Naslovnica Crkva Bivstvovati, a ne biti od svijeta

Bivstvovati, a ne biti od svijeta

370
0

„…Kao što ti mene posla u svijet tako i ja poslah njih u svijet. I za njih posvećujem samog sebe da i oni budu posvećeni u istini“.

„Bivstvovati u svijetu, a ne biti od svijeta“. Dakle, katolici su pozvani živjeti – baveći se svjetovnim poslovima, ali ne tako da su oblikovani time. Ali što to znači, praktički govoreći? Što je „svijet“ prema kojemu moramo biti oprezni? Kako bismo mu trebali pristupiti?

Ova zapovijed življenja dolazi izravno od samoga Isusa na Posljednjoj večeri, kada nevjerojatnih trideset i osam puta spominje „svijet“ (Iv 14-17). Ponekad misli na fizičko mjesto, poput „…ostavljam svijet i odlazim Ocu“. Ali češće On govori o „svijetu“ kao o duhovnoj sili koja je u suštini u suprotnosti s Njim i njegovom misijom. „Ako vas svijet mrzi, znajte da je mene mrzio prije nego vas. Kada biste bili od svijeta, svijet bi svoje ljubio; no budući da niste od svijeta, nego sam vas ja izabrao iz svijeta, zbog toga vas svijet mrzi“.

Krist nas odvodi „izvan svijeta“, daleko od ljudi i duhova koji su mu se suprotstavili, s ciljem da nas transformira da budemo manje slični svijetu i više slični Njemu. Ali ne možemo ostati na planini Tabor. Isus isto tako moli: „…Kao što ti mene posla u svijet tako i ja poslah njih u svijet. I za njih posvećujem samog sebe da i oni budu posvećeni u istini“.

To je stoljećima bio model svećeničke i redovničke formacije. Oni koji su pozvani služiti, odlazeći iz svijeta – privremeno – u sjemeništa ili samostan, kako bi se mogli formirati i potom vratiti u svijet kako bi ispunili misiju. Kako bi se dogodila nužna preobrazba „svijeta“ boreći se protiv zla milošću Božjom.

Nakon toga Sveti Pavao i kršćanska tradicija nastavljaju shvaćati „svijet“ na isti način – kao silu koja nas odvodi od Boga:

„Ako ste s Kristom umrli za počela svijeta, zašto se, kao da još u ovom svijetu živite, dajete pod propise… Ako ste suuskrsli s Kristom, tražite što je gore, gdje Krist sjedi zdesna Bogu! Za onim gore težite, ne za zemaljskim! Ta umrijeste i život je vaš skriven s Kristom u Bogu! Umrtvite dakle udove svoje zemaljske: bludnost, nečistoću, strasti, zlu požudu i pohlepu – to idolopoklonstvo! Zbog toga dolazi gnjev Božji na sinove neposlušne (Kol 2, 20 i 3, 1-5).

„Ono što je gore” je pokretačka snaga kršćanskog života. Prepreke nebeskim stvarima – a to je prije svega grijeh – moraju se ukloniti: „Ako te desno oko sablažnjava, iskopaj ga i baci od sebe“ (Mt 5, 29). Kroz stoljeća katolici su na različite načine demonstrirali prioritet neba nad zemljom. Na radikalnijoj razini, za prvotnu Crkvu, to je bilo kroz mučeništvo. U sljedećim stoljećima to je bilo putem askeze, celibata i monaškog života. Načelo je, iako se živjelo s različitim stupnjevima žara, opstalo u Crkvi, kao što se vidi, na primjeru knjige Nasljeduj Krista od Tome Kempenca: „Jedini način na koji će vaša duša naći počinak jest obraćanje Bogu cijelim srcem i napuštanjem ovog bijednog svijeta“.

Međutim, modernost je prihvatila „svijet“ kao svoga Boga, što je posljedica odbacivanja stvari koje su iznad nas. Spas se sada nalazi u svjetovnoj prosvijetljenosti i političkim pokretima. Ono što je nekad bilo nemoralno sada se aktivno promovira u školama, dok se zlo svelo na „sistemske nepravde“ udaljene od svakodnevnog života većine ljudi. Ovim kobnim pomakom došlo je do apsorpcije mnogih katolika u „svijet“, tako da naizgled postoji mala razlika između njih i svih ostalih u pogledu načina na koji žive.

Da bismo preokrenuli ove prioritete, potreban nam je biblijski odgovor. Prvo, s našim Gospodinom i svetim Pavlom, moramo obnoviti Božje stvari i prepoznati „svijet“ kakav jest – sile koje nas udaljavaju od Boga. Ideje i postupci koji proturječe Bibliji moraju biti osuđeni kao zli, bez obzira koliko se činili popularnima.

Ali ovdje se ne možemo zaustaviti, prepirući se sa zlom, a da ne ponudimo drugačiju viziju dobrog života. Slijedeći svetog Pavla, moramo učiniti privlačnim takvo življenje tražeći „plodove Duha“, koji su „ljubav, radost, mir, velikodušnost, uslužnost, dobrota, vjernost“ (Gal 5,22).

Svi moramo redovito prakticirati kršćansku askezu (u mjeri u kojoj smo to sposobni), koja sputava tjelesne želje i podsjeća nas da su duhovna dobra veća od vremenitih. Naše žrtve mogu biti velike poput desetine ili tako male kao sol na hrani. Napustiti zbog molitve bilo koje dobro ovoga svijeta je dubok izraz naše ljubavi prema Bogu.

Napokon, moramo neprestano zahvaljivati za sve dobre stvari koje uživamo u životu – vjeru, obitelj, sport, slobodno vrijeme, tehnologiju, umjetnost, književnost – zbog onoga što one uistinu jesu: darovi od Boga. Posredstvom Duha Svetoga, sveti Augustin nas poučava da možemo vidjeti da je „stvar dobra jer potječe od Onoga koji jednostavno jest“. Na taj način možemo koristiti dobra stvaranja kako Bog želi, a ne onako kako svijet nalaže.

Naš je Gospodin znao da biti (bivstvovati) u svijetu, a ne biti izvan njega, nikada neće biti lako. Dakle, namjestio nam je ishod, čak i ako se još uvijek moramo boriti radeći. „U svijetu imate muku, ali hrabri budite – ja sam pobijedio svijet!“ (Iv 16, 33).

Izvor