Naslovnica Crkva Crkva u Njemačkoj- nedostatak svećenika je namjeran?!

Crkva u Njemačkoj- nedostatak svećenika je namjeran?!

2480
0
Foto: C.Mann/Bistum Limburg

Broj novih svećenika u Europi stalno se smanjuje. To nije slučajno. Svećenici samo smetaju u ostvarenju Crkve novog tipa koji žele mnoge biskupije.

weihen-deutschland-e1432116851607
Zaređeni svećenici u Njemačkoj

Već smo se navikli slušati ovakve vijesti: Katoličkoj Crkvi u Njemačkoj polako nestaje svećenika. U prošloj godini zabilježen je povijesno najniži broj. Samo 58 novih zaređenih svećenika. Nikada ih nije bilo manje. Samo dvije godine ranije statistika bilježi nešto manje od 100 novih svećenika. U biskupijama se prolijevaju krokodilske suze. Govorilo se o promijenjenim uvjetima, o krizi javne percepcije, konjunkturi religije, nedostatku osjećaja predanosti. Neki čak skrušeno udaraju u svoja prsa i kopaju po zastarjelim skandalima. Ali, u stvari, nedostatak svećenika je namjeran. Svećenici samo smetaju novoj Crkvi sudjelovanja.

“Župske zajednice novog tipa”

Iz Rima nije stigao nikakav dekret, nije bilo nikakvog usklađivanja o tome na koji bi se način Katolička Crkva u Njemačkoj morala preusmjeriti ovako ili onako. Nijemci to rade jednostavno, a kao dobri Nijemci rade to i temeljito. Uzmimo biskupiju Limburg. Vodstvo te biskupije energično radi na “župama novog tipa” (već se koristi i kratica PNTPfarreien neuen Typs). Čak 30 “župa novog tipa” već postoji u Frankfurtu, Taunusu i Westerwaldu. U službenim dokumentima svećenik se ili uopće ne spominje ili samo kao nekakav čudak, kao nekakva zatucana starina na rubu puta. Suučenici u Crkvi su zaposleni laici i volonteri pod vodstvom župskih savjetnika i voditelja procesa. Vlada duhovna kontrola.

Časopis „Župe novog tipa – Novosti – Ljeto 2016.” programskog vodstva „Utemeljenje župa“ iz Limburga piše: Želi se “novi početak”, “proširiti pogled iznad misne zajednice”, kao da je potrebna posebna hrabrost za pokoravanje vremenu u kojemu živimo. Želi se pojačati “ravnopravnost spolova” i “participacija”. “Pastoralna radionica” je već postigla “važan” cilj: participiranje. Naravno, ne svugdje, tu i tamo je potrebno još savjetovanja. Na kraju krajeva, proces “župe novog tipa” je iniciran po top-down principu. Crkva će se tako korak po korak sve bolje prilagoditi životnoj stvarnosti današnjeg čovjeka.

Rekatolizacija Luthera, lutherizacija Crkve?

Tvrdoglavi svećenik usporava priključivanje na čudesno carstvo participacije. Pri tom se citira jednog sudionika “pastoralne radionice” koji šalje prijeteće upozorenje- da vodstvo biskupije mora “energično upozoriti svećenike, da ne ometaju promjene“. Svećenici ne smiju “blokirati cijelu župu”. Time se posvećenim vodećim službenicima demonstrira sprava za mučenje zvana disciplinski postupak. “Popovi” koji nisu na liniji, neka se spreme na ono što ih čeka.

Na sljedećoj stranici piše, da “župa sama mora ući u pokret traženja”. To znači, da ona može sama tražiti novog šefa i nove oblike upravljanja. Svaki svećenik može biti odstranjen iz župe i poslan na neku rubnu funkciju. Ponosne “konkretizatore” i “odvjetnike multi-perspektive”, “one koji žele ohrabriti i omogućiti”, “vizionare izvan okvira” ne zanima što piše u kanonskom pravu i u katekizmu.

U dokumentu “Crkva budućnosti”, u kojemu biskupija Limurg sebe opisuje, riječ “svećenik” uopće se ne spominje. U završnom dokumentu “pastoralne radionice” spominje se “zajedničko svećenstvo” i “opće svećenstvo”. Potonje je, usput rečeno, jedna oštra formulacija Reformacije. Rekatolizacija Luthera, lutherizacija Crkve?

Limburg je simptomatičan za filipinski način, koji su i druge biskupije propisale svome stadu. Njemačka Crkva koja nestaje treba postati participirajuća bazna crkvena zajednica volontera. Kao uzor služi filipinski pastoralni institut Bukal ng Tipan, kamo gotovo svaka biskupija šalje svoje predstavnike. Skupa putovanja financirana iz crkvenog poreza ističu se internacionalnošću, egzotikom i niskim pragom pobožnosti. Cilj je formiranje akcijske humanitarne udruge, ne baš sasvim bez svećenika, ali s reduciranim svećeništvom: na putu prema participacijskoj Crkvi.

Time si je Katolička crkva stvorila problem koji pogađa njezine korijene. Poznato je, da je Crkva centrirana oko Euharistije, čije je središte preobrazba kruha i vina u Tijelo i Krv Kristovu, što može učiniti samo svećenik. Tako kaže dogma. U toj ulozi svećenik je nezamjenjiv. Tamo gdje ga nema, tu je, teološki gledano, ne više, nego sve manje prisutna Crkva. Nova Crkva participacije temelji se na fikciji po kojoj svatko može sve, svatko je sposoban za bilo što, čovjek je zamjenjiv.

Trenutno, mnoge biskupije su prije spremne kvantitativni slom uljepšati managerskom retorikom, nego odustati od svoje super-dogme: Crkva ni po koju cijenu ne smije uvrijediti ovaj svijet. Time se Crkva, od znaka koji je osporavan, promijenila u društvenu agenciju s kojom se svatko mora slagati.

ALEXANDER KISSLER za  Magazin Cicero.de