Naslovnica Crkva Brandmüller: Trenutna kriza može i mora postati polazna točka za duhovnu obnovu!

Brandmüller: Trenutna kriza može i mora postati polazna točka za duhovnu obnovu!

498
0

“Stanje u Crkvi je usporediva s onim u 11. i 12. stoljeću”. Kao povjesničar Crkve s autoritetom  i predsjednik Papinog povjerenstvo za povijesne znanosti od 1998. do 2009. godine, kardinal Walter Brandmüller, u 89-oj godini, ne sumnje u to kada promatra današnje stanje u Crkvi koja je “potresena do samih temelja” zbog seksualnih zlostavljanja i homoseksualnosti “koji se gotovo epidemijski šire među svećenicima, pa čak i hijerarhijom”.

“Kako je moglo doći do ovoga?” pita se kardinal, a njegov odgovor se nalazi u opsežnom i detaljnom članku objavljenom u njemačkom časopisu November edition.

Brandmüller se referira na stoljeća u kojima su biskupije i papinstvo postali tako velik izvor bogatstva da su se “borili i svađali zbog njega“ sa svjetovnim vlastima koje su tvrdile da ga oni sami trebaju raspodijeliti među službama u Crkvi.

Učinak je bio da su mjesta pastira u Crkvi preuzele moralno razuzdane osobe koje su bile navezane na materijalno bogatstvo, a ne na brigu o dušama, te nikako nisu htjele živjeti čistim i kreposnim životom.

Ne samo konkubinat, već i homoseksualnost postali su sve prisutniji među svećenicima, do te mjere da je sv. Petar Damjan 1049. godine predao novoizabranom papi Leu IX., svoj “Liber Antigomorrhianus“, sastavljen u obliku pisma, koji je zapravo bio vapaj za spas Crkve od “sodomitske prljavštine koja je poput raka prodrla u crkveni poredak, odnosno poput krvoločne zvijeri napadala Kristovo stado”.

No, ono što je vrijedno primijetiti, piše Brandmüller, jest da je “gotovo istodobno nastao pokret laika koji je svoja djelovanja usmjerio, ne samo protiv nemoralnosti svećenstva, nego i protiv prisvajanja crkvenih službi od strane svjetovnih moćnika”.

“Nastao je veliki popularni pokret pod nazivom ‘Patarija‘, kojeg su vodili članovi milanskog plemstva i neki članovi svećenstva, ali uz podršku naroda. (Članovi toga pokreta bojkotirali su oženjene svećenike i nedostojne prelate. To su najviše činili izbjegavajući njihovo bogoslužje. Na taj se način u Crkvi sve više stvaralo javno mnijenje protiv svih zloporaba, a to je ne malo pomagalo i u njihovu otklanjanju. op.prev.) U bliskoj suradnji s reformatorima povezanima sa Sv. Peter Damašćanskim, a zatim s Grgurom VII., te biskupom Anselmom Luccom, utjecajnim kanonistom koji je kasnije postao papa Aleksandar II. i drugim uglednicima, patarini su zahtijevali čak i upotrebu nasilja u provođenju reforme, koja je nakon Grgura VII. dobila ime “Gregorijanska’: uvođenje celibata za kler koji živi vjeru i protiv preuzimanja biskupija od strane svjetovnih moćnika.”

Nakon toga, pokret je prešao u borbu za siromaštvo i antihijerarhijski pokret na rubu hereze, te je djelomično reintegriran s Crkvom “zahvaljujući pastoralnom djelovanju Inocenta III.”. Ali “zanimljiv aspekt” na kojem Brandmüller inzistira jest da je “taj pokret reforme izbio gotovo istodobno u najvišim hijerarhijskim krugovima u Rimu i među laičkim stanovništvom Lombardije, kao odgovor na stanje koja se smatralo nepodnošljivim”.

Dakle, što je danas u Crkvi slično i različito, s obzirom na tadašnje vrijeme?

Ono što je slično, navodi Brandmüller, jest da su tada, kao i sada, oni koji najviše prosvjeduju i zahtijevaju čišćenje Crkve upravo vjernici laici. Kao i onda, i danas ti vjernici imaju pored sebe nekoliko revnih pastira. No, mora se priznati – piše Brandmüller – da taj apel prema hijerarhiji Crkve, te u konačnici i prema Papi, da im se pridruže u borbi protiv homoseksualnosti među svećenicima i biskupima ne nailazi na odgovarajuće odgovore, za razliku od 11. i 12. stoljeća.

Također, u kristološkim raspravama u 4. stoljeću – ističe Brandmüller – “episkopat je dugo vremena bio neaktivan”. Ako i danas ostane tako, s obzirom na širenje homoseksualnosti među svetim poslužiteljima, “to bi se moglo temeljiti na činjenici da je osobna inicijativa i svijest o njihovoj odgovornosti kao pastira kod pojedinih biskupa otežana strukturom i aparaturom biskupskih konferencija, uz izgovor o kolegijalnosti ili sinodalnosti”.

Na kraju, kardinal Brandmüller zaključuje:

“U suradnji biskupa, svećenika i vjernika, u sili Duha Svetoga, trenutna kriza može i mora postati polazna točka za duhovnu obnovu – a time i za novu evangelizaciju – u post-kršćanskom društvo.”