Naslovnica Društvo Buđenje savjesti zbog cjepiva koja su nastala pobačajem

Buđenje savjesti zbog cjepiva koja su nastala pobačajem

964
0

Biskup Joseph Strickland (iz Tylera, Teksas), je sa Catherine Ruth Pakaluk, sa mnom i još dvoje drugih, nedavno objavio izjavu „Probudimo savjest“. Izjava je nastala zbog sablazani kojeg su izazvale katoličke vođe širom svijeta prihvativši cjepiva protiv COVIDa-19 koja su nastala od pobačenih beba. Od tada je izjava dobila široku potporu – do danas više od tri tisuće supotpisnika. Međutim, izazvala je i kontroverze u katoličkom svijetu. Mnogi su se ljudi pitali što nas je motiviralo za stvaranje izjave, što ovdje želim objasniti.

Početkom ožujka dr. Catherine Pakaluk mi je pisala na nagovor svoga supruga, dr. Michaela Pakaluka. Oboje su profesori na Katoličkom sveučilištu Amerika. Pročitali su mišljenje koje sam napisala u časopisu Catholic World Report (Vidi prijevod pod naslovom Kako se učinkovito suprotstaviti pobačaju ako svijetu kažemo da ima moralne koristi od pobačaja?) Zabrinulo me što su katolici predali moralni autoritet na globalnoj razini jer su se biskupi, moralni teolozi i bioetičari previše usredotočili na obranu dopuštenosti „suradnje sa zlom“, a nedovoljno na rizik od sablazni. Jasno rekavši da katolici smatraju kako je moralno dopušteno imati koristi od pobačaja, ustupili smo teško stečenu osnovu u obrani dostojanstva i svetosti ljudskog života.

Zamolila sam katolike da uspore, smjeste taj trenutak u povijest i razmotre svoje riječi; uzevši u obzir izvanjski pogled na situaciju umjesto pogleda kroz leće „katoličkog pogleda“. Katoličku savjest možda zadovoljava ako joj kažemo da se protivimo pobačaju čak i kada prihvaćamo cjepiva nastalo od pobačaja, ali poruka koju šaljemo ostatku svijeta je proturječna. Čini se da nas se svrstava u istu kategoriju kao i bilo kojeg zagovornika pobačaja. Ako doista smatramo moralnim imati korist od pobačaja, onda se u konačnici ne razlikujemo od zagovornika pobačaja. Što je nepremostiv problem za savjest mnogih dobrih katolika.

U nastojanju da se potakne savjest katolika, Katarina je napisala „Probudimo savjest“. Ona poziva katoličko vodstvo da brani našu slobodu savjesti i omogući nam da se odupremo tom „konsenzusu“ kao moralno odbojnom. Konsenzus koji nam se postavlja je jezik koji se brzo razvija o suradnji sa zlom. Papinska akademija za život je 2005. izdala smjernice za roditelje koji pokušavaju učiniti ispravu stvar u vezi s cjepivom rubeolom za djecu. Ta cjepiva ne bi postojala da se nisu koristili iskorištavanjem pobačene djece. Moralni teolozi savjetovali su da je udaljena suradnja sa zlom dopuštena ako ne postoji druga mogućnost u trenutku velike opasnosti; ti su teolozi ovu situaciju isto tako smatrali „moralnom prisilom savjesti“ za roditelje koji namjeravaju zaštititi svoju djecu i zajednice. Smjernice su ovo nazvale „nepravednim alternativnim izborom, koji se mora što prije eliminirati“. Katolicima je rečeno da „otežavaju život farmaceutskoj industriji koja djeluje beskrupulozno i neetično“. Mnogi od nas to su shvatili ozbiljno.

Kada nas je pogodila pandemija COVIDa-19, nadali smo se da će se katoličko vodstvo ujediniti i zahtijevati da farmaceutske tvrtke proizvedu etički ispravna cjepiva – kako bi se ispravile dugogodišnje pogreške. Možda je to bilo naivno, ali to je ipak bila naša vjera i nada.

Umjesto toga, bioetičari su prerano proglasili cjepiva „etički nekontroverznim“. Po završetku uspješnih ispitivanja treće faze mRNA, polemika je izbila jer su farmaceutske tvrtke upotrebljavale pobačene fetalne stanične linije, HEK-293, u ispitivanjima. Katolički bioetičari tada su skovali novi termin, „potvrdno testiranje“, kako bi odbacili zabrinutost. Biskupi i svećenici su pod tim terminom podrazumijevali da je to pomoćni test i da se proveo samo jednom. Međutim, biskupi su bili loše savjetovani. Svatko s iskustvom u istraživanju i razvoju cjepiva zna da testiranja ne završavaju kada proizvodnja započne. Moderna je, na primjer, već najavila plan za pretklinička ispitivanja novih mRNA cjepiva za inačice SARS-CoV-2 u svom proizvodnom pogonu u Norwoodu, u Massachusettsu – riječ je o investiciji od sto trideset milijuna američkih dolara. Testiranja sa pobačenom djecom postala su ovdje prvi korak u pretkliničkim ispitivanjima.

Odatle se jezik dalje razvijao u smjeru dozvoljene suradnje sa zlom i sve dalje od bilo kakvog razmatranja da je to sablazan i skandal. Konsenzus je krenuo od prihvaćanja cjepiva kao „moralno nepravedne alternative koju treba eliminirati“ do prikazivanja njihove uporabe kao samo moralno dozvoljene, a zatim, još kraće, samo moralne (ispravne). Doktorica Melissa Moschella, također s Katoličkog sveučilišta Amerika, je izjavila da cjepiva „nisu moralno kompromitirana“ i da „pro-life osobe ne bi trebale imati moralnih nedoumica oko uzimanja bilo kojeg dostupnog cjepiva“. Uzimanje cjepiva uspoređivano je s milosrdnim činom, a odatle se postupak javnog obrazloženja sve više racionalizirao umjesto da se pažljivo oblikovala savjest.

Ideja da nam se nameće taj konsenzus je stvarna. Moj suprug, dr. Jose Trasancos, umirovljeni izvršni direktor i matematičar, preuzeo je vodstvo pro-life udruge Children of God for Life, koju je prije dvadeset godina osnovala Debra Vinnedge – žena koja je 2005. slijedila smjernice Papinske akademije za život. Svakodnevno sjedi za našim stolom u blagovaonici i odgovara na telefonske pozive i mailove zabrinutih ljudi. Također koristi svoje poslovno iskustvo kako bi s direktorima farmaceutskih tvrtki razgovarao o etici. Pomažem mu, ali prvenstveno radim za biskupa Josepha Stricklanda kao izvršna direktorica njegova Instituta Sv. Filipa. I ja primam navalu telefonskih poziva i e-mailova od ljudi koji se osjećaju napuštenima od strane katoličkog vodstva.

Na primjer, prošli tjedan me nazvala jedna žena tražeći od biskupa Stricklanda da joj napiše pismo za vjersko izuzeće savjesti kako ne bi primila cjepivo protiv svoje volje. Žena je medicinska sestra. Medicinskim djelatnicima u njezinoj bolnici je prvo bio ponuđen bonus od osamsto dolara da se cijepe. Odbila je. Tada je njezin poslodavac promijenio politiku i zatražio da se svi djelatnici (medicinsko osoblje) moraju cijepiti. Kada je medicinska sestra iznijela prigovor savjesti, uprava joj je rekla da joj treba pismo, pa ga je napisala. Tada su joj rekli da joj treba pismo od vjerske institucije, a ne ono koje je sama napisala. Kada je zamolila svog svećenika da joj napiše pismo u kojem brani njezino pravo na slobodu savjesti, svećenik je to odbio s obrazloženjem da ima moralnu obvezu da se cijepi. Ni biskup Strickland joj ne može napisati pismo jer on nije njezin biskup. Na kraju sam rekla sestri da se pomoli i pita Boga što da radi. Rekla sam joj da mi, laici, moramo dati do znanja svećenstvu da nas trebaju podržati. Sve je više takvih priča.

Naša je izjava apel koji nisu uputile same žene već dva bračna para s mnoštvom djece koja u modernom svijetu vode život vjere. Mogli bismo se, naravno, držati svojih doktorata, naslova (akad. titula) i apstrakcija, ali mi odlučujemo sebe i svoje argumente predstaviti kao roditelji, supružnici i građani – supruge koje podržavaju muževi, obitelji koje podržava biskup, modelirajući na taj način ispravne i trajne odnose između muškaraca i žena te između laika i crkvene vlasti. Ne želimo dijeliti već voditi.

U tjedan dana prikupili smo više od tri tisuća potpisa ljudi koji su željeli javno prikazati svoja imena. Većina su laici. Neki su svećenici. Mnogi predstavljaju pojedine katoličke institucije. Ima čak i jedan potpisnik iz Nacionalnog zavoda za zdravlje (NIH), organizacije koja je sudjelovala u operaciji Warp Speed. Catherine u izjavi piše:

„Zaštitite nerođenog čovjeka od rođenog čovjeka!“ Baš kako nas je poticao sveti Ivan Pavao II. Živimo u svijetu podijeljenom na put života i put smrti. Put smrti je sljedeći: rođeni čovjek podređuje nerođenog čovjeka sebi, u svoju korist. Put života je sljedeći: rođeni čovjek nepokolebljivo i odlučno štiti nerođenog čovjeka, čak i na vlastitu štetu. Kojoj kulturi želimo pripadati? S kojom se kulturom identificiramo? „Kakva je korist čovjeku da stekne svoj život, a da izgubi dušu?“

Mi, obitelji Trasancos i Pakaluk, zajedno s biskupom Josephom Stricklandom i tisućama glasova, potičemo naše etičare da se odupru preranom „konsenzusu“ o cjepivima protiv SARS-CoV-2, koja su nastala od pobačene djece. Inzistiramo na vlastitoj slobodi savjesti da svjedočimo o načinu života onako kako ocjenjujemo da smo pozvani. Osim cjepiva, bez obzira uzima li osoba cjepivo ili ne, zahtijevamo javno preispitivanje o korištenjum pobačene djece u istraživanjima, razvojima i proizvodnji bilo kojeg lijeka ili farmaceutskog proizvoda.

Čini se da je Crkva na raskrižju. Lako je pratiti masu. Možda se čini jednostavnijim uzeti cjepivo i zaboraviti na ovo pitanje. No, uporaba pobačene djece u istraživanjima ne završava cjepivima. Pobačena djeca su standardni laboratorijski štakori današnjeg genetskog istraživanja. Stoga se nadamo da će ova izjava i stav pružiti pritisak da nas sve održi na ispravnom i teškom putu života.

Dr. sc. Stacy Trasancos je izvršna direktorica Instituta sv. Filipa od biskupa Josepha Stricklanda. Doktorirala je kemiju i magistrirala dogmatsku teologiju. Autorica je knjige Zrno vjere: Katolički vodič za navigaciju u znanosti.