Naslovnica Crkva Budite očevi koji slijede Krista do križa

Budite očevi koji slijede Krista do križa

342
0

Naša uloga muževa i očeva nužno znači da moramo žrtvovati naša tijela, želje i htijenje, naše nade i snove; sve što imamo i sve što jesmo radi naših žena i djece. Živjeti očinstvo po primjeru Krista na križu ono je što razdvaja dječake od muškaraca, to je ono što razdvaja muškarce koji su samo „tate” od pravih muškaraca koji su istinski očevi.

Naše duhovno očinstvo je uistinu autentično kada je „usredotočeno na Isusa Krista i po njemu do Trojstva”. Isus u Evanđelju po Ivanu potvrđuje ovu autentičnu duhovnost kada je svojim učenicima rekao: „Ja sam put, istina i život. Nitko ne dolazi Ocu osim po meni” (Ivan 14, 6). Biti autentično duhovan, znači da moramo ući u Kristov život i, po Božjoj milosti i Duhu Svetome, preobraziti svoje srce, um i volju u Kristovo srce, um i volju.

Samo kroz Krista možemo primiti spasenje i svaka duhovnost koja je istinska mora biti kristocentrična i trojstvena u samoj svojoj srži. Lumen Gentium, dokument Drugog vatikanskog koncila o Crkvi, kaže to na sljedeći način: „Kristovi su sljedbenici… u krstu vjere uistinu učinjeni djecom Božjom i dionicima božanske naravi, te su stoga doista posvećeni“ (Lumen Gentium, br. 40).

Dakle, samo kroz autentičnu duhovnost očinstva, duhovnost koja oponaša Krista; razmišljajući o Božjoj Riječi i odgovarajući na tu Riječ u vjeri i, po Duhu Svetome, nam omogućuje sudjelovanje u životu, da možemo poticati i njegovati rast u svetosti. Što više djelujemo pod Božjim duhom, što više nastojimo spoznati i vršiti Božju svetu volju u svom životu, što više molimo pomoć i milost Duha Svetoga, to više rastemo u svetosti. Gospodin Isus je suštinski model svetosti i slijedeći njegov savršeni primjer, rastemo u ljubavi prema Bogu, našim obiteljima i samima sebi.

Presveti Sakrament izvor je duhovnog očinstva jer je Euharistija Isus Krist. To nije simbol ili prikaz Krista, već stvarnost Boga s kojim smo u intimnom odnosu. To je odnos koji „privlači vjernike i rasplamsava ih Kristovom upornom ljubavlju“ (Sacrosanctum Concilium, br. 10).

Euharistija je, dakle, izvor iz kojega primamo snagu, moć i milost da tražimo Gospodina u vjeri, nadi i ljubavi. Euharistija je početak duhovnog očinstva i „za dušu je najsigurnije sredstvo da ostane sjedinjena s Isusom”. To je produbljivanje odnosa koji je započeo krštenjem i ostvaruje razinu intimnosti koja je istovremeno nadnaravna i tajanstvena, ali neiscrpna. U primanju euharistije doslovno postajemo jedno s Bogom na način koji je svrhoviti i stvaran. To je „izvor” iz kojeg proizlazi definicija onoga što smo mi kao ljudi u smislu našeg odnosa s Kristom. Primajući Tijelo i Krv Kristovu u Euharistiji, postajemo sve više oni koji već jesu u Kristu „koji održava i povećava Božanski život u nama”.

Osnaženi euharistijom, očevi trebaju odisati vjerom, odnosno pokazivati jasnu svijest da je djelo Crkve prije svega Božje djelo. Stoga bismo trebali poticati stalni rast u vjeri i osobnoj formaciji, koja mora uključivati svakodnevnu molitvu, kako bi naša duhovnost bila čvrsto utemeljena u Trojstvu i katoličkoj vjeri.

Prenijeti vjeru na cijelu obitelj

Duhovni očevi moraju biti svjesni utjecaja sekularne misli i kulture, s njezinim neuređenim vrijednostima, ideologijama i dezintegriranim pogledom na ljudsku osobu, i njezinim dubokim utjecajem na našu današnju djecu. Mnogi naši tinejdžeri i mladi se bore zadržati katoličko vjerovanje u formi apsolutne i objektivne istine. Mnogi, jer su slabo katehizirani u vjeri, strmoglavo se spuštaju niz sklisku provaliju subjektivne i relativističke „istine”; društvenih normi koje se postavljaju kao središte cjelokupne stvarnosti i istine.

Ovakav stav je u izravnoj suprotnosti sa životom i poslanjem Isusa Krista i stoga je protuteza životu i poslanju Crkve. Čvrsto formiranje vjere unutar obitelji mora se dogoditi uz pomoć vjere i Crkve, tako da se, kao Crkva, neprestano oblikujemo u Kristovu sliku u svrhu spasenja. Ponosno moramo promicati posvećen i sustavni pristupu širenju nauka Katoličke Crkve – čvrsto ukorijenjen u temeljnim istinama Trojstva, Utjelovljenja i milosti kako nam je otkriveno u Svetom pismu, preneseno kroz Svetu Tradiciju i zaštićeno Učiteljstvom – koje oživljava Isusa Krista u srcima naše mladosti (usp. Lk 24, 32).

U tu svrhu, otac obitelji mora njegovati ozračje uključenosti u sve aspekte obiteljskog i župnog života kako bi i mladi, „koji su krštenjem inkorporirani u Kristu i integrirani u Božji narod, postali dionici na svoj poseban način u Kristovoj svećeničkoj, proročkoj i kraljevskoj službi, te imali svoju ulogu u poslanju cijeloga kršćanskog naroda u Crkvi i svijetu” (KKC, 896). Mladež treba u potpunosti sudjelovati u evangelizacijskom djelovanju domaće Crkve te tjelesnim i duhovnim djelima milosrđa, promicati obnovu društvenog poretka u duhu evanđelja i pomagati u pastoralnom radu župe.

Osim toga, kod mladih se mora poticati sakramentalna dimenzija obiteljskog života. Dom mora biti prostor duhovnosti koja pojačava i promiče pobožnost i aktivno sudjelovanje u euharistiji gdje „kao iz vrela teče u nas milost te se s najvećom djelotvornošću postiže ono posvećenje ljudi i proslava Boga u Kristu, prema čemu se, kao prema svojoj svrsi, stječu sva druga djela Crkve“ (Sacrosanctum Concilium, br. 10). To mora biti popraćeno dubljim uvažavanjem i razumijevanjem stvarnosti grijeha i potrebe za čestim odlaskom na sakrament pokore.

Sve se to mora njegovati u domu, samoj Crkvi i temeljima župne zajednice, gdje se obiteljskom molitvom njeguje i učvršćuje odgoj o temeljnim istinama vjere, npr. krunicom, euharistijskim klanjanjem, tjednim prisustvom na sv. misi, promiče se proučavanje liturgije i Svetog pisma. Obitelji, predvođene istinski duhovnim očevima, poseban su svjedok Božjeg plana punog ljubavi u svijetu i plodno tlo za buduće generacije katoličkih muškaraca i žena. Dakle, Crkva, iako uvijek ostaje vjerna Učiteljstvu, mora zajedno raditi za evangelizaciju društva kako bi proizvela „blistave svjedoke i uzore svetosti” u svijetu (Lumen Gentium, br. 39).

Kvalitete očinstva moraju uključivati i praktične aspekte. Trebali bismo biti empatični, pažljivi i pozorni slušatelji. Kao glave obitelji, moramo razviti vještine kako bismo postali izvrsni upravitelji svog vremena i obiteljskih resursa koje se moraju koristiti „u skladu sa znanjem, kompetencijom i nadmoći koju [mi] posjedujemo [i] s obzirom na opće dobro i dostojanstvo osobe” (Katekizam Katoličke Crkve, br.907).

Da bi to učinio učinkovito, duhovni otac mora jasno gledati očima Isusa Krista, kroz leće vjere, nade i ljubavi. Ova vizija, pak, mora vjernicima dati duhovnu snagu, domaćoj Crkvi konkretnost, a mora se konkretno očitovati i na širu zajednicu. Moramo živjeti svoje živote „u skladu s [našom] vjerom kako bismo [mi] mogli postati svjetlo svijeta. Trebamo to nepokolebljivo poštenje i ljubav koje mogu sve ljude privući prema istini i dobroti, te naposljetku prema Crkvi i Kristu” (Apostolicam Actuositatem, br. 13).

Duhovnost očinstva mora biti ukorijenjena u Isusu Kristu, stupu našeg spasenja, preko kojeg možemo početi shvaćati dubinu ljubavi samog Nebeskog Oca. Ako slijedimo Kristov primjer i dopustimo sebi da budemo otvoreni Ocu, koji je bogat milosrđem, možemo „potaknuti u duši pokret obraćenja, kako bismo je otkupili i postavili na put prema pomirenju“ (papa Ivan Pavao II, Reconciliatio et Paenitentia, br. 20). Naš odgovor na Božju ljubav i milosrđe mora biti odgovor izgubljenog sina: prepoznavanje naše grešnosti, poniznosti pred Ocem i obraćenje naših srca, umova i volje.

Moramo voditi svoje obitelji prema Kristovom pozivu na služenje, jer samo oponašajući samopožrtvovnog Krista možemo se nadati da ćemo biti uzori i heroji vrijedni zahvalnosti i časti cijele obitelji.

Izvor