Naslovnica Crkva Benedikt XVI. upozorio na diktaturu humanističkih ideologija

Benedikt XVI. upozorio na diktaturu humanističkih ideologija

1108
0

Prošlog svibnja, bilo je polemika oko nekih izjava koje je Benedikt XVI. dao Peteru Seewaldu, objavljenima u biografiji o Papi u Njemačkoj. Ovo je djelo prevedeno na talijanski jezik s naslovom Benedetto XVI. Una vita (Garzanti) pa smo sada u mogućnosti bolje razumjeti papine riječi.

Ključno pitanje koje je novinar Seewald postavio Benediktu XVI. je sljedeće:

Jedna rečenica iz vaše prve propovijedi koju ste dali kao papa ostala je posebno urezana u našem sjećanju: „Molite za mene, da ne bih pobjegao iz straha od vukova“. Jeste li možda predvidjeli što vas čeka?

Papa je odgovorio kako to nije bila aluzija na probleme unutar Vatikana (kao što će kasnije biti Vatileaks) kako su mnogi mislili. Benedikt XVI. je objasnio:

Prava prijetnja za Crkvu, a time i za primat Sv. Petra, ne dolazi iz ove vrste krize; nego ona dolazi iz univerzalne diktature humanističkih ideologija. Svatko tko proturječi ovoj diktaturi isključen je iz osnovnog konsenzusa društva. Prije sto godina bilo bi čak apsurdno pomisliti o homoseksualnoj ženidbi, a kamoli govoriti. Danas su oni koji se tome protive socijalno izopćeni. Isto vrijedi za pobačaj i proizvodnju ljudi u laboratoriju. Moderno društvo formulira anti-kršćansko vjerovanje na način da tko se protivi kažnjava se socijalnom ekskomunikacijom. Bojati se snage Antikrista jest prirodno, ali ono što je uistinu potrebno jest da molitve svih biskupija i svjetske Crkve priskoče u pomoć da joj se odupremo.

Mediji su sve pojednostavili izazivajući kontroverzu oko ovih papinih primjera. No, oni nisu u središtu razmišljanja Benedikta XVI. koje ima sasvim drugačiju inspiraciju. On govori o „prijetnji“ koju predstavlja „univerzalna diktatura humanističkih ideologija“.

Kada čovjek velike kulture, duboke duhovnosti i priznatog autoriteta govori o „prijetnji univerzalne diktature“, to ne može nikoga ostaviti ravnodušnim.

Navedena tema već se pojavila u javnoj raspravi. Čak su  se sekularni intelektualci zabrinuli zbog očitog nametanja „usklađene misli“. Upravo je talijanski časopis MicroMega prozvao „novu razinu korektnosti političke ideologije ekscesom koji je doveo do ponovnog otkrivanja cenzure od strane progresivaca“.

Autoritativni mislioci, poput Giorgia Agambena, posljednjih su se mjeseci alarmirali zbog „izvanrednog znanstvenog stanja“. Također, mnogi od njih, zbog politike koja je postala bio-politika. Čak su svjetovni intelektualaci koji se nalaze na drugom kraju spektra od Ratzingerove misli, ustvrdili kako na horizontu vide „novu vrstu totalitarizma“. Poput francuskog anarhističog filozofa Michela Onfraya, koji o tome govore u knjizi Teorija diktature. Zanimljivo da takva tema postoji u svjetovnom diskursu izvan Crkve!

            Ratzinger govori o „diktaturi humanističkih ideologija“ te dodaje da „moderno društvo formulira protukršćansko vjerovanje“, a da je „strah od moći Antikrista prirodan“. Razmišljanje Benedikta XVI. susreće se s misli Renéa Girarda, jednog od najvećih filozofa našeg doba. Girard koristi iste kategorije kao Ratzinger u knjizi Promatrah Sotonu kako poput munje pade. Kada bi Adelphi razmislio o trenutnoj situaciji i on bi identificirao „novi totalitarizam“.

            Girard objašnjava kako je kršćanstvo u svijet unijelo „sažaljenje prema žrtvama“. Danas postoji humanitarizam (Ratzingerova „humanistička ideologija“) koji osjetljivost čini svojom, ali to čini protiv kršćanstva: „najsnažniji protukršćanski pokret je onaj koji brigu o žrtvi čini vlastitom i ‘radikalizira’ je, kako bi je mogao paganizirati… Novi totalitarizam predstavlja se kao osloboditelj čovječanstva“. Baš kao Ratzinger, Girard se poziva na novozavjetni lik Antikrista, odnosno onoga koji „oponaša Krista na bolji način i čak tvrdi da ga nadmašuje“.

            Čitavo dvadeseto stoljeće bilo je ispunjeno književnim likovima Antikrista – Od Priče o Antikristu Vladimira Solovjeva do Gospodara svijeta Roberta Hugha Bensona – kao humanitarca i filantropa. Antikrist predstavlja „uzurpatorsku imitaciju“ Otkupitelja, kako je projektiran na poznatoj fresci Luca Signorellija [o antikristovim djelima u katedrali Orvieto].

            „Antikrist“, piše Girard, „može se pohvaliti kako ljudima donosi mir i toleranciju“, dok zapravo „sa sobom donosi učinkovit povratak svim vrstama poganskih praksi“ (Girard, poput Ratzingera, navodi abortus i druge moderne prakse). U praksi, Girard dijeli Ratzingerovu zabrinutzost zbog anti-kršćanske modernosti koju obojica ne oklijevaju usporediti s apokaliptičnom figurom Antikrista.

            Slične intervencije su napravili Mario Tronti i Massimo Cacciari u knjizi Moć koja sputava (Adelphi) iznijevši vrlo zanimljiva razmatranja o Antikristu i modernosti. Knjiga se odnosi na još jedno pitanje koje je Seewald postavio papi. Seewald objašnjava da je Agamben uvjeren „kako je pravi razlog Vaše ostavke (od papinstva) bila volja za buđenjem eshatološke savjesti. U božanskom planu spasenja Crkva bi također imala funkciju da bude ‘Crkva Kristova i Antikrista’. Ostavka bi tada potaknula razdvajanje između ‘Babilona’ i ‘Jeruzalema’ u Crkvi.

Agamben se pozvao na stari Ratzingerov esej o Tikoniju. Emeritus papa nije reagirao izravno, ali podsjetio je citirajući Augustina da su „mnogi dio Crkve na samo prividan način, dok u stvarnosti žive protiv nje“, dok „izvan Crkve ima mnogo onih koji – a da to ne znaju – pripadaju Gospodinu, a time i njegovu Tijelu, Crkvi“.

Papa emeritus je zatim dodao: „Znamo da postoje trenuci u povijesti u kojima je pobjeda Boga nad silama zla vidljiva na utješan način, kao oni drugi trenuci- u kojima sile zla sve zaklanjaju“.

Antonio Socci, Libero