Naslovnica Politika Đavao u demokraciji

Đavao u demokraciji

2016
0

Poljski političar Ryszard Lugutko, u svojoj najnovijoj knjizi “Đavao u demokraciji“, naglašava da je jedina ustanova koja bi potencijalno mogla stati na put novom dobu barbarstva – Katolička Crkva. Legutko nudi objašnjenje tragičnog stanja u kojem se nalazi današnje društvo te prodornu analizu ludosti kršćanskih elita koje slijede politiku asimilacije sa Zeitgeistom liberalne demokracije.

Ovaj najnoviji rad bavi se temom koja je bliska mnogim Poljacima (a sigurno i mnogima u Hrvatskoj), naime- kako su se komunisti tako lako pretvorili u liberalne demokrate zadržavši svoje neprijateljstvo prema Katoličkoj Crkvi i katoličkoj obitelji kao društvenoj instituciji?

Legutko priznaje da liberalna demokracija ipak nije tako loša kao komunizam jer su dugo vremena zagovaratelji liberalne demokracije bili pretežno judeo-kršćanskog opredjeljenja (što je čini superiornom naspram komunizma). No, trenutno i komunizam i liberalna demokracija dijele isto neprijateljstvo prema kršćanstvu, te istu sklonost prema totalitarnom ponašanja.

Prvo, komunističke i liberalne demokratske ideologije dijele percepciju razvoja povijesti prema linearnom obrascu. Za komuniste dinamika ljudske povijesti je klasna borba, a za liberalne demokrate društvena borba, odnosno borba za postizanje njihove percepcije slobode i autoriteta. Budući da se Crkvu smatra autoritativnom, ona se uvijek nalazi na pogrešnoj strani liberalno-demokratske ideologije.

Drugo, komunisti i liberalni demokrati slažu se da budući utopijski poredak zahtijeva prosvijetljene borce za slobodu, na primjer u djelovanju partizanskih novinara i intelektualaca. Često se jedina opozicija ovim skupinama nalazi u maloj sredini katoličkih intelektualaca.

Treće, komunisti i liberalni demokrati slažu se kako će u njihovom novom svjetskom poretku ljudi biti oslobođeni od svih oblika praznovjerja i neznanja. Budući da kršćanstvo zahtijeva vjeru u Božju objavu, smatra ga se najvećim promicateljem praznovjerja i neznanja, a time i institucijom koju bi trebalo najviše marginalizirati.

Štoviše, komunisti i liberalni demokrati dijele stav po kojem bi se politički sustav trebao probiti u svaku poru javnog i privatnog života. Nije dovoljno da samo gospodarstvo bude liberalno, nego i Crkva, obitelj, škola i sveučilišta, i doista – sama kultura bi trebala biti demokratska. Nema razlike između baleta i hip-hop plesa, opere i repa, tabloid novinarstva i akademskih radova, sretne obitelji i nesretne obitelji, povremenih odnosa i doživotnog braka…

Legutko ističe načelo: Za ideologa liberalne demokracije nužno je duboko intervenirati u same temelje društva – bilo putem izravnog političkog djelovanja ili neizravno, mijenjanjem zakona, uvođenjem odgovarajućih sudskih odluka, i usklađivanjem moralnih i društvenih normi kako bi se jamčila jednakost. Dakle, “književnost, umjetnost, obrazovanje, obitelj, liturgija, Biblija, tradicija, ideje, zabava, pa čak i dječje igračke- sve su to područja privatnog života gdje je potrebna intervencija države poradi zajedničkog demokratskog kulturnog poretka. Vlada najčešće koristi ministarstvo obrazovanja i pripadajuću birokraciju kako bi provodila svoju politiku ‘idealnog'”.

Legutko tvrdi kako su liberalno-demokratski ideolozi ispolitizirali svoju privatnost, svoj brak, svoje obiteljske odnose, zajednički život i jezik te da u tim nastojanjima sve više nalikuju svojim komunističkim drugovima. No, njihov najveći uspjeh – što nadilazi sve što su postigli stari komunisti – je ispolitizirano područje samog seksa, što je engleski sociolog Anthony Giddens nazvao ‘demokratizacija intimnosti’.

Dok su stari marksisti imali kao ideološku polugu samo “klasu”, suvremeni liberalno-demokratski ideolozi imaju “klasu, rasu i spol”.

Izvor