Naslovnica Crkva Crkva živi od Euharistije

Crkva živi od Euharistije

241
0
Ferretti, Giovanni Domenico; The Last Supper; National Trust, The Vyne; http://www.artuk.org/artworks/the-last-supper-220182

Draga braćo i sestre, kroz korizmeni hod Isus sam nam je govorio o svom času. Danas je taj čas došao. Došao je čas ljubavi koja ide do kraja. Stoga nam Crkva danas kroz evanđelje govori o poniznosti. “Isus usta od večere, odloži haljine, uze ubrus i opasa se. Nalije zatim vodu u praonik i poče učenicima prati noge.” – piše evanđelist Ivan. Učinio je ono što su činili robovi, uzeo je lik sluge. Isus se lišio božanskog sjaja, pada na koljena pred nama i pere nas, čisti nas svojom žrtvom od grijeha. To je Isusova služiteljska ljubav koja ide do kraja, do polaganja života za nas. U gesti pranja nogu dobili smo mandatum novum – novu zapovijed. Ova Isusova gesta pranja nogu je, možemo reći sakramenat koji obuhvaća sve sakramente. To je sakramenat ljubavi i poniznosti to jest sakramenat cijelog Isusovog života i smrti koji nas čisti. Nakon što je učenicima oprao noge Isus je rekao: “Primjer sam vam dao da i vi činite tako”.

Poniznost je temelj svakog uspjeha. Ponizno predanje Gospodinu kako bismo na ispravan način ljubili bližnjega nužno je u životu svakog kršćanina. Poniznost je kraljica svih krjeposti, ona je put za pronalazak Boga. Mi svoje ja, koje je vrlo često obuzeto ohološću, moramo unijeti u otajstvo Kristova života, činiti drugima onako kako je činio Krist koji je prošao zemljom čineći dobro. Zato nas Isus s ovom gestom pranja nogu zapravo posve uranja u njegov život, zaodijeva nas sa sobom i polaže život za nas. Tako nas Isus i u svetoj ispovijedi čisti i pripravlja za blagovanje s njim. Isus nam pere noge kako bismo mogli postati sustolnici Božji, pristupiti njegovu oltaru i blagovati Kruh nebeski.

Draga braćo i sestre, nakon što je oprao učenicima noge Isus ih je pozvao u euharistijsko zajedništvo. “Gospodin Isus one noći kad je bio predan uze kruh, ustanovi euharistijsku žrtvu svog Tijela i Krvi. Riječi apostola Pavla prenose nam dramatične okolnosti u kojima je rođena Euharistija. Ona je neizbrisivo označena događajem Gospodinove Muke i Smrti. To je žrtva križa koja se ovjekovječuje tijekom stoljeća.” (eDE) Presveta Euharistija jest oporuka Isusa Krista – one noći kad bijaše predan kaže sv. Pavao. Dakle te noći tj. danas Isus nam u svojoj oporuci ostavlja sebe. To je najuzvišeniji dar. „Isus u euharistiji ne daje tek nešto, nego sama sebe, on prinosi svoje tijelo i prolijeva svoju krv.“ (BXVI) Krist je pod prilikama kruha i vina prisutan tijelom i krvlju, dušom i božanstvom. Dakle prije nego svećenik izgovori riječi posvećenja ovo je tijelo moje, ovo je krv moja, to je samo običan kruh i obično vino. Nakon izgovorenih riječi, na oko ostaje ista vidljiva materija. Mi vidimo kruh i vidimo vino. Ali unutrašnjost toga više nije ista. To više nisu kruh i vino nego pravo Kristovo Tijelo i Krv. Sveta Misa je nekrvna žrtva Isusa Krista. Na svetoj Misi dovaljamo svaki put Isusov križni put, njegovu smrt. A plod njegove smrti je otkupljenje i Uskrsnuće baš kao što je i sveta Pričest plod Misne žrtve. I nije to ponavljanje Kristove žrtve s Kalvarije kao da ona ne bi bila dostatna. Krist je jednom podnio krvnu žrtvu i jednom umro – to je bilo dostatno za otkupljenje svakog grijeha, za otkupljenje cijeloga svijeta, i tebe i mene. Sveta Misa daje nam milosti i plodove koje je Isus zaslužio jednom zauvijek, a po nekrvnoj žrtvi na oltaru u našem vremenu uprisutnjuje svoju kalvarijsku žrtvu na nekrvni način. Stoga mirne duše možeš reći da si bio prisutan kod Isusovog raspeća i smrti svaki put kad si bio na sv. Misi. Po svetoj Misi Kristova žrtva se uprisutnjuje u naše vrijeme. Nažalost, vjera u Presvetu Euharistiju danas prolazi kroz duboku krizu. O Svetoj misnoj žrtvi počelo se govoriti samo kao o gozbi, slavlju zajednice, a zanemaruje se prisjećanje na Kristovu žrtvu. Lišena žrtvenog značaja euharistija se slavi kao bratski susret za stolom. Skupili smo se i možemo početi pa da vidimo tko će biti kreativniji. U dobro poznatoj IX postaji Križnog puta papa Benedikt još kao kardinal Ratzinger 2005. g ovako je vapio: “Koliko li se puta pogrđuje sakramenat njegove prisutnosti ispraznošću i zloćom srca. Koliko puta slavimo mi sami, i ne vodeći računa o Njemu. (…) Izdaja učenika, nedostojno primanje njegova Tijela i Krvi sigurno je najveća Otkupiteljeva bol koja mu probija Srce!”

Dragi vjernici, mi moramo shvatiti da je Euharistija najveće bogatstvo Crkve. Moramo shvatiti da je vjera i štovanje Euharistije nužno za kršćanski život. Bez euharistije ne možemo postati svetci. Ako dostojno primamo euharistiju u stanju milosti, bez teškog grijeha, u kajanju za svaki laki grijeh onda ona donosi obilje ploda. Jasno, ukoliko primamo ovaj sakramenat nedostojno, bit ćemo krivci Tijela i Krvi Gospodnje, tad sud sebi jedemo i pijemo, kako kaže sv. Pavao u nastavku drugog čitanja koji večeras nismo čuli. Stoga me ništa više kao svećenika ne veseli nego li vidjeti trud da se dostojno prati sveta Misa, da se s velikim poštovanjem poklekne ispred Svetohraništa, da se s velikom ljubavlju i strahopoštovanjem prima sveta Pričest. Papa Franjo, prošle je godine proglasio blaženim dječaka Carla Acutisa koji je umro u dobi od 12 godina. On je živio sasvim običan život jednog dječaka laika, no imao je neizmjernu ljubav prema Euharistiji. Svakodnevno je bio na sv. Misi, kad je putovao njegova glavna preokupacija je bila ima li u blizini hotela crkva kako ne bi propustio svetu Misu. Govorio je: “Euharistija je moja autocesta za nebo”. Njegova majka govori kako je znao je reći da je euharistija najbrže sredstvo da postanemo sveti, jer u euharistiji osobno susrećemo Boga te da smo puno sretniji od onih koji su živjeli prije dvije tisuće godina uz Isusa koji su katkada, da bi ga vidjeli, morali putovati i kilometrima, dok mi Isusa imamo prisutnog u svakoj crkvi. Sličnu je ljubav prema svetoj euharistiji imao i naš blaženi Ivan Merz, laik, velike euharistijske duše. Crpite dakle snagu za svakodnevni život iz euharistije, iz čestog sudjelovanja na sv. Misi, osobito nedjeljom, čestim pričešćivanjem u stanju milosti, čestim pohodom Presvetom sakramentu. To je najbrži način za postati svetima. Neka nam dolazak na Misu ne bude obična puka navika, nego se potrudimo da nam svaka sveta Misa bude osvježenje koje hrani naš duhovni život.

Iz ovoga proizlazi treća velika tema o kojoj nam Crkva danas nalaže promišljati. Tema svećeništva. Veliki četvrtak je i dan svećenika jer je na današnji dan Krist ustanovio sveti svećenički red. Po Kristovu svećeništvu i zaređeni svećenici prinose njegovu nekrvnu žrtvu. Svećenik je posrednik između Boga i ljudi. Svećenik prije svega mora biti ponizni čovjek euharistije. Zato on kad slavi svetu Misu mora biti u pravom smislu kod kuće. Euharistija je njegova baština, nasljedstvo koje mu oporučno ostavlja Isus Krist. Kad se ohladi svećenikova ljubav prema euharistiji, kad zanemari njezino dostojno slavlje sve pada u vodu. Može biti silnih apostolata i djela koje kakvih, sve je ništa ako nije prožeto s ljubavi prema euharistiji, ako snagu ne crpi ispred euharistijskog otajstva. Svećenik kroz liturgiju prati čovjeka od rođenja, odrastanja, vjenčanja, u bolesti i smrtnom času. Molite za nas kako je molila sv. Mala Terezija, da nas Isus sačuva u svome Srcu, da naše posvećene ruke koje svakodnevno dodiruju njegovo Tijelo čuva neokaljanima, da naše usne crvene od Njegove Krvi čuva čistima. Neka nam dadne da rastemo u ljubavi prema Njemu, čuva nas od svijeta i navezanosti na zemaljsko.

Draga braćo i sestre, ova sveta misa ne završava se na uobičajen način. Na njenom početku učinili smo znak križa, ali završni blagoslov ćemo dobiti tek na kraju vazmenog bdjenja. To ova tri dana povezuje u jedan. U znakovitoj slici rušenja tj. raspremanja oltara stoji slika poniženog i opljačkanog Jeruzalema. Zaručnika su odveli, a Crkva oblači udovički veo u času kada su Spasitelja napustili čak i najbliži prijatelji.

Draga braćo i sestre, Crkva od Euharistije živi. Za služenje drugima na što nas poziva evanđelje, za dostojnu proslavu svete Euharistije na što nas poziva drugo čitanje i za dostojno svećeništvo na koje nas poziva današnji dan njegove ustanove ključna je poniznost. Biti vjeran u malome kako bismo mogli biti vjerni i u velikome. A kad nas oholost uznese, Isus nam i danas pere noge u svetoj ispovijedi kako bismo mogli čista srca blagovati njegovo Tijelo. Otajstvo je to veliko koje je vidljivo jedino očima vjere. Isuse kog sad nam krije veo taj, daj da otkrito ti Lice ugledamo i u slavi tvojoj navijek uživamo. Amen.

Vlč. Daniel Katačić