Naslovnica Crkva Crkvi ne treba ni pretjerana centralizacija ni lažna sinodalnost! Nego pravi pastiri.

Crkvi ne treba ni pretjerana centralizacija ni lažna sinodalnost! Nego pravi pastiri.

401
0

U godinama koje su prethodile Drugom vatikanskom saboru, jedna od najčešćih pritužbi biskupa diljem svijeta bila je pretjerana centralizacija Crkve. Mnogim se biskupima činilo da vatikanska birokracija upravlja svakodnevnim životom Crkve na mikro razini. Biskupi nisu bili pastiri, nego su se ponašali kao srednji menadžeri koji su slijedili upute vatikanskih monsinjora.

Kada su upitani za točke dnevnog reda nadolazećeg sabora, melkitski katolički biskupi rekli su da je ova pretjerana centralizacija Vatikana “glavno zlo”, tvrdeći da je previše katoličkih teologa i kanonista dalo “praktički suverenu i potpuno centraliziranu moć Rimskoj kuriji”. Drugi vatikanski sabor trebao je uravnotežiti ovu tendenciju nadopunjavanjem papinskog primata koji je proglasio Prvi vatikanski sabor sa stvarnim autoritetom biskupa u njihovim biskupijama. Na papiru se to donekle dogodilo, ali u praksi sasvim sigurno nije. Uzmimo nedavni slučaj biskupije Savannah u Georgiji (SAD) gdje vatikanski dikasterij za bogoštovlje i disciplinu sakramenata obavještava biskupa o tome koje točno župe u njegovoj biskupiji mogu slaviti tradicionalnu latinsku misu, koliko često, kao i upute da sve takve mise obustave od svibnja iduće godine.

Slučaj je stvarno bizaran. Je li doista istina da je neki vatikanski birokrat posebno uputio instrukcije biskupu o tome koje župe u njegovoj biskupiji mogu slaviti Latinsku misu, koliko često i koliko dugo? I da je biskup jednostavno provodio te upute takve kakve jesu? Očigledno je tako.

Prije nego što nastavimo, dopustite mi da pojasnim: ovaj članak nije o latinskoj misi ili o “liturgijskim ratovima”. Uz kardinale Cupich i Gregorya koji nameću drakonska i bezosjećajna ograničenja tradicionalnoj latinskoj misi, jasno je da su te rasprave važne, ali to nije temeljni problem u slučaju Savannah. Daleko je dublje. Riječ je o ekleziologiji: nauk Crkve o temeljnom ustroju i upravljanju samom Crkvom.

Znamo iz božanske objave da je naš Gospodin ustanovio hijerarhijsku Crkvu. Predvode ga nasljednici apostola, biskupi, koji za poglavara imaju nasljednika sv. Petra, rimskog biskupa. Ova hijerarhijska struktura je božanskog porijekla.

Ono što nije božanskog podrijetla su mnoge i različite strukture i organizacije koje su stoljećima stvorene da podupiru tu hijerarhiju. Položaji i biskupijske kancelarijske službe nisu božanskog podrijetla. Nacionalne biskupske konferencije nisu božanskog podrijetla. Niti je Rimska kurija – nijedan vatikanski ured osim samog papinstva – nije božanskog podrijetla.

Nemojte me krivo shvatiti: Crkva treba određene potporne strukture kako bi učinkovito radila na spasenju duša. Ali te je strukture izradio čovjek i namijenjene su služenju božanski ustanovljenoj hijerarhiji, a ne obrnuto. Nadalje, ove se strukture mogu mijenjati i prilagođavati tijekom godina kako se potrebe Crkve razvijaju.

Biskupi su pozvani biti u jedinstvu s Petrom, svojim poglavarom. Ali “ujedinjenje s Petrom” nije isto što i biti srednji menadžer koji svaki dan čeka naredbe od šefovih pomoćnika u sjedištu. Biti biskup nije isto kao biti voditelj trgovine i pitati šefa kada zamijeniti proizvode na policama. Mislimo li da je sv. Toma Apostol pisao iz Indije sv. Petru svaki put kad je trebalo donijeti neku veliku odluku o tome kako služiti svojim obraćenicima? Ili da je sv. Matej iz Etiopije pisao glavnom apostolu za upute prije propovijedanja poganima?

Današnji katolici trebaju dugo i ozbiljno promotriti pretjeranu centralizaciju Crkve. To ne znači da trebamo prihvatiti istočno-pravoslavnu ekleziologiju, koja posljednjih godina pokazuje vlastite probleme s različitim pravoslavnim crkvama u međusobnom raskolu. I moramo odbaciti lažnu “sinodalnost” koju je proglasio Vatikan, a koja jednostavno daje kolegijalno pokriće nemilosrdnoj centralizaciji.

Čvrsta i istinski katolička ekleziologija priznaje biskupe kao prave pastire svojih biskupija. Kao pastiri, oni nisu tu da objavljuju nove doktrine ili odvode svoje ovce od tradicije Crkve. Oni postoje da služe svojim ovcama, predaju ono što im je dano i štite ih. Da bi to učinili, njihov fokus mora biti stalno usmjeren na njihove ovce, a ne na hirove dalekih birokrata koji malo znaju o specifičnim potrebama svoje biskupije.

Izvor