Naslovnica Crkva Crkvena mlakost ne funkcionira

Crkvena mlakost ne funkcionira

565
0

Jedan njemački prelat izrazio je zabrinutost da će njemački „Sinodalni put“ dovesti do raskola u Crkvi (ovdje). Siguran sam da se mnogi vjerni njemački katolici pitaju zašto je bilo dopušteno ići tako daleko. Riječ je o kontinuiranom pritisku ređenja žena, počevši od izdavanja dozvola ženama za propovijedanje na misi, te promjenama u katoličkom učenju o seksualnom moralu i braku.

Navedeni stavovi su već općenito prihvaćeni na Zapadu. Naravno, oni koji žele „popravljati“ seksualni moral mogli bi pozvati na promjenu prirodnog zakona, ali zarobljenici seksualne revolucije moralna pitanja procjenjuju u smislu kulturnih normi, a manje kao apsolutnu pomoć kojima bi se trebale oblikovati kulturne norme. U svakom slučaju, „katolički program“ u Njemačkoj nije svojstven samo Njemačkoj. Tamo se jednostavno otišlo dalje nego u većini mjesta. U ovom je trenutku veće pitanje što bi Crkva trebala učiniti po tom pitanju.

Dilema o demokraciji

Jedan od naslijeđenih problema svojstvenih društvima koja koriste demokraciju jest taj što ljudi sve više misle da imaju autoritet ne samo nad općim zakonima već i nad samom istinom. Isti problem pogađa tehnokratske kulture koje imaju tendenciju vjerovati da imaju kontrolu ne samo nad upravljanjem i izradom materijalnih stvari već i nad cijelom stvarnošću. To onda teži još više nego uobičajeno otvaranju vrata ateizmu i posljedičnom obožavanju čovjeka.

Nema veze što je taj osjećaj ljudske kontrole u velikoj mjeri varljiv, ne samo u teoretskom, već u vrlo praktičnom smislu. Većina ljudi jednostavno ustupa svoju navodnu „kontrolu“ političkim, socijalnim, ekonomskim i ideološkim snagama ugrađenim u dominantnu kulturu. Svoju „slobodu“ i svoju „moć“ oni ostvaruju kroz neprepoznatljivo i ozbiljno ropsku sukladnost, sa zadovoljstvom da beznadno ocrne sve kao retrogradne, to jest one koji ne robuju dominantnim pogreškama i porocima svoga vremena – svima onima, koji zapravo znaju što znači biti iznutra slobodan.

To je suština i zapravo glavni problem nije u tome što dominantna kultura istovremeno mrzi i ismijava Boga, Crkvu i predane kršćane. Umjesto toga, glavni problem je: Što bi Crkva trebala učiniti po tom pitanju? Nažalost, ovo se pitanje sada mora postaviti, ali ne u kontekstu sprečavanja prodaje vjere radi šire kulture (što se već davno dogodilo), pa čak ni u kontekstu potpuno nove Crkve koja se prvi put obraća poganskoj kulturi (jer još uvijek postoje nominalno velike katoličke kongregacije u Crkvi koje bi Crkva htjela sačuvati i o kojima ona materijalno ovisi).

Dapače, nalazimo se u situacji u kojoj se utemeljena religije suočava istovremeno s masovnom kulturom neprijateljstva – što se snažnije osjeća jer još uvijek ima karakter pobune – i stalnim gubitkom vjere među velikim brojem nominalnih sljedbenika.

Što se može učiniti?

Ako Crkva, od vrha hijerarhije prema dolje, glasno, konkretno i dosljedno govori protiv pogrešaka današnjice, ona riskira izgubiti mnoge koji bi mogli kroz neke dodirne točke biti osvojeni – ili se barem crkvenjaci tome mogu nadati. Politika naglašavanja „dodirnih točki“ očito je put koji danas najčešće odabiru katoličke vođe. To se može braniti ne samo na duhovnoj osnovi blagosti, nego što je još opasnije, i na financijskoj osnovi. A budući da je Crkva i sama teško zaražena ovim kulturnim gubitkom vjere i moralne ignorancije, oni na samom vrhu mogu se bojati formalne pobune, pa čak i otvorenog raskola (možda usko izbjegnutog u njemačkoj situaciji ili možda ne) ako pokušaju poduzeti težak korak. Takva razmatranja mogu proganjati odnos biskupa sa svojim svećenicima ili pape sa svojim biskupima – a da ne spominjemo komplicirane odnose svjetovnog svećenstva prema vjerskim zajednicama ili još složeniju zadaću utjecaja na nominalno katoličke akademske institucije koje su općenito konstituirane na istim linijama kao i njihovi sekularni rivali.

Sve ovo poziva na oprez koji se često pogrešno opisuje kao „razboritost“: Drugim riječima, radi se o odgađanju djelovanja (kad to nije promišljeno suučesništvo). Trebalo bi biti izuzetno lako uočiti da se radi o  samozatajnom izbjegavanju zauzimanja bilo kojeg javnog stava koji zahtijeva upotrebu teškog topništva bez jamstva uspjeha, a da ne spominjemo loš odjek u medijima. Gospodo moja, to se tako ne radi! Ali dva su ogromna problema s ovom neodlučnošću. Prvi problem je što je to pravilo već prisutno u gotovo dvije generacije, a stvari su se samo pogoršavale. Drugi problem da je teško pronaći strategiju koja se više kosi s Božjom riječju.

Sveti Pavao napisao je ove riječi novom biskupu Timoteju:
One koji griješe, pred svima ukori da i drugi imaju straha! Zaklinjem te pred Bogom i Kristom Isusom i izabranim anđelima da se toga držiš bez predrasude i ništa ne činiš po naklonosti.“ (1 Tim 5, 20-21)

Pavao isto tako daje ovaj savjet novom biskupu Titu:
S krivovjercem nakon prvoga i drugog upozorenja prekini znajući da je izopačen i da griješi: on sam sebe osuđuje.“ (Tit 3, 10-11).

Apostol Jakov daje ovaj savjet svima:
Braćo moja, odluta li tko od vas od istine pa ga tkogod vrati, znajte: tko vrati grešnika s lutalačkog puta njegova, spasit će dušu njegovu od smrti i pokriti mnoštvo grijeha.“ (Jak 5, 19-20)

I riječi našega Gospodina svima imaju istu svrhu:
Pogriješi li tvoj brat, idi i pokaraj ga nasamo. Ako te posluša, stekao si brata. Ne posluša li te, uzmi sa sobom još jednoga ili dvojicu, neka na iskazu dvojice ili trojice svjedoka počiva svaka tvrdnja. Ako ni njih ne posluša, reci Crkvi. Ako pak ni Crkve ne posluša, neka ti bude kao poganin i carinik.“ (Mt 18, 15-17)

Ali pričekajte, ovaj posljednji odlomak govori mnogo više nego što obično primjećujemo.

Crkvena mlakost ne funkcionira

U riječima našega Gospodina o bratskom ispravljanju, mislim da obično vidimo da Crkva mora ispraviti neizlječive grešnike, i svojim autoritativnim naukom i izravnim djelovanjem svojih službenika. Ali ove riječi uči nešto vrlo važno o jednoj od primarnih svrha Crkve. Jer ako sama Crkva niti podržava ono što je istina niti prekorava i duhovno kažnjava svoje zabludjele članove, zapravo onemogućava da Kristove riječi ostvare dobar rezultat. Umjesto toga, aljkavost služitelja Crkve potkopava Kristove riječi, a to se događa vrlo često, od kada sam dovoljno star da pratim katoličke vijesti.

To više od svega drugog tako lako dokazuje da je politika ustupaka lažna i smrtonosna. Sada, ako se sjetimo da je Izrael poput Crkve (Božjeg naroda), koja je u Starom zavjetu nagovještavala ono što će se s daleko većim savršenstvom pojaviti u Novom, to možemo vidjeti još jasnije. Možemo lako shvatiti da su drevni proroci nagovijestili one koji u Crkvi vrše vlast kao svećenici, proroci i kraljevi – vlast, usput rečeno, u kojoj svi kršteni sudjeluju u određenom stupnju, ali naravno da vlast trajno vrše biskupi. U tom kontekstu, onda možemo primijeniti riječ Gospodnju danu proroku Ezekielu:

I tebe sam, sine čovječji, postavio za stražara domu Izraelovu: kad čuješ riječ iz mojih usta, opomeni ih u moje ime. Reknem li bezbožniku: `Bezbožniče, umrijet ćeš!` – a ti ne progovoriš i ne opomeneš bezbožnika da se vrati od svojega zloga puta, bezbožnik će umrijeti zbog svojega grijeha, ali krv njegovu tražit ću iz tvoje ruke. Ali ako bezbožnika opomeneš da se vrati od svojega zloga puta, a on se ne vrati sa svojega puta: on će umrijeti zbog svojega grijeha, a ti si spasio život svoj.“ (Ez 33, 7-9)

Gledajući u cjelini, postaje kristalno jasno da se u Crkvi ne može dopustiti nijedan slučaj propuštanja ispravljanja uobičajenih kulturnih pogrešaka u koje su upali čak i oni koji tvrde da su katolici. Crkva mora ostati Crkva grešnika, naravno da to ne može doći u sumnju. Ali to ne smije biti Crkva nevjernika – tvrdoglavih grešnika koji odbijaju prihvatiti njezino učenje. Sveti Pavao inzistira na tome u slučaju odbijanja Korinćana da isprave seksualnu slobodu:

Općenito se čuje o bludnosti među vama, i to takvoj bludnosti kakve nema ni među poganima: da netko ima očevu ženu. I vi mi se uznijeli, mjesto da žalujete pa da se iskorijeni iz vaše sredine onaj koji takvo djelo počini. A ja, i nenazočan tijelom, ali nazočan duhom, već sam presudio kao nazočan onoga koji je takvo što počinio. Pošto se u ime Gospodina našega Isusa Krista okupite vi i moj duh, snagom Gospodina našega Isusa, neka se takav preda Sotoni na propast tijela da bi se spasio duh u Dan Gospodina Isusa. Ne valja vam hvastanje! Zar ne znate da malo kvasca sve tijesto ukvasa?“ (1 Kor 5, 1-6)

Ovdje se ne radi o lomljenju napuknute trske ili stijenju što tek tinja da se ne ugasi (Iz 42, 3; Mt 12,20). Ovdje govorimo o zaštiti onoga što je Krist dao Crkvi da propovijeda do kraja zemlje. Pravi put nije prvenstveno stvar razboritosti koja se previše lako zloupotrijebljava. Riječ je, bez obzira na posljedice,  o vjernosti poslanju Isusa Krista, koji je Crkvu učinio čuvarom kuće Izraelove.

Svakako, kao izvor vječnog života, ona je puno više od toga.

Dr. Jeff Miruss, Izvor