Naslovnica Papa Franjo Braća bez granica: Kvazi-humanitarni manifest pape Franje

Braća bez granica: Kvazi-humanitarni manifest pape Franje

544
0

Papa Franjo neprestano ponavlja kako on samo utvrđuje katoličko socijalno učenje. No, nekima se čini da papa Franjo usmjerava učenje Crkve u izrazito lijevom smjeru, što se vidi u svjetlu nove enciklike.

Papa Franjo napisao je encikliku Fratelli Tutti o „bratstvu i društvenom prijateljstvu“ koja je jedinstvena u povijesti Crkve. Nije upućena njegovoj braći biskupima ili univerzalnoj Crkvi, već govori o univerzalnom čovječanstvu na način koji odgovara njegovoj liberalnoj humanitarnoj poruci. Postoje razlike između enciklike i humanitarnog manifesta.

U enciklici Fratelli Tutti papa Franjo poziva se na autoritet velikog imama Ahmada Al-Tayyeba i deklaracije iz Abu Dhabija 2019.  (slika gore) najmanje desetak puta, kao da želi reći, između ostalog, da je Sveti rimski pontifeks samo predstavnik jedne vjerske zajednice u globalnom čovječanstvu. Prikaz enciklike o zahtjevima bratske ljubavi podrazumijeva humanitarnu ideologiju i oduzima svako prepoznatljivo kršćansko učenje. Proglašavajući „bratstvo bez granica“ i „politiku ljubavi“ u prepoznavanju „domaćeg okusa“ i globalnog čovječanstva kao blizanaca u ljudskom postojanju, čini se da papa Franjo zaobilazi ili zanemaruje obiteljski i nacionalni izraz bratstva i društvenog prijateljstva, odnosno zajedničko dobro slobodnog i poštenog društva.

Papino poistovjećivanje bratstva s čovječanstvom u velikoj mjeri zanemaruje prirodnost vlastite ljubavi i opasnosti utjelovljenja bratstva ili društvenih prijateljstava na razini posredovanog čovječanstva. Jedan kritičar časopisa Crisis s pravom je optužio papino oduševljeno usvajanje francuske revolucionarne parole “sloboda, jednakost i bratstvo“  zbog apstrahiranja od totalitarnog značenja te revolucionarne parole. Papa Franjo zasigurno nije prijatelj totalitarizma, ali nikada ne priznaje da politički nametnuto bratstvo, utemeljeno na apstraktnoj sentimentalnosti, može iznjedriti nove i neljudske oblike despotizma. Istaknuti francuski aristokrat koji je postao revolucionar jednom je slavno proglasio „Budi mi brat ili ću te ubiti“. Te riječi i dalje lede dušu i otkrivaju suštinu revolucionarnog terora.

Pouka je jasna: bratstvo, lišeno osjećaja moralne uzajamnosti i priznavanja ljudske sposobnosti da padne u zlo, sposobno je stvoriti antitezu istinskom suosjećanju i zaista monstruoznim oblicima političkog ugnjetavanja. No, grijeh i zlo u ovoj se enciklici jedva priznaju, osim predvidljivog napada „skrivenih moći“ (riječi se jedva spominju) za koje se tvrdi da manipuliraju tržištima i liberalnim ekonomskim poretkom.

Ljubav pape Franje prema siromašnima iščitava se na svakoj stranici enciklike, ali prebrzo je ispustio ključnu biblijsku razliku između „siromašnih“ i „siromašnih duhom“. Siromašni kao politička kategorija mogu biti jednako sebični i grabežljivi poput bogatih. Uz to, „narodni pokreti“ koje papa hvali često su demagoški i naklonjeni političkim i društveno-ekonomskim modelima koji promiču zavist i koji eliminiraju dragocjene političke, intelektualne i vjerske slobode. Primjer peronizma, kastroizma, “bolivarska revolucija“ Huga Chaveza u Venezueli i despotska mješavina socijalističkih i autohtonih ideologija u Boliviji Evo Moralesa teško da govore o slobodi, ljudskom dostojanstvu i obrani siromašnih kako nam je Gospodin naložio. U svakom slučaju, ljevičarski revolucionari prijete slobodi Crkvi i propovijedanju Evanđelja, u konačnici obrani temeljnih ljudskih sloboda. Kršćane zbunjuje papin neuspjeh da to vidi. S obzirom na široku intelektualnu i političku orijentaciju koju papa Franjo posjeduje, ipak mu je teško prepoznati ljevičarske neprijatelje.

Papa Franjo neprestano ponavlja da on samo utvrđuje katoličko socijalno učenje. No, zapravo papa Franjo usmjerava učenje Crkve u izričito lijevom smjeru, što se vidi u svjetlu nove enciklike. Nikada ne ponavlja dugogodišnje crkveno protivljenje socijalizmu u raznim oblicima. Enciklike Centesimus Annus (1991.) pape Ivana Pavla II. i Spe Salvi (2007.) pape Benedikta XVI. razotkrivaju nehumanost utopijske i revolucionarne ideologije u teoriji i praksi. Navedenu tradiciju papa Franjo jedva spominje, ako ih i spominje onda su iskrivljene ili izvađene iz konteksta.

Kada je Vatikan 2016. slavio 25. obljetnicu objave Centesimus Annus, Franjini suradnici su pozvali Berniea Sandersa i Evo Moralesa da govore, otvoreno prezirući glavne teme i naglaske te velike anti-totalitarne enciklike. Nijedan razuman ili vjeran katolik ne može se suprotstaviti tvrdnji pape Franje da pravo na privatno vlasništvo mora služiti većim „društvenim svrhama“. Ali njegova potvrda prava privatnog vlasništva toliko je mlako kvalificirana da narušava samo tijelo učenja za koje tvrdi da ih zastupa (usporedi  s Rerum Novarum pape Lava XIII. koji naglašava obranu privatnog vlasništva kao prirodnog prava). Unatoč povremenom (i dobrodošlom) retoričkom nagovještavanju plemenitosti poslovanja kao poziva, papa Franjo ekonomsku inicijativu i tržišni poredak vidi kao područja kojima dominiraju „skrivene moći” i kriminalne zavjere. Iz papinih misli jednako izostaje obrana privatnog vlasništva koja je nužna za ljudsko dostojanstvo i slobodne ekonomske inicijative koje u konačnici obogaćuju civilno društvo.

Kada Franjo brani naizgled neograničena „prava bez granica“, on zanemaruje presudnu ulogu samoupravnih političkih zajednica u održavanju socijalnog prijateljstva te prava i obveze slobodnog društva, na jedinoj razini na kojoj je socijalno prijateljstvo politički održivo. To se ne može učiniti uklanjanjem moralnih razlika između građanina i ne-građanina. Moramo voljeti svog susjeda ma kakav on bio, ali nismo dužni postati građanima bezoblične i nepostojeće globalne zajednice. Tako shvaćeno čovječanstvo nije tema Evanđelja, jer „Čovječanstvo“ kao takvo ne postoji. Kao opredijeljeni personalist, kao strastveni branitelj ljudskog dostojanstva, Franjo bi trebao shvatiti tu bitnu istinu.

U možda najimpresivnijoj knjizi Ivana Pavla II. Sjećanje i identitet (objavljena na engleskom jeziku 2005. godine), koji je bio domoljubni Poljak i vjeran kršćanin, tvrdio je da „katolička socijalna doktrina drži da su obitelj i nacija prirodna društva, i ne mogu biti proizvod puke konvencije.“ I dodao je da „stoga u ljudskoj povijesti ne mogu biti zamijenjeni ničim drugim“. Ivan Pavao II nastavio je na najimpresivniji način teologizirati o dostojanstvu samoupravne nacije, kao što je nekoć bilo u zapadnjačkim i kršćanskim idealima. Papa Ivan Pavao II. je odbio povezati ili identificirati „nužnu funkciju nacije“ s „nezdravim nacionalizmom“.

Papa Ivan Pavao II. branio je čvrstu, ali umjerenu i samokritičnu koncepciju nacije koju je poistovjetio s vrlinom domoljublja: „Dok nacionalizam uključuje prepoznavanje i provođenje dobra samo radi svoga naroda, bez obzira na prava svih drugih, domoljublje, s druge strane, je ljubav prema rodnoj zemlji koja daje prava svim ostalim narodima da budu jednaka onima koja se traže za vlastitu zemlju. Drugim riječima, patriotizam dovodi do pravilno uređene društvene ljubavi.“ Aleksander Solženjicin, strastveni ruski kršćanin i domoljub, mnogo oklevetan kao ekstremni nacionalist, rekao je gotovo istu stvar. Ali kad se nacija pojavi u Franjinoj raspravi, gotovo je uvijek povezana s patologijama: „uskim i nasilnim nacionalizmom, ksenofobijom i prezirom, pa čak i zlostavljanjem onih koji su drugačiji“ (br. 86).

Čini se da samo lokalno i globalno imaju istinsku etičku valjanost ili moralnu supstancu u Franjinom prikazu. Zaboravlja da je nacija bila prirodni dom plodnog suživota onoga što je francuski katolički politički mislilac Pierre Manent nazivao „ponosom građanina i poniznošću kršćanina“. Kao što je Manent dodao u svojoj knjizi Iznad radikalnog sekularizma, „nacija shvaćena kao isključivo vrednovanje vlastitog naroda i ubitačna odbojnost prema ljudima od drugdje“ nastala je tek kad su Europljani „bili podvrgnuti režimima koji su izričito odbacivali Boga navještenoga u Bibliji.“ Kao što je otac Gaston Fessard, D. I. tvrdio u svojoj magistarskoj knjizi Pax Nostra iz 1936. godine, nacija je dostojanstvena kolektivna i moralna ličnost bez koje poziv čovječanstva kao stvorenja pod Bogom ne bi bilo moguće ostvariti. Papa Franjo se jako divi Fessardovoj knjizi o duhovnim vježbama svetog Ignacija, ali čini se da nije potpuno upoznat s njegovom jednako dubokom teologijom nacije.

Papa Franjo objašnjava parabolu o „milosrdnom Samarijancu“ (Luka 10, 25-37) u kojoj je naznačen Franjin dirljiv poziv na solidarnost i ljubav prema bližnjemu. Ipak, u egzegezi parabole daje isključivo etičko razmišljanje. Tamo gdje su Augustin, Origen i drugi Oci čitali teološki da Krist bude središnji lik, papa Franjo postavlja nas u središte pripovijesti. Dakle, naglašava potrebu da svi mi koristimo „svoj urođeni osjećaj bratstva, da budemo dobri Samarijanci koji podnose bol tuđih nevolja umjesto da potičemo veću mržnju i ogorčenje“. Taj poziv je uvijek dobrodošao.

Ipak, susret licem u lice s našim susjedom u potrebi ne može biti poziv na zamjenu političkih razlika koje služe cilju socijalnog prijateljstva i građanskog dobra u smjeru globalnog dobročinstva. Franjino pozivanje na solidarnost i bratsku ljubav moglo bi se plodno nadopuniti razmišljanjem o moralnim i političkim prednostima decentralizirane vlasti, supsidijarnosti i nacionalne samouprave. Supsidijarnost se u Fratelli Tutti spominje samo usput. To je sramota, jer pruža obrazac zajednici i samoupravi da pogoduje slobodi i ljudskom dostojanstvu, nema ništa zajedničko sa željom za neposrednim pristupom čovječanstvu kao takvom. Supsidijarnost je veliki dragulj katoličkog socijalnog učenja bez kojeg se pozivanje na “solidarnost“ pretvara u ‘razvodnjenu kašu’.

U kasnijim se dijelovima enciklike papa Franjo sve više oslanja na ono što ću nazvati njegovim „privatnim sudom“ ili osobnim mišljenjima, a manje na naslijeđenu tradiciju kršćanske mudrosti. Nadahnjujuće osobe za papu Franju su likovi poput Martina Luthera Kinga, Desmonda Tutua i Mahatme Gandhija, kako sam papa napominje u odjeljku. Ovi posljednji dijelovi izrazito se kreću prema humanitarizmu, sentimentalnosti i svojevrsnom blagom ljevičarstvu, nije riječ o tiraniji.

Papa Franjo otvoreno osuđuje terorizam kako na humanitarnoj tako i na kršćanskoj osnovi. Ali on to povezuje s nedovoljno definiranim „fundamentalizmom“ i još se jednom poziva na autoritet svoje zajedničke izjave s velikim imamom Ahmadom Al-Tayyebom. Masovne prijetnje životima i slobodi kršćana u islamskom svijetu od Indonezije do Azerbajdžana te zabrana evangelizacije i obraćenja čak i u mnogim “umjerenim“ muslimanskim zemljama nestaju u zaboravu. Papa s pravom poziva na povijesno sjećanje na velike zločine i nepravde koje se „ne smiju zaboraviti“ (br. 247). Dostojanstveno i moralno govori o monstruoznom zločinu Shoaha, rata protiv židovskog naroda „potaknutog lažnim ideologijama“ koje nisu uspjele „prepoznati temeljno dostojanstvo“ (br. 247) ljudske osobe.

Papa Franjo šuti o zločinačkom karakteru druge „lažne ideologije“ komunizma, koji je bio odgovoran za smrt 100 milijuna ljudi u dvadesetom stoljeću i koji je ratovao s kršćanskom Crkvom s neusporedivim ateističkim fanatizmom i okrutnošću. Ima pravo kada poziva na sjećanje zbog uporabe atomskog oružja u Nagasakiju i Hirošimi (br. 248), ali ne spominje činjenicu da je polu-fašistički japanski carski režim ubio desetke milijuna nevinih ili više u grabežljivom maršu Azijom. Sjećati se Nagasakija i Hiroshime izvan ovog šireg konteksta znači kriminalizirati ljude i vlade koji su se opirali goloj agresiji i otvorenom rasističkom preziranju drugih naroda i nacija od strane zločinačkog japanskog režima.

Povijesno sjećanje, koje je jako dragocjeno, mora se temeljiti na vještinama moralnog i političkog rasuđivanja. Zaobilazeći tu moralnu i intelektualnu disciplinu, riskira se ustupiti mjesto ne-povijesnom moralizmu i ideološkoj perspektivi bez uravnotežene prosudbe.

Izvor