Naslovnica Društvo Chesterton o samoubojstvu

Chesterton o samoubojstvu

1814
0

Na Internetu se ovih dana dosta piše o samoubojstvu, što je potaknuto smrću poznatog glumca Robina Williamsa. Stav Katoličku Crkve je prilično jasan glede samoubojstva, vidi Katekizam ovdje, a sama riječ na hrvatskom jeziku ukazuje na njezinu suštinuubiti sam sebe“.

Sveti Augustin je u Božjoj državi bio još jasniji, tvrdeći da vjernici ni u kojem slučaju nemaju pravo oduzeti svoj život i da za počinjeno samoubojstvo nema oproštenja, a crkveni dokumenti od tada ga podupiru u tome. Vidi ovdje

Dante je čak počinitelje samoubojstva smjestio u Sedmi krug pakla, prikazavši ih kao trnovita crna stabala, pa su to jedine figure u njegovom Paklu bez ljudskog oblika.

A G.K. Chesterton u Pravovjerju na svoj ‘slikovit’ i prodoran način opisuje pojam samoubojstva ovako:

Ne samo da je samoubojstvo grijeh. To je krajnje i apsolutno zlo; odbijanje zanimanja za postojanje; odbijanje prisizanja na odanost životu. Čovjek koji ubija čovjeka, ubija čovjeka. Čovjek koji ubija sebe, ubija sve ljude. Što se njega tiče, on ubija život, bitak. Njegov je čin (uzeto simbolički), gori od bilo kojeg silovanja ili bombaškog napada; jer ruši sve stvoreno, vrijeđa sve žene. Lopov je zadovoljan dijamantima; ali samoubojica nije, i to je njegov zločin. Njega se ne može podmititi, čak ni sjajnim kamenjem Nebeskog Grada. Lopov hvali stvari koje krade, premda ne i njihovog vlasnika. No, samoubojica vrijeđa sve na svijetu; premda ne krade, on oskvrnjuje svaki cvijet jer odbija živjeti zbog njega. U svemiru nema ni najmanjeg stvorenja kojem njegova smrt nije poruga. Kad se čovjek objesi o stablo, lišće bi od ljutnje moglo otpasti, a ptice od bijesa odletjeti; jer svakom od njih to je osobna uvreda. Naravno, možda bude patetične emocionalne isprike za taj čin. Ima ih često za silovanje, i gotovo uvijek za podmetanje dinamita. No, ako se radi o jasnim pojmovima i razboritom smislu stvari, onda mnogo više racionalne i filozofske istine ima u pokapanju na raskrižju i zabijanju kolca u truplo samoubojice, nego u strojevima za samoubojstvo g. Archera. Samoubojstvo je zločin različit od drugih zločina – jer ono čak i zločin čini nemogućim.

Gotovo u isto vrijeme, pročitao sam jednu dubokoumnu črčkariju nekog slobodnog mislioca. Napisao je kako je samoubojstvo zapravo isto što i mučeništvo. Jasna prividnost ovog pomogla mi je razjasniti to pitanje. Samoubojstvo je očito suprotnost mučeništvu. Mučenik je čovjek koji se toliko brine za nešto što je izvan njega, da želi vidjeti kraj svega. Jedan želi nešto započeti; drugi želi sve završiti. Drugim riječima, mučenik je plemenit upravo stoga jer zastupa ovu konačnu vezu sa životom (kolikogod da se odriče svijeta ili osjeća odbojnost prema sveukupnom čovječanstvu). On svoje srce polaže izvan sebe; one umire da bi nešto moglo živjeti. Samoubojica je bezvrijedan, jer on ne posjeduje ovu vezu s bitkom; on je puki uništavatelj. U dubokom smislu on uništava svijet. A onda sam se sjetio kolca i raskrižja i neobične činjenice da je kršćanstvo izrazilo ovako oštru odbojnost prema samoubojici. Jer kršćanstvo je neobuzdano podržavalo mučenika. Povijesno je kršćanstvo bilo optuženo, ne sasvim bez razloga, da pretjeranim mučeništvom i asketizmom vodi u izgubljenost i pesimizam. Prvi kršćanski mučenici o smrti su govorili sa strašnom srećom. Odbacivali su lijepe obveze tijela kao bogohulne, mirisali su grob izdaleka, kao da je polje cvijeća. Mnogima se to činilo pravom poezijom pesimizma. No na raskrižju stoji kolac koji pokazuje što kršćanstvo misli o pesimistima.

Kršćansko stajalište prema mučeniku i samoubojici nije bilo jednako onom koje se tako često posvjedočuje u suvremenoj etici. To nije bila stvar stupnjevanja. Nije se radilo o tome da se negdje povuče crta, te da se onaj koji se ubija u vjerskom zanosu nađe s jedne strane, a onaj koji se ubija u tuzi nađe s druge strane crte. Kršćanstvo očito nije smatralo da je samoubojstvo pretjerivanje u mučeništvu. Kršćanstvo je bilo žestoko na strani jednoga, i žestoko se protivilo drugome. Ove dvije stvari, koje su se činile toliko sličnim, bile su na suprotnim krajevima neba i pakla. Jedan je čovjek odbacio svoj život; bio je toliko dobar da su njegove kosti mogli iscijeliti čitave gradove od epidemije. Drugi je čovjek odbacio sav život; on je ipak bio toliko loš, da bi njegove kosti mogle oskvrnuti kosti njegove braće.

Kad mi je Chesterton već pri ruci, evo još jednog citata prikladnog za današnje vrijeme:

U modernim se raspravama pojavio priglup običaj govoriti kako se neko uvjerenje može održati u jednom vremenu, ali ne može u drugome. Rečeno nam je kako se nekoj dogmi moglo vjerovati u XII. stoljeću,ali joj se ne može vjerovati u XX. stoljeću. Mogli bi isto tako kazati da se nekoj filozofiji može vjerovati ponedjeljkom, ali da joj se ne može vjerovati utorkom. Isto bi se moglo reći, za neku predodžbu svijeta, da je prikladna u tri popodne, ali nije prikladna u četiri.