Naslovnica Crkva Božja iznenađenja

Božja iznenađenja

493
0
Podijeli objavu
“Sad uistinu shvaćam da Bog nije pristran, nego – u svakom je narodu njemu mio onaj koji ga se boji i čini pravdu.” (Dj 10, 34-35)
Ova rečenica opisuje svu dubinu ispravno življene vjere, i ujedno pred nas postavlja zahtjev preispitivanja. Jesmo li u načinu življenja svoje vjere pristrani? Boluje li naša vjera od predrasuda koje priječe da prepoznamo u drugom čovjeku ono što je milo Bogu?

Prvo čitanje je iz Djela apostolskih (vidi Dj 10, 25-26. 34-35. 44-48) i prikazuje nam silazak Duha Svetoga na pogane koji su slušali navještaj apostola Petra. Bog želi doprijeti do svakog bogobojaznog čovjeka koji je otvoren onome što naviješta Crkva.

Drugo čitanje je iz Prve Ivanove poslanice (vidi 1 Iv 4, 7-10) i riječ je o zahtjevu života u međusobnoj ljubavi kao mjerilu našeg poznavanja Boga i pripadnosti Bogu. Koliko smo zaista Božji vidi se po tome koliko živimo po Isusu Kristu, koji je očitovana ljubav Božja prema nama.

Današnje Ivanovo evanđelje (Iv 15, 9-17) je nastavak onoga od prošle nedjelje, kad smo slušali govor o trsu i lozi koja je na trsu i koja ne može drugačije donijeti urod. Isus danas tu povezanost uspoređuje s ispravnom ljubavlju i prijateljstvom, pa kaže: „Vi ste prijatelji moji ako činite što vam zapovijedam.“

Isusova žrtva za nas govor je o Božjoj ljubavi i pravom prijateljstvu koje se preko nas želi prenijeti i onima za koje to najmanje očekujemo…

TKO SU MOJI STRANCI I POGANI SPREMNI ZA BOŽJA IZNENAĐENJA?

“Stranci, pogani” su mjesto Božjeg iznenađenja za mene. Kako ću im ja osobno navijestiti Božju riječ i osloboditi se predrasuda i samim time straha od one prilike koju im Bog želi kroz mene pružiti.

Prva stvar koju moram danas shvatiti i usvojiti je to da Bog nije pristran nego mu je mio svaki čovjek koji ga se boji i čini pravdu (vidi Dj 10, 34-35).

Može li me dakle Bog približiti njima, a njih meni? I tko su oni zapravo, kako ću ih prepoznati i upoznati?

Jednom prilikom dolazi mi gospođa i kaže da bi željela krstiti svoje dijete, jer da ona ne želi da joj njezin sinčić dalje živi kao poganin.

Bilo mi simpatično kako se gospođa svečano izražavala u svom zahtjevu. „Nema problema gospođo, samo recite mi što je sa ocem djeteta, odnosno vašim mužem? Jeste li vas dvoje crkveno vjenčani? Je li sve u redu sa vašim brakom?“, želio sam znati.

„O da, crkveno smo vjenčani, ali samo zato jer sam ja to inzistirala. Ali inače vam on, dragi moj velečasni, ne vjeruje.“, izjavila je gospođa, sigurna u svoje poznavanje stvari.

„Dobro, ali bar ga pozovite da dođe na krštenje svoga djeteta, iako kako kažete ne vjeruje. Jer ipak je pristao na vaše crkveno vjenčanje.“, predložio sam gospođi i ona je pristala.

Bilo mi je čudno što se to ona sama nije bila sjetila. Na dan krštenja, pri dijelu obreda kad se traži odricanje od đavla i ispovijest vjere u Trojedinog Boga, uslijedilo je iznenađenje. Kad sam pitao „Odričete li se đavla…?“, od svih najglasniji i najjasniji bio je upravo taj muž „nevjernik“.

„Odričem!“, čulo se iz njegovih usta jasnije nego iz usta supruge. A pri upitu „Vjerujete li u Boga…?“, opet je njegov glas odzvanjao tri puta „Vjerujem!“. Pogledao sam s upitnikom prema gospođi, a nakon krštenja ona je pristupila svome suprugu i upitala ga: „Kako to da ti sad odjednom vjeruješ?“

„Draga, nije to bilo odjednom, samo me ti nisi nikada o tome pitala. Ti si stvorila o meni predrasudu zbog moje obitelji. Ali ja sam tebe, još prije nego smo se upoznali, primjetio kad si izlazila iz crkve na trgu i na tvom licu je tada bilo nešto, nešto drugačije. Uvijek sam želio otkriti što je to, i evo, na putu sam.“

Bila je to očito ljubav Božja koja se očitovala u Isusu Kristu i koja želi doprijeti do svakog otvorenog srca. Bog je za nas pun iznenađenja, i trebamo ih očekivati i biti spremni suradnici za njih.

Pozvati svoga bližnjega Kristu znači otvoriti se u ljubavi za ono što mu Božja ljubav želi donijeti u srce. A Božja iznenađenja nas baš ondje čekaju ako samo malo zakoračimo…

KOLIKO SMO BOŽJI, KOLIKO POZNAJEMO BOGA…?

Jesi li pristran…?

„… Bog nije pristran …“ (Dj 10, 34)

Duh Sveti se po Petrovu propovijedanju spustio na sve koji su slušali njegovu besjedu (vidi Dj 10, 44).

Bog je pokazao da ljubi svakog čovjeka, a ne samo neke… U svom djelovanju On se ne da svesti na naše uske okvire, na naša razmišljanja i vjerovanja sputana predrasudama, strahom od drugoga.

Ono što Bog traži i voli u čovjeku, to je ono što bismo mi sami trebali gledati kod drugog čovjeka (kod procjene), a što je shvatio i Petar – Sad uistinu shvaćam da Bog nije pristran, nego – u svakom je narodu njemu mio onaj koji ga se boji i čini pravdu. (Dj 10, 34-35)

Ova rečenica opisuje svu dubinu ispravno življene vjere, i ujedno pred nas postavlja zahtjev preispitivanja. Jesmo li u načinu življenja svoje vjere pristrani? Boluje li naša vjera od predrasuda koje priječe da prepoznamo u drugom čovjeku ono što je milo Bogu?

PREPOZNATI U DRUGOM ČOVJEKU ONO ŠTO JE MILO BOGU, i onda tako prema njemu nastupati. Tada to postaje pogodni trenutak da i onom drugom bude naviještena Riječ…

Što je Bogu milo u nama to mu je milo i u drugom čovjeku. Kornelije, iako u tom trenutku još poganin, bio je „… pobožan i bogobojazan sa svim domom svojim. Dijelio je mnoge milostinje narodu i bez prestanka se molio Bogu.“ (Dj 10, 2).

Neki su me mladi jednom pitali: „A što će biti sa tolikima u svijetu koji još nisu upoznali Isusa, a mi vjerujemo da se spašavamo samo po njemu? Zar će svi oni propasti?“

Mislim da ovo 10. poglavlje iz Djela apostolskih donosi najbolji odgovor na ovo pitanje, i na to što Bog traži unutar svakog čovjeka, a po čemu mu onda i donosi spasenje.

Zbog ispravnog nutarnjeg raspoloženja i stava kakav je imao Kornelije (a to Bog vidi, i to hoće kod nas) čitav njegov dom prihvatio je Gospodina… On je bio ispravno raspoložen za Boga i prije krštenja… Koliko li bismo mi onda još i više, koji smo već kršteni, trebali poraditi na svom raspoloženju da budemo mili Bogu.

Ljubimo jedni druge, jer ljubav je od Boga; i svaki koji ljubi od Boga je rođen i poznaje Boga (1 Iv 4, 7). Divan detektor koji savršeno određuje gdje smo trenutno. MJERA LJUBAVI koja govori o našem poznavanju Boga, ali i o tome koliko smo sami od Boga.

Božja milost otvorena je za sve koji su otvorena srca: takvi onda postaju prijatelji Isusovi, takve on izabire…

…POKAZIVANJE DIMENZIJE LJUDSKOSTI U NAMA.

Puno nam je lakše glumiti anđele nego biti ljudi kakve nas Bog hoće.

Jedan je dječak optužen za krađu. Budući da ga neki dječaci nisu voljeli, odlučili su ga prijaviti učitelju sa zahtjevom da ga izbaci iz škole. Međutim, učitelj mu je odlučio dati novu priliku.

To je razljutilo one učenike, pa su rekli učitelju ako onoga ne izbaci da će oni napustiti školu. Učitelj im je na to rekao – Budući ste vi stekli toliko znanje i mudrost pa više ne griješite, možete slobodno ići. Međutim, ako izbacim ovoga koji je još tako slab i nepoučen sigurno će propasti. On dakle ostaje dok ne bude savršen poput vas.

Na te riječi učitelja ostali dječaci su se posramili, jer su shvatili u sebi koliko su bili neiskreni. Nakon toga bili su obzirni prema onom dječaku, a on je uspio savladati svoje slabosti…

KOLIKO SMO BOŽJI?… Vi ste prijatelji moji ako činite što vam zapovijedam – jasno nam poručuje Gospodin (Iv 15, 14).

Sa stranice dominikanci.hr