Naslovnica Crkva COVID oprost za biskupe?

COVID oprost za biskupe?

677
0

Do sada se biskupske konferencije nisu upustile u samoispitivanje je li ukidanje sv. mise i sakramenata, na nekim mjestima na više od godinu dana, bila loša ideja. Možda jednostavno pogrešna ideja. Čini se da su sami sebi dali oprost.

Kao student na Katoličkom sveučilištu u Lublinu 1990., napisao sam rad protiv tadašnjeg poljskog premijera Tadeusza Mazowieckog. „Debela linija” bila je politika koju je zagovarao prvi slobodni premijer Poljske, odlučivši ne pozivati na odgovornost komuniste, koji su četrdeset pet godina izdavali svoju zemlju Sovjetima. Htio je, umjesto toga, povući crtu između prošlosti i budućnosti. Nazvao sam to nepravdom, jer je totalitaristima, omogućio da polože račun svojih žrtava za počinjena djela, dok je te iste počinitelje ostavilo u dobroj poziciji da odlučuju o budućnosti Poljske.

Prisjetio sam se toga jer je nedavno Emily Oster iz časopisa Atlantica zalagala za „debelu liniju“ (pol. grubu kresku), oprosta za arhitekte raznih politika vezanih uz COVID. Umjesto da poziva ljude na odgovornost za njihove odluke i posljedice, Oster jednostavno želi da zaboravimo drakonska COVID pravila i „usredotočimo se na budućnost”.

Ne bih se složio s time.

Diljem svijeta ljudi su umirali sami u bolnicama, bili su zatvoreni u staračkim domovima, a neki su političari čak razmišljali o kampovima za zatvaranje COVID zaraženih. Ljudi su gubili poslove i vojne karijere zbog odbijanja da se cijepe. A da ne govorim o gubitku vjerske slobode.

No htio bih maknuti fokus s političara. Što je s “oprostom“ za katoličke biskupe?

Poput gorljivih COVID političara, neki biskupi tek trebaju shvatiti što su učinili tijekom pandemije. Do sada se biskupske konferencije nisu upustile u samoispitivanje je li ukidanje sv. mise i sakramenata, na nekim mjestima na više od godinu dana, bila loša ideja. Možda jednostavno pogrešna ideja. Čini se da su sami sebi dali oprost.

Prije više od godinu dana pozvao sam i zamolio biskupe da naprave osvrt na posljedice koje su njihove odluke donijele. To je normalna samoprocjena nakon krize. Do danas se to nije dogodilo. Još jedna jesenska konferencija biskupa održala se i prošla u Baltimoreu u SAD-u ove godine bez ikakvog preispitivanja o ponašanju tijekom COVID-a. Nitko nije preuzeo odgovornost što su katolici:

  • bili lišeni bolesničkog pomazanja dok su umirali;
  • što im je mjesecima bila uskraćivana sv. misa;
  • što se nisu mogla slobodno održati vjenčanja i sprovodni obredi zbog proizvoljnih pravila prisutnosti;
  • to što su biskupi rekli medicinskom osoblju da može obaviti stvarno pomazanje bolesne osobe dok svećenik stoji iza vrata i moli;
  • to što su obavljali sakrament potvrde korištenjem štapića za uši. (Istakao bih da dugogodišnja sakramentalna teologija drži da je takav čin nevaljan).

Odbijanje polaganja računa za gore navedeno i još dosta toga pokazuje najgore od “klerikalizma“, koji je ovih dana vrlo popularno osuđivati posvuda od Rima do lokalnih župa. Katolicima u biti je rečeno da “budu tihi i idu dalje“, jer su biskupi među sobom odlučili da je njihova politika ispravna, a Crkva uvijek želi zadržati dobar utisak.

Ono što je paradoksalno u svemu ovome je da legitimni zahtjev Božjeg naroda biva ignoriran u „Sinodalnoj Crkvi koja osluškuje“ i koja ponovno zaziva duh Drugog vatikanskog sabora, koji je jasno uputio svakog biskupa da ne „odbije slušati svoje vjernike, koje treba njegovati kao prave sinove i kćeri”. (Lumen gentium, br. 27)

Ista dogmatska konstitucija isto tako podsjeća biskupe da vjernici:

„imaju pravo obilno primati od svetih pastira duhovna dobra Crkve, napose pomoć Božje riječi i sakramenata; neka im otkrivaju svoje potrebe i želje s onom slobodom i s onim povjerenjem koje dolikuje Božjoj djeci i braći u Kristu. Prema znanju, mjerodavnosti i izvrsnosti položaja koji im je vlastit, oni imaju mogućnost, štoviše i dužnost, očitovati svoje mišljenje o onome što se tiče dobra Crkve“ (Lumen gentium, br. 37).

Čovjek bi pomislio da nas treba pitati kako su to biskupi “pratili” svoje ovce, koje su vjerno kucale na zaključana crkvena vrata – vrata koja su biskupi zaključali – potisnuta na “periferiju” od vlastitih pastira.

Javni dužnosnici traže “oprost“, ako ne iz istinskog žaljenja, barem iz zdravog osjećaja da se zaštite od budućih obaveza i odgovornosti. To je neka vrsta svjetovnog kajanja, tj. zdravo samoodržanje možda nije najplemenitiji motiv, ali dovoljan za spas kada ga prati priznanje zbog čega se osoba kaje. U svojoj klerikalnoj povučenosti naši biskupi nisu ni došli do tog stanja.

Međutim, osim odgovornosti, ono što obje skupine (i katolici u ovoj zemlji) trebaju je zaštita od budućih bliskih prilika za grijeh. Čak i ako priznamo da postoji mrvica dobre vjere i kod državnih i kod crkvenih dužnosnika, ne bismo se trebali oslanjati samo na njih. Moramo zahtijevati promjene (uključujući mijenjanje zakona o ukidanju ili strogom ograničenju građanskih zakona u “izvanrednom stanju”) kako bismo spriječili da se ove zloupotrebe više nikada ne ponove.

Vrata crkve više nikada ne bi smjela biti zatvorena za katolike u “demokratskoj” zemlji.

Izvor