Naslovnica Društvo De Maria numquam satis – O krunici na Trgu

De Maria numquam satis – O krunici na Trgu

783
0
Izgleda da bi se stara izreka iz naslova (O Mariji nikad dosta) mogla primijeniti i na molitvu krunice na Trgu. Od prvog okupljanja članci u medijima koje se bave ovom zajedničkom molitvom koja se događa jednom mjesečno u središtu Zagreba i još nekih gradova naše domovine samo se gomilaju. Taman počnu jenjavati kad evo prve subote u mjesecu pa opet sve kreće iz početka. Nisam pobrojao sve moguće napise o ovom događaju pa ne mogu govoriti u točnim omjerima, no dojma sam kako u glavnini medija većina autora i komentatora ne podržava ili se čak otvoreno protivi ovakvoj pojavi. Spomenuo bih neke od prigovora koji su nam kao moliteljima upućeni i pokušao dati odgovor na njih.
1. Ad hominem
Vrlo čest prigovor od strane nekih autora i velikog broja komentatora su prigovori ad hominem. Ti prigovori bi u pameti obrazovanog čovjeka mogli izgledati promašeno, pa i donekle smiješno. Oni se svode na kvalificiranje molitelja kao nazadnih, srednjovjekovnih tipova koji mrze žene i na istoj su razini s muškarcima u Iranu koji ženama nameću hidžab pod prijetnjom zatvora ili čak nasilja. Poveznice u stvarnosti dakako nema. Do sada sam bio na svakoj molitvi na Trgu i nikada nisam čuo od nekog sudionika bilo što što bi upućivalo na to. Kada bi takva tvrdnja htjela biti ozbiljna, onaj tko je izriče trebao bi najprije napraviti ozbiljnije istraživanje i ispitati sudionike krunice na Trgu kakvi su njihovi stavovi prema ženama. Koliko čitam, nitko od autora nije poduzeo takav pothvat. Njihovo pak zaključivanje o tome što je u pameti onoga koji moli za očuvanje autoriteta u obitelji ili za čedno odijevanje isto ne može biti uzeto kao ozbiljno, jer taj isti autor nije se potrudio upitati bilo koga od nas što to znači zaista imati autoritet, čemu on služi i kako ga se postiže. Isto vrijedi i za pojam čednog odijevanja. Da bi autori takvih tekstova ili komentara imali valjane temelje svojih zaključaka, mi koji se molimo morali bi u našim pametima imati želju da nasiljem uspostavljamo apsolutnu poslušnost našem glasu u našim obiteljima i to pod prijetnjom neke vrste kazne. Podjednako morali bismo se zalagati da se odijevanje propisano tko zna kojim mjerilima nametne zakonom u našoj zemlji. Ništa od toga, dakako, nije slučaj. Stoga su poveznice s nekakvim nasilnicima ili represijom žena u Iranu posve neutemeljene i promašene, te zato dopuštam da čitatelju mogu biti čak i smiješne. Odgovarati nekome na pitanje što je to autoritet i čedno odijevanje imalo bi neki smisao kad bi taj dobrohotno pitao o čemu se radi. Ovi koje ovdje spominjem ništa dobrohotno nisu pitali već su zlobno nametnuli zaključke o našim motivima i željama. Ovdje ću stoga samo reći: To što nam imputirate nalazi se u vašim zlim pametima. U našima nije tako.
Još jedna kritika ad hominem na koju sam naišao jest ona autora Ive Džebe u članku za bitno.net. kako kaže ne krivi ljude koji mole na Trgu što svjedoče vjeru kako umiju nego one koji ih nisu naučili bogatstvu načina na koji kao laici možemo djelovati u svijetu. I to je nekakav neprovjereni ad hominem argument. On pretpostavlja da mi koji molimo, zapravo molimo jer, eto, nismo poučeni. “Velikodušno” Ivo prebacuje krivnju na neke iznad nas koji nas na žalost nisu poučili bogatstvu djelovanja u svijetu. Pošto smo neuki, može nam se oprostiti svakako u većoj mjeri negoli onima koji nas nisu poučili. Takva bi kvalifikacija morala opet imati malo ozbiljnije istraživanje u podlozi. Očito je izostalo, jer bi autor onda ipak morao jasnije reći koji su to koji nas nisu poučili i odgovoriti koliko bi i na koji način još trebalo poučavati i gdje je sve pošlo krivo kad su se ovoj molitvi pridružili ipak ponešto učeni ljudi (barem što se tiče formalnog obrazovanja), založeni laici, vjeroučitelji, pa čak i svećenici poput uvaženog p. Božidara Nagyja, voditelja postulature bl. Ivana Merza. Ako je i on jedan od onih koje se može svrstati u “nepoučene” onda ću se rado pridružiti tom časnom skupu. Bojim se “pouke” i “poučenosti” koja vrijednog i učenog patera isključuje iz te kategorije. Radije ostajem “neuk” u zajedništvu s njim. Sigurno će se u društvu pronaći i netko tko nema formalno ili neformalno teološko obrazovanje i tko možda ne može jasno i razumno izložiti važnost i načine djelovanja katolika u društvu, ali i on je dobrodošao ako mu je, kako se veli, srce na pravom mjestu.
Toliko o kritikama ad hominem. Neki autori su ih uključili u svoje tekstove, a nekima su one jedino čime se bave, moguće zato što i sami ne znaju što bi pametno pisali o samoj molitvi krunice na Trgu.
2. Molitva u skrovitosti
Daleko pošteniji kritičari ne okreću se blaćenju samih sudionika, bave se samim načinom i mjestom molitve. Ponekad kao polazište uzimaju Evanđelje u kojem nas Gospodin uči molitvi u svojoj sobi, u skrovitosti. Pri tom gube kontekst, te donose zaključke koji se ne mogu održati. Najprije valja reći kako je pouka o molitvi u skrovitosti (Mt 6) dana ne kao suprotnost molitvi na javnom mjestu. Ona je suprotstavljena molitvi na javnom mjestu s nakanom da bude viđena. Motiv te želje za viđenošću spominje se redak prije u govoru o milostinji. Motiv je želja da oni koji to čine budu hvaljeni od strane ljudi, a ne Boga. Ukoliko se netko protivi molitvi na Trgu, jednako bi se onda trebao protiviti i dijeljenju milostinje na Trgu pozivajući se na Evanđelje. Pročitajte slobodno početak šestog poglavlja, pa si sami odgovorite: Protivi li se Gospodin dijeljenju milostinje na Trgu ili se protivi dijeljenju milostinje s motivom da budeš pohvaljen? Isto vrijedi i za molitvu s tom razlikom da, kao što je vidljivo u medijima, molitelji nemaju nikakav razlog očekivati da će ih ljudi zbog molitve hvaliti. Bit ću pošten pa ću reći da je i autorima kritičkih tekstova prilično jasno da molitelji mogu očekivati medijsku hajku, a ne pohvalu, osim pohvalu sebi sličnih. Ovdje ću, za one koji žele stvarno istražiti što nam je u pameti, pošteno i u svoje ime reći: Na Trgu klečim kako bih molio u zajedništvu s ostalima koji tamo dolaze moliti i da bih molio za nakane koje podržavam. Na Trgu sam kako bih molio, a molim baš na Trgu ne zato da bih bio viđen i pohvaljen već zato što smijem i mogu i zato što ne želim dopustiti da mi netko u mojoj Hrvatskoj brani kleknuti na javnom mjestu i moliti. Ukoliko će me za to netko izrugati, to je rizik koji sam sebi smijem dopustiti. U određenoj mjeri sigurno da molimo na Trgu zato da bismo tamo bili viđeni, ali motiv svakako nije u tome da “zauzmemo Trg”, razvijamo klerikalizam ili budemo pohvaljeni. Motiv “viđenosti” za mene je u tome da se promiče molitva i hrabrost svjedočenja vlastite vjere. Oni koji će i tome prigovoriti možda bi mogli ponovno istražiti govor na Gori. Bio sam na mjestu gdje je proglašen taj govor dva puta u životu. Reći ću vam nešto. To je javno mjesto, to je uzvišeno mjesto. Izvještaj o tom događaju počinje ovim riječima: Ugledavši mnoštvo, uziđe na goru. I kad sjede, pristupe mu učenici. On progovori i stane ih naučavati… (Mt 5, 1-2). Recite mi onda vi koji zagovarate “skrovitost”. Je li se Isus popeo na uzvišeno mjesto da bude viđen ili da bude viđen dok javno govori ono što ima reći ljudima? Smijemo li mi, koji smo pozvati nasljedovati ga, slijediti njegov primjer?
Kad govorimo djelovanju na javnim mjestima ne treba zaboraviti niti činjenicu da katolici u našem društvu imaju svoje mjesto i u javnoj televiziji putem raznih emisija i prijenosa misa. Nije teško pronaći poveznicu u usporedbi Trga i javne televizije. I jedno i drugo je zajednički prostor u kojima svi državljani imaju pravo pronaći mjesto za svoj izraz. Ne nalaze li na Trgu, kao i na HRT-u, svoje mjesto različite društvene grupe od vegetarijanaca, dobrotvora, ljubitelja životinja, sportaša, pa sve do vjernika? Zašto bi netko smio reći meni: “Nemoj se moliti na Trgu, jer ima dovoljno Crkava”, a da istovremeno ne kaže: “Nemojte prenositi misu na HRT-u, imate Laudato TV.”? Moglo bi se možda i izlagačima na sajmovima na Trgu reći: “Ne možete prodavati na Trgu. Imate svoje dućane. Tamo prodajte.” Svakako bi slobodnom umjetniku koji se prije neki mjesec skinuo do gola netko mogao (a možda i morao) reći: “Skidaj se u svojoj sobi, a ne na Trgu.” Taj je od medija dobio pljesak.
Dodat ću ovome da se, isključivo najvažnija žrtva, molitva i liturgija u povijesti spasenja, dogodila na javnom i povišenom mjestu na očigled svima, na Golgoti. Možda bi poneki komentator, Isusov suvremenik mogao s poštivanjem pitati: “Razumijem Isuse da si morao umrijeti za nas. Prihvaćam i hvala ti, ali zar je to moralo biti toliko javno i vidljivo? Nisi li mogao umrijeti za nas u skrovitosti svoga doma? Ne bi li i tada tvoja smrt imala jednak učinak? Čemu sva ta pompa? Zar si baš morao biti toliko “viđen”?” Ne kažem da netko od poštenih autora tako razmišlja, samo malo hiperboliram da sam sebe i, možda ponekog od onih koji ovo čitaju, pitam do kojeg apsurda može doći ovakvo rezoniranje.
3. Politički korektna “zabrinutost”
Pod gornjim pojmom mislim da one autore koji su razumni i pismeni ljudi te svojim kritikama žele dati neki konkretan smjer. Bojim se da taj smjer možemo usporediti s iglom kompasa koja uvijek pokazuje prema sjeveru ako se kompas stavi na ravno i dalje od nekog metala. No, ukoliko sam kompas nije na odgovarajućem mjestu onda neće biti niti sjever baš tamo gdje njegova igla pokazuje. Podjednako mislim da, ukoliko argumenti prilikom kritike nisu primjenjivi u sličnim situacijama, oni ne bi trebali vrijediti niti u situaciji u kojoj se žele primijeniti. Vrlo konkretno, reći ću kako mi izgleda po malo iskrivljen kompas ovoga i onoga autora kritike krunice na Trgu koji se čak i potrudi ući u teološka promišljanja kako bi kao konačnu poruku poslao da možda ipak na Trgu ne bi trebalo moliti, dok u mnogim drugim situacijama slične argumente ne primjenjuje na slične situacije. Kako to da njegov kompas ukazuje na ovu konkretnu “devijaciju” a istovremeno mu ne ukazuje npr. na devijaciju tzv. Adventa u Zagrebu koji se sveo na lunapark, kobasice, kuhano vino i orašare, a gotovo bez iznimke izostavlja istinski izvor samoga Adventa tj. Isusa, Mariju, Josipa, pastire, tri kralja, zlato, smirnu, tamjan, Betlehem i sve oni što zaista izvorno ulazi u čitavo iščekivanje Božića? Kako to da nitko ne piše o prethodno spomenutom “umjetniku” u kontekstu javnog ćudoređa koje i društvenim i pisanim zakonima u Hrvatskoj jasno govori mogu li ljudi na javnim mjestima šetati goli? Kako to da nikoga u medijima previše ne brine činjenica da vladajući u Zagrebu u istoj godini podupiru, sponzoriraju i posjećuju paradu Ponosa na Trgu, a samo malo kasnije ne dopuštaju Hodu za život da na glavni gradski trg izvjesi svoje zastave? Nemaju li svi građani Zagreba jednaka prava? Kako to da na državni blagdan (Svi sveti) zagrebačke fontane ne obilježavaju blagdan naše države, već radije u prvi plan stavljaju proslavu alžirskog Dana revolucije? Ukoliko bi kompas već spomenutih autora zaista bio na pravom mjestu on bi, bez sumnje, morao ukazati na ove i slične pojave u našem društvu. Siguran sam da bi autori i o tim temama znali razumno i argumentirano pisati. Znanje imaju, informaciju imaju, platformu imaju. Uz časne izuzetke pitam: Što ih je spriječilo?
Zaključujem: Trg bana Josipa Jelačića (a tako i druga slična mjesta u našim gradovima) javno je mjesto koje stoljećima služi za javni život svojih građana. Tu se trguje, moli, pokazuju se vještine, dočekuje se sportaše, uvažene goste, protestira. Tu se živi javni život. Dok u ovom gradu, između ostalih, žive i katolici, zašto bi oni bili jedina društvena skupina koja se ima povući u svoj geto, na svoje mjesto? Gotovo svi koji su imali na Trgu nešto za reći imali su mogućnost reći to “sa svoga mjesta” i “sa pravim motivom”. Zar se samo nama koji molimo mora tražiti svaka dlaka u jajetu i uputiti nas se na druga mjesta kako bi naš motiv zasjao u punom sjaju? Dopustite ipak nama, nesavršenim grešnicima, da na svom Trgu molimo, prije i poslije svega upravo to. Pa, ako pri tome neki od nas uz najbolju volju, pobjegne i misao da,iz nekog prkosa ili što ja znam čega, uz to, želimo biti i viđeni ili možda probuditi savjesti onih koje volimo, naših sugrađana, vi nam to lijepo dopustite, a Bog neka oprosti. Hvaljen Isus i Marija. Bog i Hrvati.
Komentar sa facebook stranice Darko Majdić