Naslovnica Crkva Crkva ne postoji radi vašeg zadovoljstva, već radi vašeg posvećenja

Crkva ne postoji radi vašeg zadovoljstva, već radi vašeg posvećenja

308
0

Bog je u našu dušu upisao identitet koji pripada samo Njemu. Ništa manje od sjedinjenja s Njim u konačnici neće zadovoljiti našu dušu.

Mladić, koji je bio ogorčen Crkvom koja je toliko otporna na promjene i nikako se nije htjela prilagoditi njegovim potrebama, obratio se svetoj Tereziji iz Kalkute kako bi je pitao gdje bi trebalo početi uvoditi promjene. Koje bi konstrukcije trebalo odmah ukloniti? Gdje je polazište? Odgovorila mu je vrlo jednostavno: „TI i JA smo polazna točka!“

Samo svjedok svetosti, drugim riječima, a ne nova i poboljšana struktura, je ono što može spasiti bilo koga. Vaš župnik nije svetac? Što je s vašim biskupom – je li i on nedostojan? Zašto onda Vi ne postanete svetac/ica i ne iznenadite obojicu?

„Tko god pretendira da reformira Crkvu“, piše George Bernanos, „istim sredstvima koja se koriste za reformu vremenitog društva – ne samo da neće uspjeti u svom pothvatu, nego će (nepogrešivo) završiti tako što će se naći izvan Crkve“.

Ako je vaš cilj učiniti političare odgovornijim za vaše potrebe, vladu kojom upravljaju učinkovitijom u donošenju blagostanja vašoj slobodi, tada svim mogućim sredstvima izglasajte da se političari maknu s položaja kada ne uspiju to omogućiti. Ali Crkva nije gradska vijećnica, čiji gradonačelnik i šef policije mogu dobiti otkaz jer nisu zadovoljili svoje građane. Zapravo, Crkva ne postoji zbog vašeg zadovoljstva već postoji radi vašeg posvećenja. „Ona je“, kako T.S. Eliot nezaboravno piše u spjevu Four Quartets (Četiri kvarteta), “umiruća sestra sada,

Što ne da ugađa uz nas je,

Već da nas sjeća na prokletstvo Adamovog pada

I da, ozdravljenja radi, bolest mora da nas jače svlada.“

Što se do sada sigurno dogodilo, ostavljajući samo alternativu Isusa Krista, na kojeg se T. S. Eliot poziva u sljedećoj, posljednjoj strofi:

Piće nam kapi krvi samo,

Hrana nam meso što krvari:

Pa ipak rado pomišljamo

Da smo od zdrave ploti, čvrste tvari –

I ovaj Petak zovemo velikim, mimo tih stvari“.

„Sasvim je moguće“, dodaje Bernanos u svome razmišljanju, „da sveti Franjo Asiški nije bio ništa manje revoltiran od Luthera zbog razuzdanosti i simonije prelata… Ali Franjo nije osporavao nepravdu; iako je bio u iskušenju da se suoči s njom; umjesto toga bacio se u siromaštvo, uronivši u njega što dublje zajedno sa svojim sljedbenicima. Pronašao je u siromaštvu izvor cjelokupnog odrješenja i svake čistoće. Umjesto da pokuša otrgnuti Crkvu od sva njezina nezakonito stečenog dobitka, on ju je preplavio nevidljivim blagom, a pod rukom ovog prosjaka gomile zlata i požuda su bile prevladane poput travanjske živice“.

Sve su to vrlo uzbudljive stvari, posebno bilješka kojom završava, a koja potiče: „Ono što Crkvi treba nisu kritičari već umjetnici… Kada je poezija u velikoj krizi, važno je ne upirati prstom u loše pjesnike, već u samoga sebe da napišem lijepe pjesme i tako ne zaustavim svete izvore“.

Ovdje je premisa o kojoj sve ovo ovisi, ali i istina o čovjeku, a ona kaže da je čovjek sposoban spoznati Boga i primiti darove od Njega, capax Dei. Velika je to istina koja obuhvaća naše biće, da je svatko od nas stvoren na Božju sliku, čije savršenstvo čeka dovoljan priljev milosti da tu sliku pretvori u samu Kristovu sličnost. Bog je upisao naše duše u identitet koji pripada samo njemu, ništa manje nego sjedinjenje s Njim, u konačnici, neće zadovoljiti našu dušu. Stvarne potrebe ljudskog srca, one koje su vrlo duboko u nama i nikada neće nestati, povezane su sa svetošću i vječnim životom. Ne mogu se pretvoriti u jeftine nadomjeske poput seksa, novca ili moći.

„Samo privlačnost bitka koja sjaji u Kristovom licu“, kako nas podsjeća o. Julian Carron, „koja je prisutna ovdje i sada u tijelu Crkve, može pobijediti primamljivost ništavila“. Sada nas samo Bog može spasiti.

Prije dvadesetak godina par stotina biskupa se skupilo u Rimu na nizu sastanaka na kojima se, između ostalih važnih pitanja, raspravljalo o krizi vjere u Crkvu. U tome nema iznenađenja, a kada malo bolje razmislimo, koje još krize imamo? To nije bila kriza globalnog zagrijavanje kojom smo se tada bavili. Niti prijetnja COVIDom-19. To je bila kriza milosrđa, kojoj nije bio ni traga na svjetskom horizontu. I sada kada nas je dr. Fauci sve pažljivo podučio da slijedimo znanost, zašto bi biskupi trebali odvagati druge krize?

Nisu li dobili veće poslanje? Poput spasenja duša? Tadašnji kardinal Ratzinger, koji je zasigurno bio umješan u pozivanju svoje braće biskupa u red, točno je razumio zašto ih je potrebno dovesti u Rim. Rekao im je da svijet nije žedan informacija ili rješenja „naših takozvanih crkvenih problema, već vatre koju je Isus donio na zemlju. Samo ako smo postali Kristovi suvremenici i ako ova vatra svijetli u nama, onda će Evanđelje koje najavljujemo dotaknuti srca naših vlastitih suvremenika“.

Sv. Katarina Sijenska je možda to drugačije izrazila, ali to je bio isti akord koji su oboje proizveli. Ako živiš ono za što si stvoren, zapalit ćeš svijet.

Regis Martin, doktor teologije, je profesor teologije i suradnik u Centru Veritas za etiku u javnom životu na Franjevačkom sveučilištu u Steubenvilleu.