Naslovnica Crkva Bog nam nikada ne okreće leđa

Bog nam nikada ne okreće leđa

1040
0

Donosimo vam danas homiliju kardinala Raymonda Burke, koju je održao  23. listopada 2016. u crkvi Svete Katarine u Zagrebu.

(Trideseta nedjelja kroz godinu: Sir 35, 12-14. 16-18; Ps 34, 2-3. 17-18. 19. 23; 2 Tim 4, 6-8. 16-18; Lk 18, 9-14)

Hvaljen Isus Krist, sada i u vijeke vijekova. Amen.

        Današnja čitanja iz Svetog pisma pozivaju nas da promislimo o milosti kao Božjem odgovoru na ono što od Njega traži pravednost. Knjiga Sirahova nam govori:

Gospodin je sudac, i ne gleda tko je tko. Nije pristran na štetu siromahovu, i sluša molitvu potlačenoga… Molitva poniznog prodire kroz oblake; i on nema mira dok ona ne dođe do Boga, i ne popušta dok ga Svevišnji ne pogleda, pravedno ne presudi i pravdu ne uspostavi.[1]

Ustvari, upravo Božja pravednost mora uzeti u obzir naše grijehe i našu potrebu za okajanjem tih grijeha i davanjem zadovoljštine za njih. Ipak, kada priznamo svoje grijehe i od Boga zaištemo oprost, tada On uvelike premašuje ono što zahtijeva njegova pravednost, iskazujući nam svoje milosrđe. Opraštajući nam, daruje nam milost kako bismo iznova mogli krenuti putem pravednika, putem koji vodi u mir i život vječni.

Naša molitva iz psalma 34 uvjerava nas u Božju pravednost i u njegovo milosrđe:

Lice se Gospodnje okreće protiv zločinaca, da im spomen zatre na zemlji. Pravednici zazivaju, i Gospodin ih čuje, izbavlja ih iz svih tjeskoba.[2]

Tako da u današnjoj prispodobi o farizeju i cariniku, carinik – koji duboko svjestan svoje potrebe za Božjom milošću, moli od Boga oprost i biva od Boga opravdan, dok molitva farizeja koji predmnijeva da ne treba Božje milosti ostaje neuslišana. Naš Gospodin prispodobu zaključuje ovim riječima:

Kažem vam: ovaj [dakle, carinik] siđe opravdan kući svojoj, a ne onaj [farizej]! Svaki koji se uzvisuje, bit će ponižen; a koji se ponizuje, bit će uzvišen.[3]

Božja pravednost nas čini svjesnima naših grijeha, u nama potiče tugu radi njihova počinjenja, kao i čvrstu namjeru za njihovo okajanje, dok nam Božje milosrđe daje smjelost da uzmognemo priznati naše grijehe, da od Njega molimo oprost, i da iznova zakoračimo pravednim putem poslušnosti Božjoj volji u svemu.

Papa Benedikt XVI. je u svojoj enciklici Deus Caritas Est (Bog je ljubav) cijelo Evanđelje opisao kao ljubavnu priču u kojoj nam Bog “izlazi ususret, pokušava osvojiti naša srca – sve do Posljednje večere, sve do srca probodena na križu, sve do njegovih ukazanja nakon uskrsnuća i velikih djela kojima je, po djelovanju apostola, vodio prvu Crkvu na njezinu putu.[4] U svojoj pravednosti, Bog prepoznaje naše grijehe, kao i potrebu davanja zadovoljštine za njih, dok nas u svom milosrđu obasipa milostima kako bismo se pokajali i dali zadovoljštinu.

Po otajstvu otkupiteljskog Utjelovljenja, u ljudskom tijelu i krvi vidimo Božju bezuvjetnu ljubav za nas, koja je po riječima pape Benedikta XVI., “toliko velika da okreće Boga protiv njega samog, njegovu ljubav protiv njegove pravednosti.[5] Božja pravednost, sa svim njezinim zahtjevima, uvijek ostaje na snazi, no On sam odabire udovoljiti tim zahtjevima svojim preobilnim milosrđem. Bog nam nikada ne okreće leđa; nikada neće raskinuti svoj savez s nama, premda smo prema njemu toliko puta indiferentni, hladni i nevjerni. Bog ne djeluje milosrdno tako što proturječi svojoj pravednosti, već tako što daje ono dobro preko svake mjere koju zahtijeva pravednost. Uistinu, Božja pravednost uvijek pretpostavlja milosrđe, i na njemu se temelji.

Papa sveti Ivan Pavao II. je bio izvanredan učitelj Božjeg milosrđa. Tijekom sprovodne Mise svetog prvosvećenika, tada još kardinal Joseph Ratzinger izjavio je: “Tumačio je vazmeno otajstvo kao otajstvo Božanskoga milosrđa.”[6] Upravo je papa Ivan Pavao II prepoznao herojske kreposti suvremenog apostola milosrđa, svete Faustine Kowalske. Beatificirao ju je 18. travnja 1993, a kanonizirao 30. travnja 2000. Također je ustanovio svetkovinu Božjeg Milosrđa na prvu nedjelju poslije Uskrsa kako bi naznačio da je Božje milosrđe trajni i središnji element katoličke vjere. U svojoj enciklici o Bogu Ocu, Dives in Misericordia (1980), podučava nas da Krist, utjelovljeni Sin Božji, savršeno otkriva ljubav i milosrđe Boga Oca prema ljudskome rodu.

Božje milosrđe i ljubav se potpuno otkrivaju u otajstvu Kristove otkupiteljske muke, smrti i uskrsnuća. Ivan Pavao II je izjavio: “Ovo otkupljenje uistinu je konačno i definitivno otkrivenje Božje svetosti, koji je apsolutna punina savršenstva: punina pravednosti i ljubavi, jer se pravednost temelji na ljubavi, iz nje istječe i njoj teži.[7] Zatim tumači:

U Kristovoj muci i smrti – u činjenici da Otac nije poštedio niti vlastitoga Sina, već ga „za nas grijehom učini“ – izražava se posvemašnja pravednost, jer Krist je podnio muku i križ zbog grijeha ljudskog roda. Doista, u tome je “izobilje” pravednosti, jer su čovjekovi grijesi “nadoknađeni” žrtvom Čovjeka-Boga. Ipak ta se pravednost, koja je u punom smislu riječi pravednost po Božjoj “mjeri”, sva rađa iz ljubavi: iz ljubavi Oca i Sina, i sva se u ljubav oplođuje. Božanska pravednost objavljena u Kristovu križu zbog toga je “po mjeri” Božjoj, jer se rađa iz ljubavi i u ljubavi se ispunjava donoseći plodove spasenja.[8]

Upravo radi toga, “otkupljenje u sebi nosi objavu milosrđa u njegovoj punini“,[9] jer Božansko milosrđe “je kadro opravdati čovjeka, ponovno uspostaviti pravednost kao ostvarenje spasenjskog poretka koji je od početka Bog ushtio ostvariti u čovjeku, a po čovjeku u svijetu..”[10] Nauk Ivana Pavla II. nam pomaže da razumijemo istinski značaj izvanredne Svete godine Božjeg milosrđa, koju je proglasio papa Franjo.

Živa stvarnost Božjeg milosrđa u svijetu naročito se otkriva u sakramentu Presvete Euharistije i sakramenta pomirenja ili svete ispovjedi.[11] U ovim sakramentima vjernici susreću Milosrdnog Otkupitelja koji nam daje samoga Sebe: svoju milost koja oprašta, liječi i daje snagu. Pošto je Božje milosrđe beskonačno, jedino ga manjak dobrote s naše ljudske strane može ograničiti, kao i manjak čovjekove spremnosti na obraćenje i kajanje, drugim riječima njegova ustrajnost u samovolji, suprotstavljanje milosti i istini.[12] Upravo stoga “ni u jednom odlomku evanđeoske poruke praštanje, a ni  milosrđe  kao  njegov  izvor,  ne  znače  popustljivost  prema  zlu,  prema  sablazni,  prema  nanesenoj  nepravdi  i  uvredi.[13]

Dok iznova predajemo svoja srca Presvetom Srcu Isusovom, sjedinjujući se pritom s njegovom euharistijskom Žrtvom, pomolimo se za skromno i ponizno srce koje prepoznaje Božju pravednost i stoga također prepoznaje koliko smo Ga uvrijedili našim grijesima. Priznajući naše grijehe i kaznu koju smo za njih zaslužili, prepoznajmo poput carinika iz današnje prispodobe Božju milosrdnu ljubav i molimo Ga: “Bože, milostiv budi meni grešniku![14] Kad god se iskreno pokajemo za svoje grijehe, Bog će nas uvijek opravdati, naš život će usmjeriti na pravi put, kako bismo mogli još savršenije ljubiti Njega i naše bližnje. Kako se približavamo zaključenju Izvanredne godine milosrđa, pomolimo se i težimo dubljem upoznavanju pravednosti i milosrđa Boga Oca, onako kako nam ih otkriva njegov jedinorođeni Sin u sakramentima pokore i Presvete Euharistije.

Položimo sada svoja bijedna i grešna srca, zajedno s Bezgrešnim Srcem Marijinim, u slavno probodeno Srce našega Gospodina Isusa, otvoreno za nas po ovoj euharistijskoj Žrtvi. Iskusujući izravno neizmjerno dobru i neizmjerno milosrdnu Božju ljubav za nas u sakramentu Presvete Euharistije, pođimo i budimo jasni i neustrašivi svjedoci istine našega spasenja koje se nalazi jedino u Kristu. Privucimo tako mnoge da upoznaju Presveto Srce Isusovo, da u njegovom slavno probodenom Srcu potraže oproštenje za svoje grijehe i milost njegove čiste i nesebične ljubavi.

Srce Isusovo, strpljivo i mnogoga milosrđa, smiluj nam se.

Bezgrešna Marijo, Djevice najmilosrdnija, moli za nas..

Sveti Josipe, zaštitniče Sveopće Crkve, moli za nas.

Sveta Katarino Aleksandrijska, moli za nas.

U ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Amen.

Kardinal Raymond Leo Burke

Preveo: Igor Jurić

[1] Sir 35, 12-13. 17-18.

[2] Ps 34 [33], 16-17.

[3] Lk 18, 14.

[4] “… nobis obviam venit, nos acquirere studet – usque ad Novissimam Cenam, usque ad Cor in cruce perforatum, usque ad Resuscitati visus magnaque opera, quibus ipse per actus Apostolorum Ecclesiae nascentis iter direxit.” Benedictus PP. XVI, Litterae Encyclicae Deus Caritas Est, “De christiano amore,” 25 Decembris 2005, Acta Apostolicae Sedis 98 (2006) 230-231, n. 17. [DC]. English translation: Pope Benedict XVI, Encyclical Letter Deus Caritas Est, “On Christian Love,” 25 December 2005 (Vatican City: Libreria Editrice Vaticana, 2006), p. 28, no. 17. [DCEng].

[5] “Sic est is magnus ut contra se ipsum vertat Deum, eius amorem contra eius iustitiam.” DC, 226, n. 10. English translation: DCEng, p. 20, no. 10.

[6] “Egli ha interpretato per noi il mistero pasquale come mistero della divina misericordia.” “Missa Exsequialis,” Acta Apostolicae Sedis 97 (2005), 474. English translation: “Funeral Mass of Pope John Paul II: Friday, 8 April, Homily of Cardinal Joseph Ratzinger,” L’Osservatore Romano, Weekly Edition in English, 13 April 2005, p. 3.

[7] “Quae quidem ipsa redemptio est novissima ac definitiva patefactio sanctitatis Dei, qui et ipse absoluta vicissim est perfectionis consummatio: videlicet plenitudo iustitiae et amoris, quandoquidem amori superstruitur iustitia ex eoque profluit et ad eum contendit.” Ioannes Paulus PP. II, Litterae Encyclicae Dives in Misericordia, “De Divina Misericordia,” 30 Novembris 1980, Acta Apostolicae Sedis 72 (1980) 1200-1201, n. 7. [DM]. English translation: Pope John Paul II, Encyclicals (Trivandrum, Kerala, India: Carmel International Publishing House, 2005), p.1031, no. 7. [DMEng].

[8] “In patientia ergo Christi ac morte – quoniam proprio Filio non pepercit Pater set «eum … pro nobis peccatum fecit» – absoluta idcirco declaratur iustitia, quod Christus propter hominum generis delicta suffert passionem et mortem. Haec omnino est iustitiae «superabundantia», cum hominis peccata «compensentur» hominis-Dei sacrificio. Verum istius modi iustitia, quae plane iustitia est «secundum mensuram» Dei, ex amore nascitur omnis; Patris nominatim Filiique amore, necnon tota de amore fructificat. Hanc prorsus ob causam divina iustitia in Christi cruce retecta «secundum mensuram» Dei est, quia oritur ex amore in amoreque perficitur, dum fructus parit salutis.” DM, 1201, n. 7. English translation: DMEng, pp. 1031-1032, no. 7.

[9] “… misericordiae revelationem importat secum redemptio pro ipsius plenitudine.” DM 1201, n. 7. English translation: DMEng, p. 1032, no. 7.

[10] “…quae hominem potest iustum facere iustitiamque ipsam reficere, prout ea ordo salvificus est, quem ab initio Deus in homo optaverat ac per hominem in mundo.” DM, 1201, n. 7. English translation: DMEng, p. 1032, no. 7.

[11] Cf. DM, 1219, n. 13.

[12] “In homine tamen circumscribere eam potest sola deficiens bona voluntas, nulla videlicet conversionis ac paenitentiae voluntas, id est perseverantia in obstinatione ac repugnantia tum gratiae tum veritati.” DM, 1220, n. 13. English translation: DMEng, p. 1048, no. 13.

[13] “Nullo prorsus Evangelici nuntii loco venia – neque fons quidem eius misericordia – significat indulgentiam in malum, in scandalum, in iniuriam aut contumeliam inflictam.” DM, 1226-1227, n. 14. English translation: DMEng, p. 1054, no. 14.

[14] Lk 18, 13.