Naslovnica Društvo „Čuj, glas u pustinji viče…“

„Čuj, glas u pustinji viče…“

265
0

Kad biste vidjeli Ivana Krstitelja kako propovijeda na uglu ulice, što biste mogli pomisliti o njemu? Bio bi to žilav čovjek, divljeg izgleda, bradat i odjeven u grubu odjeću. Njegova bi poruka bila izravna, ali i tajanstvena: „Obratite se; jer je blizu kraljevstvo nebesko!” Ponudio bi besplatno krštenje i, s vremena na vrijeme, imao bi manje lijepe riječi za razne autoritete koji su ga gledali kako krsti.

On bi, u današnjim okolnostima bio konfliktna osoba, vjerski fanatik, fundamentalist, uskogrudni fanatik.

Isus je, međutim, rekao svojim učenicima: „Zaista, kažem vam, između rođenih od žene ne usta veći od Ivana Krstitelja…“ (Mt 11,11). Ovo nije bila samo izričaj bratske ljubav Krista Spasitelja prema vlastitom rođaku, već upečatljiva tvrdnja o Ivanovu mjestu u povijesti spasenja. Ivan Krstitelj, poput mnogih starozavjetnih proroka, bio je konfliktan i sukobljavao se. Skrenuo je pozornost na stvari koje se obično prešućuju u pristojnom društvu, posebice na stvarnost grijeha i potrebu za pokajanjem. Osuđivao je licemjerje, duhovnu lijenost i nepravdu.

A svetopisamske čitanje  na Drugu nedjelju došašća – koje sadrži prvi spomen Ivana Krstitelja u Svetom pismu – opisuje ga kao zadnjeg i najvećeg preteču Mesije: „Čuj, glas u pustinji viče…“.

U svojoj knjizi The Advent of Salvation, veliki bibličar kardinal Jean Daniélou napisao je sljedeće:

Budući da Kristov dolazak traje zauvijek – On je uvijek Onaj koji treba doći u svijetu i u Crkvu – uvijek se događa došašće, a to došašće ispunjava upravo Ivan Krstitelj. Osobita je milost Ivana Krstitelja da priprema put za ono što će se dogoditi.

Crkva je dugo povezivala Ivana Krstitelja i došašće jer Ivan Krstitelj savršeno simbolizira – ili, bolje rečeno, živi i izražava – ključne teme ovog razdoblja: iščekivanje, pripravu, poniznost, pokajanje. Njegovo krštenje bilo je pokajanje, ali je spremno priznao da će ono ustupiti mjesto krštenja Duhu Svetom i vatri koju je ponudio Isus.

Ivan Krstitelj, ispunjen Duhom Svetim i prije nego što se rodio, znao je da je njegovo djelo pripremiti sebe i druge za Onoga koji će ponuditi puninu Duha Svetoga. „Vatra Duha Svetoga prebiva u njemu”, kaže Katekizam, „i čini ga pretečom Gospodina koji dolazi” (KKC 718). On je, kao i svi proroci, ukazivao na Mesiju. I on je, poput svih Božjih vjernika, izvršio Spasiteljevu zapovijed. Ali Ivan Krstitelj je, kako ističe Katekizam, bio više od proroka, jer „s Ivanom Krstiteljem, Duh Sveti započinje vraćanje čovjeku ‘božanske sličnosti’“ (KKC 720).

Polazeći ponovno od modernog govora, mogli bismo reći da je Ivan Krstitelj ostao bez posla. Isus, nakon što je obznanio Ivanovu veličinu, primjećuje „ali je najmanji u kraljevstvu nebeskom veći od njega“ (Mt 11,11). Kako to? Veličina Ivana bila je u njegovoj vjernosti pozivu naviještanja Sina Božjega. Ali to ne odgovara veličini onih koji su milošću kršteni u životu Sina Božjega. Ispunjeni su božanskim životom, omogućenim otkupiteljskim djelom Križa. Novi savez je veći od Starog saveza i uspostavlja Kraljevstvo Božje, što su Ivan Krstitelj i drugi proroci očekivali i željeli.

Ivanovo srce je lijepo otkriveno u njegovoj izjavi, koja se nalazi u Ivanovom evanđelju, „On se mora uvećati, a ja se umanjiti“ (Iv 3,30). To je, mislim, savršena molitva za došašće. Govori o srcu koje je potpuno predano Duhu Svetome. Opisuje bit učenika Isusa Krista. Otkriva čovjeka koji govori istinu u divljini, bez obzira na to što svi ostali na uglu ulice mislili o njemu.