Naslovnica Crkva Crkva i Erospolitik u teatru apsurda

Crkva i Erospolitik u teatru apsurda

1148
0
- New York, NY - 11/6/17 - His Eminence Timothy Cardinal Dolan Blesses the Animals from the Christmas Spectacular's "Living Nativity" Scene at Radio City Music Hall.

Karl Marx je primijetio kako se povijest ponavlja, “prvi put kao tragedija, drugi put kao farsa”. To opisuje neke od trenutnih događaja u Katoličkoj Crkvi, barem u bogatom svijetu, odnosno našem svijetu. Kardinal Blase Cupich iz Chicaga danas nas odvraća od našeg “jednostavnog doktrinarnog” pristupa kako bismo mogli razmotriti nove objave koje “Bog milosrđa čini u naše vrijeme”. Moralni teolozi organiziraju konferencije za biskupe koji nas žele pratiti na našim “sakramentalnim putovanjima” prema obećanoj zemlji u kojoj su neuredni seksualni životi osjetljivih, respektabilnih ljudi prihvatljivi. To je terapijski raj u kojem su svi grijesi ‘grijesi struktura’ i ni jedan nije osoban.

Već smo ovaj film jednom gledali. Nakon Drugog svjetskog rata, protestantizam se suočio s promjenom seksualne kulture. Uvijek su postojali prijestupi, ali počevši od pedesetih godina prošlog stoljeća, elitno izdvojeno mišljenje pomaknulo se iz osporavanog na dopušteno. Razvod je to najbolje pokazivao. Do 1970-ih, razvod je postao dio normalnog životnog ciklusa srednje klase, a protestantske Crkve nisu pružile nikakav otpor. Zapravo, njihovi svećenici su otvoreno prihvatili razvod. Isto je vrijedilo i za pobačaj, kontracepciju i kohabitaciju. Spolna etika, ako se uopće spominjala, naglašavala je “zdrave odnose” i “odgovoran seks”.

Ubrzo nakon toga, prava LGBT zajednica su postala središnje pitanje, istiskujući zabrinutost za rasna, klasna ili druga ekonomska pitanja. Što nije bilo iznenađujuće. Za protestante, borba za prava homoseksualaca obećavala je neodoljivu kombinaciju moralnog rata (“Moramo se boriti za našu homoseksualnu i lezbijsku braću i sestre!”) i opće popuštanje moralne prosudbe.

Katoličanstvo nije išlo tim putem. Osim jasnog svjedočenja protiv zla pobačaja, kada se radilo o seksualnoj revoluciji, Crkva je odlučila govoriti relativno malo. Općenito, biskupi i svećenici bili su zabrinuti da se ne primijeti kako javno kapituliraju, ali su također bili zabrinuti da ne ispadnu ‘neprirodni’. Sveti Ivan Pavao II. činio je herojske napore da ponovno artikulira strogu spolnu etiku u svojoj Teologiji Tijela, ali i on je bio iznimka. Uglavnom, svećenici su usvojili politiku “ne pitaj, ne govori”. U svim većim gradova mogle su se naći “gay-friendly” župe, za koje su svi znali, ali se o njima nije javno govorilo.

Sada Papa želi katolicizam prebaciti od diskretnog akomodiranja do “praćenja na putu”, ili je barem dopustio nekim visokim prelatima da guraju u tom smjeru. Oni su proglasili svoju poruku: Nova paradigma. I kao što je bio slučaj kod protestantizma- razvod i kontracepcija imaju vodeću ulogu. Gay prava nisu daleko u ovoj Novoj paradigmi.

U takvim okolnostima, a to su naše trenutne okolnosti, oni koji se trude revidirati katolički seksualni moral postaju komične figure. Oni recikliraju potrošene argumente i potiču nas da prihvatimo seksualnu kulturu koju i onako sve više i više ljudi smatra neumoljivom. Kada čitam kardinala Cupicha ili druge epigone u “pratnji” ovog pontifikata, ostajem zgrožen. Koriste iste one argumente koje su koristili protestanti prije dvije generacije. To se posebno vidi u omalovažavanju “doktora zakona”, koji navodno promiču pedantan, legalistički pristup moralnom životu.

Sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća, crkveni diplomatski zbor promicao je Ostpolitiku, strategiju akomodiranja komunističkim vladama Istočnog bloka. Bili su uvjereni kako Crkva treba postići mir sa Sovjetskim Savezom, jer su pretpostavljali da će on biti trajna, nepovratna sila svjetske povijesti. Danas vidimo nešto slično u odnosu na seksualnu revoluciju. Baš onda kada počinje gubiti svoju privlačnost, crkveni dužnosnici formuliraju ono što se najbolje može opisati kao Erospolitik. Ta su nastojanja dostojna Eugènea Ionesca i njegovog Teatra Apsurda.

Izvor