Naslovnica Crkva Bojim se da mnogi kršteni katolici ne shvaćaju ozbiljno Euharistiju jer ne...

Bojim se da mnogi kršteni katolici ne shvaćaju ozbiljno Euharistiju jer ne shvaćaju ozbiljno grijeh

512
0

Nudim ovo razmišljanje nakon mnogo molitve i razmatranja o stanju Crkve u ovim izazovnim vremenima. Posljednjih godina postoji strahovita usredotočenost na politiku, ekonomiju i globalno zdravlje. … Čini se da čak i Crkva, uključujući neke od nas biskupa, daje određenu prvenstvenu brigu građanskom poretku, a ne nadnaravnom.

Na svojoj prvoj misi koju sam služio kao svećenik, i na misama koje sam nakon toga služio, tiho sam molio jednu od dvije molitve koju mi svećenici širom svijeta molimo prije nego što primimo Gospodinovo tijelo i krv:

Gospodine Isuse Kriste, neka mi blagovanje tvoga Tijela i Krvi ne bude na sud i osudu, nego po tvojoj dobroti neka mi bude duši i tijelu zaštita i lijek“.

Ta molitva odjekuje riječima iz Prve poslanice svetog Pavla apostola Korinćanima. Pavao je poticao Crkvu da vjeru živi vjerodostojno, cjelovito i uzorno. Pavao podsjeća Korinćane:

„Stoga, tko god jede kruh ili pije čašu Gospodnju nedostojno, bit će krivac tijela i krvi Gospodnje. Neka se dakle svatko ispita pa tada od kruha jede i iz čaše pije. Jer tko jede i pije, sud sebi jede i pije ako ne razlikuje Tijela“ (1 Kor 11, 27-30).

Ove riječi o ljubavi Crkve prema onima koji se usude pristupiti oltaru su riječi pune brige i milosrđa, koje nam je dao Duh Sveti, za zaštitu i ozdravljenje. Ali one nude otrežnjujuće upozorenje. Mi, koji ispovijedamo vjeru Crkve moramo živjeti onako kako nam Crkva nalaže, jer nas kroz svoju Crkvu Isus Krist poziva na pokajanje, oproštenje i svetost. Pristupiti Euharistiji znači pokajanje pred Gospodinovim oltarom.

Sveti Pavao naglašava veliku moć euharistije, ali upozorava na opasnost od primanja euharistije bez razlučivanja. To je sveta opasnost koja dolazi s našom slobodom da živimo živote koji su dosljedni (ispravni) ili nesuvisli; živjeti živote koji su u skladu s Božjom istinom i naukom Crkve ili ne. Istinu je možda teško govoriti i još ju je teže čuti, ali ljubav govori istinu. Pristupiti Euharistiji ležerno i bez straha od moguće osude znači riskirati vječno spasenje.

Međutim, danas se od nas biskupa rijetko čuje govor o osudi tj. Sudu. Razvili smo gotovo ekskluzivnu pedagogiju prihvaćanja. Svakako, svi mi smo pozvani voljeti jedne druge herojskom ljubavlju, dočekujući stranca i grešnika u otajstvu Božjeg beskrajnog milosrđa. Pa ipak, ta je ljubav na neki način postala jednodimenzionalna. Ljubav je zaista milosrdna, ali autentična ljubav je isto tako istinita. Isus nam u svome djelovanju daje mnogo primjera: Petar i apostoli, žena uhvaćena u preljubu, Zakej i Samarijanka kod zdenca. Ljubav priznaje da je osuda nadohvat ruke. Prepoznaje da način na koji pristupamo oltaru i primanju Euharistije zahtijeva zdrav strah prema Gospodinu.

Nudim ovo razmišljanje nakon mnogo molitve i razmatranja o stanju Crkve u ovim izazovnim vremenima. Posljednjih godina postoji strahovita usredotočenost na politiku, ekonomiju i globalno zdravlje. Većina našeg društva živi u svijetu zasićenim vijestima o svakome satu dana. Čini se da čak i Crkva, uključujući neke od nas biskupa, daje određenu prvenstvenu brigu građanskom poretku, a ne nadnaravnom. Iako su ove stvari dobre i treba ih ozbiljno razmotriti, one nemaju svrhu zbog kojeg smo stvoreni, svrha zbog kojeg Crkva postoji je sudjelovanje u misiji Krista Otkupitelja, voditi duše prema spasenju i vječnom životu.

Pitanja o dostojnom primanju Euharistije često su povezana sa političkim stajalištima. Na koji način Crkva može najbolje svjedočiti istinu svoje stvarnosti u previše politiziranom svijetu? Hoće li biskupi pomoću dosljednog, jasnog i ispravnog svjedočenja vjere otjerati vjernike od Crkve? Hoće li se takvo djelovanje politički iskoristiti? To su teška pitanja za naše suvremeno društvo, ali ta pitanja također pogrešno uokviruju problem.

Pitanje euharistijske ispravnosti se ne odnosi prvenstveno na crkveni zakon ili odgovarajući nauk, iako se ta pitanja ne smiju zanemariti; češće je tu pitanje ljubavi, pitanje ljubavi prema bližnjemu. Sveti Pavao je jasan da postoji opasnost za nečiju dušu ako on ili ona primi tijelo i krv našeg Gospodina na nedostojan način. To vrijedi za svakog katolika, ali posebno je važno zbog lažnog svjedočenja koje mnogi javni službenici ponekad održavaju u odnosu na najtemeljnije istine ljudske osobe.

Kada Crkva smanji opasnost od nedostojnog primanja euharistije, ona ne uspijeva pravilno voljeti one koji i dalje ugrožavaju svoje duše. Trgovanje „uljuđenošću“ i „angažmanom“ za vječni život nije dobra trgovina, a posebno je nemarno ako ja, kao biskup, šutim kada ljudi koje sam pozvan voljeti možda ugrožavaju svoje vječne duše. Ovo je opasnost za njih i opasnost za mene. Na Sudnji dan ću biti upitan kako sam volio svoga susjeda i ne želim da odgovaram zbog nemarnog propovijedanja Svetog pisma i crkvenog nauka, jer je takva vrsta ljubavi nepopularna, neugodna ili nebitna za naše vrijeme.

Briga za duše pod mojom jurisdikcijom isto tako definira moju službu. Biskupi, jednako kao i vjernici, trebaju biti načisto s osudom koja pada na nas ako ne volimo one koji ne žele čuti istine naše vjere.

Javna narav euharistije isto tako oblikuje način na koji Crkva upravlja sudjelovanjem u njoj. Kanonsko pravo jasno kaže da se onima koji „tvrdokorno ustraju u očitom teškom grijehu ne dopusti primanje svete pričesti“ (br. 915). Crkveni zakoni o Euharistiji su za dobro vjernika i postoje kako bi se sačuvala autentičnost i otajstvo susreta koji imamo s uskrslim Kristom. Oni postoje zato što Crkva ljubi svaku osobu i želi da svaka osoba postigne svoju stvorenu svrhu sjedinjenja s Bogom. Crkveni zakon i ljubav se međusobno ne isključuju.

Od samog početka, poučavanje Euharistije je i za samoga Isusa bio izazov. Evanđelje po Ivanu (Iv 6, 52–69) otkriva euharistiju kao izvor previranja i podjela među Isusovim sljedbenicima, do te mjere da su ga mnogi prestali slijediti. Isus ih nije spriječio da odu i nije ih zamolio da ostanu zbog pastoralne osjetljivosti. Umjesto toga, pustio ih je, jer sudjelovanje u Euharistiji (da bi se „jelo tijelo Sina Čovječjega i pilo njegovu krv“) zahtijeva određenu suglasnost sa vjerom i određenu dosljednost u nečijem životu, kao što je Crkva naučavala od samoga početka prvog stoljeća. Taj pristanak vjere vidimo u Petrovu odgovoru Isusu kada pita apostole: „Da možda i vi ne kanite otići?“

Odgovori mu Šimun Petar: „Gospodine, kome da idemo? Ti imaš riječi života vječnoga! I mi vjerujemo i znamo: ti si Svetac Božji“ (Iv 6, 69).

Pitanje savjesti

Danas često čujemo za primat savjesti u čovjekovoj odluci oko primanja Euharistije. Ipak, savjest ne opravdava nijednu odluku samo zato što osoba donosi osobni sud o dobru i zlu. Prethodna je obveza da se savjest pravilno oblikuje, tako da se dobro i zlo mogu pravilno raspoznati. Dobro oblikovana savjest podređuje čovjekovo srce, volju i um volji našeg Oca koji nas ljubi. Moramo shvatiti i da savjest može biti pogrešna ako se pravno ne oblikuje i nikada ne smije biti protivna Božjem zakonu. Bog, a ne čovječanstvo – a posebno ne vlade – određuje dobro i zlo. Treba se samo osvrnuti na prošlo stoljeće da bismo promatrali što zle vlade mogu stvoriti kada proglase zlo dobrim. Pogledajte primjere nacističke Njemačke i komunističkih režima.

Kao biskup, dužan sam pomagati vjernicima skrbeći se za njih kako bi pravilno oblikovali savjest. Pozvan sam slijediti postupak koji Gospodin daje svojim učenicima u Matejevom evanđelju:

Pogriješi li tvoj brat, idi i pokaraj ga nasamo. Ako te posluša, stekao si brata. Ne posluša li te, uzmi sa sobom još jednoga ili dvojicu, neka na iskazu dvojice ili trojice svjedoka počiva svaka tvrdnja. Ako ni njih ne posluša, reci Crkvi. Ako pak ni Crkve ne posluša, neka ti bude kao poganin i carinik“ (Mt 18, 15-18).

Ovu odgovornost shvaćam vrlo ozbiljno, zbog čega sam prisiljen upozoravati na pogrešku da se svaki kršteni katolik ne može pričestiti ako to jednostavno želi. Nitko od nas nema slobodu pristupiti Gospodinovu oltaru bez odgovarajućeg ispitivanja savjesti i ispravnog pokajanja ako je počinjen teški grijeh. Euharistija je dar, a ne pravo, a svetost tog dara umanjuje se samo nedostojnim primanjem. Zbog izazivanja javnog skandala, to se posebno odnosi na javne službenike koji ustrajno vladaju kršeći naravni zakon, posebno po pitanju pobačaja i eutanazije, oduzimanja nevinog života, kao i drugih radnji koje su suprotne s crkvenim učenjem o dostojanstvu života.

Iako je vjerojatno da mnogi – previše njih – primaju euharistiju u državi koja je objektivno odvojena od Boga, ipak postoji dodatna obveza na javnim službenicima koji otvoreno i ustrajno žive u stanju teškog grijeha. Njihov primjer navodi druge na grijeh i umanjuje rizik od osude koja im se može dogoditi kada stanu pred Boga. Ako ih Crkva uistinu ljubi, kao što ih ona i ljubi, više je nego prikladno pozvati ih na pokajanje radi prisnog odnos sa svakom osobom Trojstva, prije nego što prime Isusovo tijelo i krv na način koji ugrožava njihovo vječno spasenje.

Milosrđe je u govorenju istine

Bojim se da mnogi kršteni katolici ne shvaćaju ozbiljno Euharistiju jer ne shvaćaju grijeh ozbiljno, a to je u velikoj mjeri krivica loših kateheza koje smo predugo vodili ja i moja braća biskupi. Kada se sa našom liturgijom postupa ležerno, umanjujući značenje ispovijedi ili zanemarujući homilije, onda nas ne bi trebalo iznenaditi zbunjenost zbog  našeg odnosa prema toj svetosti. To je u konačnici još jedan neuspjeh u milosrđu prema drugima. Pravo milosrđe je uvijek ispunjeno suosjećanjem, nježnošću i istinom. Ljubiti našega bližnjega znači željeti da žive u uzvišenoj misnoj istini i stvarnoj prisutnosti našega Gospodina. U tom pogledu, službenici vjere imaju, možda, veću odgovornost za nepravilno primanje euharistije.

Kao biskup, imam obavezu pomagati vjernicima kako bi pravilno oblikovali savjest.

Kada Isus osuđuje one koji čuju Božju riječ, ali ne postupaju u skladu s time (usp. Lk 6,46-49), (On) pretpostavlja da postoji navještaj Evanđelja. Nema sumnje da postoje oni koji znaju što Crkva uči i to odbacuju (na primjer, crkveno učenje o svetosti života ili naravnoj istini braka), ali postoje i drugi koji ne čuju Evanđelje jer Crkva nije učinkovito navijestila Božju riječ.

Ovaj trenutak crkvenog samopropitkivanja o usklađenosti euharistije prilika je za mene i sve biskupe da se ponovno prepustimo bezrezervnom propovijedanju Isusa Krista. Ono što ispunjava naše crkve nije razvodnjeno Evanđelje, već duboko, autentično vjerovanje u Isusa ukorijenjena u našoj osobnoj ljubavi prema njemu kao našem Gospodinu i Spasitelju. Ovo je model svetaca. Pokazuju nam kako vjera u Isusa dovodi do radikalnog prepuštanja volji Oca bez obzira na političke ili socijalne posljedice, bez obzira na cijenu, kao što su svjedočili mučenici današnjice.

Molim da nas sve u Crkvi vodi Duh Sveti kako bi kroz skladan život, euharistija i vjera u Isusa postali izvor i vrhunac našega života. Neka nas sve ovo vodi duševnom i tjelesnom miru i ljubavi prema bližnjemu, bez obzira na cijenu, kako bismo ovdje na zemlji mogli iskusiti radost Evanđelja – i zajedno živjeti na nebu!

 

Samuel J. Aquila, nadbiskup Nadbiskupije Denver.