Naslovnica Crkva Celibat nije problem nego rješenje

Celibat nije problem nego rješenje

566
0

Čini se da mnogi katolici, čak i najvjerniji, odustaju od svećeničkog celibata. U našem post-seksualnom revolucionarnom vremenu, mnogi gledaju na celibat kao na nezdravu represiju seksualnih nagona koja potiče epidemiju zlostavljanja u današnjem svećenstvu. Sukladno tom načinu razmišljanja, ako se želimo riješiti zloporabe među klericima, moramo se riješiti celibata.

Celibat nije problem.

Svećeničko seksualno zlostavljanje nije ništa više uzrokovano celibatom nego što bi preljub bio uzrokovan brakom. Oba predstavljaju kršenja svetih obećanja, obećanja za koja nam Gospodin jamči njegovu pomoć kako bi ih mogli vjerno živjeti. Drugim riječima, dopuštanje svećenicima da pristupe braku ne bi spriječilo seksualne prijestupe. I u braku se, nažalost, također događaju skandali i seksualna zlostavljanja.

Problem nije u celibatu, nego u celibatu koji se loše živi. Problem je što svećenici ne žive u čistoći. Pravilan odgovor nije eliminiranje celibata, već zahtijevanje da svećenici, poput oženjenih ljudi, žive čistoću u skladu sa svojim pozivom.

U stvari, celibat je dragocjen i nezamjenjiv dar Crkvi. Obično se definira negativno kao “beženstvo”. Ali on je zaista pozitivan izbor, snažan način ljubavi s jedinstvenom svrhom i jedinstvenom otvorenošću srca. On svećeniku omogućuje živjeti svoje duhovno očinstvo s posebnom snagom i djelotvornošću.

Duhovne koristi svećeničkog celibata stoljećima su obogaćivale Crkvu, pa čak i širu kulturu. Kad bi celibat bio ukinut u ovom trenutku razočarenja, ne bismo samo propustili riješiti problem seksualnog zlostavljanja, već bi i budućim generacijama uskratili bezbrojne milosti duhovnog očinstva koje nam dolaze kroz svećenički celibat.

Kako onda objasniti trenutnu oluju skandala? Priča nije lijepa, ali na kraju postoje dobre vijesti.

Prije svega, desetljećima se zapanjujuće slabo promatralo kandidate koji ulaze u svećeničku formaciju. Pokazivanje akademskih sklonosti i preporuka župnika obično su bile dovoljne. Nema temeljitih istraga o moralnom karakteru i duhovnoj zrelosti, nema referenci, nema psihološkog ispitivanja.

Crkva je više puta inzistirala na tome da muškarce s tvrdokornim homoseksualnim sklonostima ne treba primati u sjemeništa (najnoviji službeni dokument koji na ovo upozorava dolazi od  pape Franje 2016.). Ipak, takvi su ljudi primani u velikom broju.

Većina svećenika koji osjećaju privlačnost prema istom spolu, naravno, nisu krivi za seksualno zlostavljanje i vjerno žive svoje obećanje. Ipak, velika većina slučajeva zlostavljanja od strane svećenika uključuje homoseksualno zlostavljanje dječaka i mladića. Koliko god bila kontroverzna, mudrost crkvene odlučnosti postala je kristalno jasna. Zanemarivanje ove činjenice imalo je razorne posljedice na živote tisuće mladića tijekom nekoliko desetljeća.

Drugo, bogoslovi su godinama primali neadekvatnu formaciju o čistoći u celibatu. Prema svjedočanstvima svećenika nastalih u godinama previranja, prije svega 1970-ih i 1980-ih, unutarnji život i asketske prakse potrebne za održavanje zdrave čistoće nisu bile duboko usađene. Mnogi su muškarci čak bili zaređeni pod lažnim dojmom, pojačanim od profesora na fakultetima, kako će zahtjev celibata uskoro biti ukinut.

U nekim bogoslovnim sjemeništima izopačena kultura seksualnosti među bogoslovima, pa čak i profesorima na fakultetima, iskvarila je ranjive mladiće ili zgrozila i potjerala one koju su tražili veću razinu kreposti u formaciji. Da bi stvari bile još gore, u mnogim sjemeništima teološko neslaganje i liturgijsko eksperimentiranje bilo je neobuzdano, što je dovelo do licemjernog dvostrukog standarda koji su ljudi nosili sa sobom u svećeništvo.

Intelektualna nevjera uvijek rezultira moralnom nevjerom. Ako mogu prilagođavati učenje Crkve vlastitim mišljenjima, sklonostima i hirovima, zašto bi se ta arogancija ograničila na dogmatske tvrdnje i liturgijske norme? Zašto ne bi dotaknuli i moralne zapovijedi? Disidenti koji su desetljećima držali položaje na teološkim fakultetima razarali su Crkvu, ne samo kroz doktrinarnu i liturgijsku zbrku, nego su također, tvrdim, nemalo krivi za seksualna zlostavljanja.

Napokon, jednom zaređeni, neki svećenici koji su stasali u ovoj klimi opuštene dvoličnosti bili su, što nas ne bi trebalo čuditi, nevjerni. A njihovi nadređeni zbog toga su ih rijetko cenzurirali- barem ne na neki smislen način. Neke su više puta premještali; a gotovo nitko nije otpušten iz svećeništva. Mnogi biskupi su izgubili živce i svoje samopouzdanje. Sama razina klerikalne korupcije bila je bolna sramota za biskupe i, kao rezultat, nastala je kultura duboke tajnovitosti koja sada dolazi na vidjelo.

To, hvala Bogu, nije kraj priče. Mnogi svećenici i biskupi, unatoč svim teškoćama, ostali su vjerni kroz ta turobna desetljeća, a danas vidimo njihova herojska svjedočanstva. Zatim je došao važan dokument iz 1992. godine Pastores Dabo Vobis, kojim je sv. Ivan Pavao II. predložio obrazac za svećeništvo i sjemeništa.

U godinama koje su uslijedile, smjernice su se neujednačeno primjenjivale po cijelom svijetu, no trend porasta kvalitete formacije bio je ohrabrujući. Standardi prijema u većini biskupija su porasli, a kvaliteta obrazovanja u većini sjemeništa dramatično se poboljšala. Iako mnogi vjernici to ne shvaćaju, reforma svećenstva počela je prije više od dva desetljeća.

Još uvijek ima posla. Budući da je svećenički celibat privilegiran način življenja duhovnog očinstva, moramo nastaviti poboljšavati naš odabir i formiranje budućih svećenika u svjetlu tog očinstva. Oni trebaju imati provjeren i čvrst muški identitet i normalnu, zdravu želju za brakom i očinstvom, zrelu sposobnost da se odreknu tih velikih dobara kako bi se usredotočili na nadnaravno očinstvo, i posjedovati, ili pokazati potencijal za ljudske kvalitete i vrline najboljih bioloških očeva.

Izvor