Naslovnica Crkva Bl. Stepinac: Blagdan Svih Svetih za nas je i temeljiti ispit savjesti

Bl. Stepinac: Blagdan Svih Svetih za nas je i temeljiti ispit savjesti

319
0

Za vrijeme strahovite francuske revolucije prodrli su revolucionarci i u katoličku Bretagnu, da razore sve što su smatrali »spomenicima praznovjerja«. I na njihov upit seljacima, zar neće već jednom napustiti ludo praznovjerje, odgovorio je jedan Bretonac kratkim, ali jasnim riječima: »Mi ćemo onda prestati moliti, kad skinete zvijezde s neba.« Te riječi bretonskoga seljaka nisu ništa drugo nego potvrda činjenice da je u ljudskoj duši ukorijenjena neugasiva žeđa za Bogom, koji jest i ostaje jedina prava sreća srca ljudskoga, kako svjedoči psalmist: »Kao što čezne jelen za izvorima vode, tako čezne duša moja za Tobom, Bože! Duša moja žeđa Boga, Boga živoga: kad smijem doći prikazati se pred licem Božjim!« (Ps 42,2–3). A onaj, koji je iskusio kao mladić svu gorčinu grijeha, sv. Augustin, potvrđuje to svojim vlastitim iskustvom nakon obraćenja: »Za sebe si nas stvorio, o Bože, i nemirno je srce naše, dok se ne smiri u Tebi!«.

Ako je dakle Bog zadnji cilj i zadnja čežnja srca ljudskoga, onda se svakako nameće pitanje, koji su uvjeti, da čovjek dospije do toga jedinstva s Bogom? Odgovor nam daje Isus Krist, utjelovljeni Bog, koji je na gori blaženstva postavio načelo: »Blaženi, koji su čista srca, jer će oni Boga gledati!« (Mt 5,8).

Te Kristove riječi, predragi vjernici, otvaraju nam pogled u svijet, koji stoluje daleko iznad zvijezda. I nehotice nam se na blagdan Svih Svetih nameće pitanje, što je s onim skromnim seljacima koji su svojim znojem iz dana u dan zalijevali rodnu grudu, a iza napornog rada podizali ruke k Bogu, Stvoritelju svome? Što je s onim siromašnim radnicima, koji su jedva sklapali kraj s krajem, da održe goli život svoj i svoje obitelji, a kraj sve teške borbe za život smogli su još uvijek toliko duhovne veličine, da Bogu od srca zahvale za sve križeve, kojima ih je obasuo?

Što je s onim skromnim ženama, koje su u muci rađale djecu, sklapale im ručice na molitvu, patile i trpjele pune vjere u Boga? Što je i s onim glasovitim učenjacima, kojima rod ljudski mnogo duguje za naporni njihov trud za opće dobro, a koji su kraj sveg svog znanja bili pobožni kao mala djeca na majčinim rukama? Što je s onim svećenicima, koji su kroz pedeset, šezdeset godina obrađivali njive ljudskih duša, a kao nagradu često primali poruge svake vrste, trpjeli nasilja, a često zapečatili sve mučeničkom smrću? Što je s tim milijunima ljudi preko groba? »Ništa nego šaka praha«, kažu jedni. »Uzalud su se trudili i mučili i vjerovali. Što su užili na ovom svijetu to su i imali, a kad su zaklopili oči, svršeno je sve.« Braćo! Kad bi to bila istina, onda bi čovjek bio najnesretniji stvor na ovoj zemlji. Zašto? Zato, jer nijedna životinja nije svjesna svoje bijede. A čovjek, koji se svojim mislima diže i iznad samih zvijezda, njemu da bude svršetak posve jednak kao volu, konju, magarcu, svinji, psetu?

Nije li tu posve na mjestu primjedba nekadanjeg rektora bečkog sveučilišta Hvrtla: »Iz ponosnog gospodara stvorenja, čovjeka, ostaje u materijalističkom sistemu samo jedan anatomski preparat, jedna šaka gnoja za njivu. On tada kao prvi sisavac ne zaostaje samo nešto za svojim srodnicima (životinjama) nego zaostaje jako mnogo, jer mora još i učiti, trpjeti bez utjehe, jadikovati bez nade u spasenje, i ako nije upoznao na zemlji ni jednog sretnog dana, zdvojiti i umrijeti bez nade!«

Kako duboko dakle moramo na današnji dan, na blagdan Svih Svetih, žaliti graditelje babilonskog tornja materijalizma! Koliko muke i truda, a rezultat uvijek jednak nuli. Koliko uvjeravaju svijet o sreći, koju mu spremaju, a ne poznaju je ni u vlastitoj duši. Mnogo slavljeni, nevjerni Anatole France, kad je umirao, uhvatio je za ruke svoga tajnika i sa suzama u očima rekao : »Nijedno stvorenje u čitavom svemiru nije tako nesretno kao ja! Uvijek su mi govorili, kako sam sretan! A ja nisam bio nikada sretan. Ni jednog dana, ni jednog sata!«

Da, za pristaše materijalističkog naziranja na svijet ne postoji blagdan Sviju Svetih! Njihov pogled ne seže dalje od zemlje. U zemlji, poput životinja, za njih je, kažu svršetak svega.

A mi? Mi ponavljamo danas članak Vjerovanja apostolskoga: vjerujem u općinstvo svetih, uskrsnuće tijela, život vječni! Vjerujemo, da ne bi bilo u skladu s vječnom pravdom, da oni, koji nikome na svijetu nisu nikada ništa na žao učinili, a trpjeli su i patili cijeli život, da budu iza smrti izjednačeni s ubojicama, bludnicima, pijancima, razbojnicima. Vjerujemo u općinstvo svetih, uskrsnuće tijela, život vječni! Jer ona općenita težnja srca ljudskoga za trajnom srećom nije nikakav slijepi nagon, nego volja Boga Stvoritelja.

Vjerujemo u općinstvo svetih, uskrsnuće tijela, život vječni! Jer za to nam jamči Isus Krist, vječna i neprevarljiva istina, koji nam je svojom mukom i smrću na drvetu križa otvorio vrata života vječnoga. Vjerujemo u općinstvo svetih, uskrsnuće tijela, život vječni! Za to nam jamči ono veliko mnoštvo, kojega nije mogao nitko izbrojiti, od svakoga naroda i plemena i puka i jezika, a koje je sv. Ivan apostol gledao u Otkrivenju, gdje »stoje pred prijestoljem i pred Janjetom obučeni u bijele haljine i palme u rukama njihovim«, palme pobjede (usp. Otk 7,9).

U toj golemoj povorci pobjednika gledamo nježnu dječicu kao onu pobijenu u Betlehemu, kao jednog sv. Tarzicija, gledamo čiste djevice kao Agnezu, Luciju, Ceciliju, Agatu, gledamo junačke kršćanske mučenike kao Sebastijana, Florijana, Jurja, gledamo junačke svete majke kao onu Makabejku, Moniku, gledamo, predragi vjernici, i nebrojene sinove i kćeri svoga hrvatskoga naroda, koji su preminuli u svetosti života, kao blažena Hosana, Gracije, Augustin Kažotić, ili izdahnuli u najtežim mukama kao Tavelić, a uz njih tisuće sinova i kćeri našega naroda palih kroz duga stoljeća za vjeru i domovinu. Ne, oni nisu mrtvi, oni su živi, jer Bog naš hoće da se zove »Bog živih, a ne mrtvih«.[295]

Zato je blagdan Sviju Svetih za nas blagdan vedrog kršćanskog optimizma. Nasilja, laži, nevjera i zla svake vrsti mogu privremeno slaviti slavlje. Ali konačni trijumf pripada vjeri u Boga Stvoritelja svijeta, koji će naplatiti svakome po djelima njegovim. Zato je blagdan Svih Svetih za svakoga kršćanina i blagdan velikog opraštanja svima onima, koji nas mrze i progone. Svi naime, koji hoće da uđu s Kristom u život vječni, valja da izvrše prije Njegovu zapovijed: »Ljubite neprijatelje svoje i molite se za one, koji vas progone! Tada ćete biti djeca Oca svojega nebeskoga, koji pušta da sunce njegovo izlazi nad dobre i zle i daje kišu pravednima i nepravednima.« (Mt 5,44–45).

Blagdan Svih Svetih za nas je i temeljiti ispit savjesti. Krist je kao uvjet, da prispijemo do blaženoga jedinstva s Bogom, postavio načelo: »Blaženi koji su čista srca, jer će oni Boga gledati.« Ne misli se tu dakako materijalno srce, nego srce u metaforičkom značenju riječi. To može biti ili ljudski razum, kao što se razumijeva tamo, gdje sv. Pavao kori pogane : »Kad spoznaše Boga, ne proslaviše Ga kao Boga, niti mu zahvališe, nego zaludješe u svojim mislima i potamnje nerazumno srce njihovo«.[296] To može biti i memorija, kao što se razumijeva tamo gdje evanđelist govori o Bogorodici: »A Marija je čuvala sve riječi ove i razmišljala o njima u srcu svome.«[297] To može biti i volja, kao što se razumijeva u psalmu: »Kako je dobar Bog Izraelu, onima, koji su čista srca!«[298] Sve dakle naše duševne moći moraju biti čiste, ako hoćemo da polučimo blažena jedinstvo s Bogom, jedinim zalogom i izvorom ljudske sreće.

A što u sebi uključuje pojam čistoće, to vam je poznato iz svagdanjega života. Čisto je pšenično zrno, od kojega je odlučena pljeva. Čisto je zrcalo, s kojega je obrisana prašina i magla. Čisto je platno s kojega je oprana mrlja. Očistimo dakle razum od zabluda! Očistimo memoriju od svega, što od Boga odvraća! Očistimo volju od zlih nakana i sklonosti krivice! Neka sve naše duševne moći budu čiste od natruha materijalizma, jer je Bog čisti duh i samo oni, »blaženi, koji su čista srca, jer će oni Boga gledati«.[299] Ta što je drugo i proizvelo ovu strašnu krizu u svijetu, negoli »nerazumno srce ljudsko«, kako veli Apostol? Pa ako još komu imponira sistem materijalizma, taj neka ne zaboravi riječi velikoga Pasteura: »Svijet će se jednom smijati nad glupošću naše moderne materijalističke filozofije. Što više studiram prirodu, tim više stojim zadivljen i zapanjen nad djelima Stvoritelja.«

Predragi vjernici! Ako je ikada bio aktualan blagdan Sviju Svetih, onda je danas. Nikada valjda u historiji čovječanstva nije toliko ljudi krenulo na Mirogoje svojih milih i dragih, kao ove godine. I zasuzit će danas mnogo oko. Ali kroz suze tjelesnog oka, neka oko vaše duše zaviri s onu stranu groba, pa će vidjeti da ono što Crkva uči nije nikakva bajka, nego jedina prava realnost. Nijedan zločin neće biti nekažnjen, jer postoji vječna pravda! Ali nijedno dobro neće također ostati nenagrađeno, jer postoji i za to vječna pravda. Oni, koji su se trudili, da upoznaju svoga Spasitelja, oni, koji su se trsili oko toga, da On bude prva i zadnja misao njihova života, oni su nastojali, da izvrše njegovu sv. volju, oni mogu sa sigurnošću računati, da će se njima ispuniti ono, što je rekao Krist: »Blaženi, koji su čista srca, jer će oni Boga gledati«! Jer »nebo i zemlja će proći, ali riječi Kristove neće nikada proći«.[300]

Neka dakle današnji blagdan bude za sve vas poziv Sviju Svetih i vaših milih i dragih s onu stranu groba, da tako živite na zemlji, da se s njima sjedinite u blaženom gledanju Boga kroz sve vijeke.

Napomena: Na blagdan Sviju Svetih došli su neki komunistički funkcionari k Nadbiskupu prije nego što je pošao u katedralu i prijetili mu da će narod reagirati ako se on usudi štogod s propovjedaonice kazati o sistemu ili partiji. Nadbiskup ih je pitao: »Koji je to narod?« Zatim je s propovjedaonice, nakon propovijedi, izvijestio vjernike o toj prijetnji ovim riječima: »Obavijestit ću vas, draga braćo, da su dva partizana došla k meni, da me ušutkaju prijetnjama, ali ja se ne bojim nikoga osim Boga. Moja politika je bila uvijek i bit će ista: spašavati duše.«[301]

Blaženi Alojzije Stepinac
Propovijed u katedrali na Sve Svete, 1. studenoga 1945.
Dobri Pastir, Vjesnik zagrebačkih župa, br. 8. (1945.); CP, sv. XXIV., 1732.–1735.
IZVOR: BATELJA, Juraj (prir.) Blaženi Alojzije Stepinac: Propovijedi, govori, poruke, 1941. – 1946., Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2012., str. 460–464.

[295] Usp. Mt 22,32.
[296] Rim 1,21.
[297] Lk 2,19.
[298] Ps 73,1.
[299] Mt 5,8.
[300] Usp. Mk 13,31.
[301] U svom rokovniku Nadbiskup je ovu propovijed naslovio riječima: »Blaženi koji su čista srca! Oni će Boga gledati!«, a u objavljenom tekstu naslov glasi: »Blaženi, koji su čista srca, jer će oni Boga gledati.«