena Qurayza koji su pogubljeni na Muhamedovu zapovijed nakon što su se predali? Uključuje li to i žene i djecu iz istog plemena, koja su prodana u roblje? Muhamedu je možda stalo do nekih siromašnih i potlačenih koje je upoznao, ali mnogi ljudi su postali siromašni i potlačeni upravo zbog njega. I mnogi drugi nisu preživjeli svoj susret s prorokom.

Što je navelo katoličke prelate da objave jednu ovakvu izjavu o Muhamedu?

Dio odgovora bi mogao biti jednostavno neznanje.

No, nepoznavanje islamskih izvora samo donekle objašnjava spremnost nekih katolika uključenih u dijalog da vjeruju sve najbolje o Islamu. Jednostavnije objašnjenje je da nekima od njih možda nedostaje osjećaj za grijeh. Čini se da slijede ono što ekonomist Samuel Gregg naziva “sentimentalno čovjekoljublje” – Uvjerenje da grijeh ne leži u pojedincu, nego u nepravednim strukturama. S ovakvim stavom, uzroci zla se mogu naći u siromaštvu, neznanju ili ugnjetavanju, ali ne i u samoj ljudskoj prirodi.

Uvjeren sam da biskupi u Odboru za međureligijski dialog ne zastupaju, barem ne svjesno, ovo humanitarno učenje, ali neke stvari koje govore, uključujući i gore citiranu velikodušnu procjenu Muhameda, sugeriraju prilično optimističan pogled na ljudsku prirodu. Siguran sam da postoji vrlo malo ljudi za koje se može reći kako su “voljeli i brinuli se za sve koje su susreli.” Jednako tako mi se čini da se može reći da Muhamed nije među njima.

Ali, ako biskupi mogu tako lako biti u krivu o Muhamedu, onda također mogu biti u zabludi i što se tiče suvremenih predstavnika religije koju je Muhamed osnovao- u ovom slučaju su to njihovi muslimanski partneri u dijalogu? Djeluju li muslimani uključeni u dijalog samo iz čistih i duhovnih pobuda, ili oni, poput većine ljudi- djeluju iz različitih motiva? Ovo se može činiti kao beznačajno pitanje. U isto vrijeme, to je ključno pitanje. S kim su biskupi u dijalogu? I u kojoj mjeri im se može vjerovati?