Naslovnica Crkva Crkvena glazba ne smije pogodovati nečijoj taštini

Crkvena glazba ne smije pogodovati nečijoj taštini

731
0
Podijeli objavu

Crkveno pjevanje je osobito zaslužan način podizanja vjerničkih duša u visine molitve, i ako je pjevanje dobro, ono svakako samo slijedi sv. misu i uživljava nas u nju. Ne mislimo kako je pjevanje dobro samo ako se pjeva muzikalno, tj. bez pogrješaka i lijepim glasovima, nego ono mora biti liturgijski točno.

Duh crkvenoga pjevanja, njegov stil i njegov sadržaj mora biti točan u smislu crkvenih propisa i mora se podudarati s liturgijom.

Duh će biti točan onda ako je pjesma lako shvatljiva svim vjernicima i takva karaktera da budi zaista religiozne misli i osjećaje, a ne ako nas sjeća možda na poznate melodije iz opera, na motive iz plesova itd., što se na žalost kod nas često čuje, osobito u preludiranju.

Crkvena glazba ne smije u nama buditi nikakve burne i strastvene osjećaje, makar nam se ona i činila kao nekakav polet Bogu jer se mi u tome samo varamo i padamo u nezdravu teatralnost, u afektivnu sladunjavost koja se brzo raspline u nekakav nejasan i neodređen osjećaj koji mnogo može naštetiti mladim dušama.

Crkvena glazba ne smije pogodovati nečijoj taštini pa se zato treba kloniti kojekakvih sola i tehničkih bravura; ako koga u crkvi pjevanje rastresa, tomu će mnogo puta biti razlogom i što se ta glazba nije riješila svjetskih elemenata.

Kao liturgijska molitva, tako i crkvena pjesma mora biti općenita da je svatko može razumjeti i da odgovara svim vjerničkim dušama; ozbiljna jer prati jedan uzvišen čin i sveta jer podiže duše Bogu.

Zatim, treba točno odgovarati činu sv. mise i crkvenomu dobu: dijelu crkvene godine u kojem se pjeva i svetkovini koja se slavi. To se, kako se čini, samo po sebi razumije, ali se ipak protiv toga mnogo griješi. Zato treba i opet točno proučavati misal kako bismo dobro znali kakav tekst odgovara kojemu dijelu sv. mise i kojemu dobu, koji se blagdan slavi, a sadržaj toga dvoga treba nam biti stalno na umu kada pjevamo.

Nadalje, crkveno pjevanje ne smije biti dosadno, ne samo da moramo uliti svu dušu u pjevanje kako pjesma ne bi bila suha i beživotna nego se i pjesme moraju mijenjati, jer pjevanje uvijek istih pjesama više smeta, nego što pomaže. (…)

Ako dobro pjevamo, sve više se približavamo onoj najuzvišenijoj liturgiji koja je praizvor čitave liturgije i koja se od vjekova obavlja u nebu, gdje anđeoski zborovi slave Boga, gledajući ga licem u lice i pjevajući: “Svet, svet, svet Gospod Bog Sabaot!”

Bl. Ivan Merz

Odlomak iz Važnost crkvenog pjevanja, Lit. kut. 5, POSESTRIMSTVO, Zagreb, siječanj 1923., I./ br. 5, str. 84-86