Naslovnica Crkva Demografija izvanrednog oblika Svete mise: Mladi, obitelji, omjer spolova i raznolikost

Demografija izvanrednog oblika Svete mise: Mladi, obitelji, omjer spolova i raznolikost

543
0

Međunarodna organizacija Una Voce (FIUVa ili Una Voce International) je nedavno podnijela izvještaj Svetoj Stolici o dostupnosti izvanrednog oblika rimskog obreda svete mise širom svijeta. U pripremu izvještaja sam bio uključen kao tajnik FIUVa. Izvještaj je uključivao podatke iz 362 biskupije i 52 zemlje, i daje pregled situacije ne samo u Europi i Americi, već i širom svijeta. Mnogo je informacija bilo kvalitativne, a ne kvantitativne prirode (npr. pojedinosti o politici biskupija prema izvanrednom obredu), a njihovi su aspekti podložni statističkom sažetku i prezentaciji. Cjelovito izvješće nije javno, ali u ovom radu želim iznijeti neke podatke kako bi pomogao rasvijetliti pitanje demografije onih koji pohađaju izvanredni obred.

Ti podaci podupiru često slušanu tezu o izvanrednom obredu kao posebno privlačnom obliku mise za mlade i obitelji. Nadalje, oslanjat ću se na izvještaj i druge izvore kako bih ukazao na općenito uravnoteženiji omjer spolova od onoga u uobičajenom redovnom obliku Svete mise i otkriti sposobnost izvanrednog obreda da angažira različite etničke i jezične skupine.

Metodologija

Međunarodna organizacija Una Voce je bila potaknula vijestima da napravi svoj izvještaj, napose kada je Kongregacija za nauk vjere podijelila kratak upitnik biskupima širom svijeta na temu izvanrednog obreda. Organizacija je smatrala da bi laička perspektiva situacije mogla biti koristan dodatak odgovorima biskupa, te je krenula u stvaranje vlastitog upitnika, koji će se popunjavati po biskupijama, poput obrazaca za biskupe. Obrazac je postavljen na online forumu (na više jezika), a ispitanici su pozvani putem udruga ili organizacija i drugih kontakata. Gotovo u svim slučajevima obrasce za biskupiju finalizirala je jedna ili više osoba na području te biskupije – ljudi koji su osobno upoznati s proslavama i kongregacijama, njihovom poviješću, težnjama i frustracijama.

Jedno od pitanja je bilo sljedeće:

Koje skupine vjernika pohađaju izvanredni obred Svete mise – čine li ih starije osobe, obitelji, mladi itd.?

Treba napomenuti da ni vrijeme ni resursi nisu dozvoljavali popis zajednica. Ispitanici su pozvani da donesu prosudbu o onome što im se činilo upadljivim o zajednicama koje poznaju, imajući na umu lokalno stanovništvo (koje može pripadati sveučilišnom kampusu ili domu za umirovljenike); u pozadini bi bilo i njihovo znanje o zajednicama s redovnim oblikom Svete mise.

Zamoljeni su bili da označe jedno od sljedećeg, iako im je softver omogućio da označe koliko god zajednica žele:

– Pretežno stariji ljudi.

– Pretežno mlađi ljudi.

– Pretežno obitelji.

– Odgovara lokalnom stanovništvu.

– Nije primjenjivo.

Ispitanici su također imali opciju – „Ako želite možete dodatno komentirati“.

Dobiveni podaci se ne iznose samo iz označenih odgovora, već i iz komentara. U nekoliko slučajeva oni su objasnili da različite zajednice izvanrednog obreda u različitim dijelovima iste biskupije imaju različite demografske značajke. Kako bi održali načelo da se svaka biskupija računa kao jedan, u statističke svrhe, dodijelio sam vrijednost 0,5 za svaku različitu zajednicu.

U statističkoj analizi stvorio sam dvije dodatne kategorije, uz upravo zabilježene, kako bi obuhvatio slučajeve kada su ispitanici označili više polja u odnosu na pojedinu skupinu ili skupine: „Mlađi i obitelji“ i „Mladi i stariji“.

Stopa odaziva

Organizacija je u nizu zemalja dobila informacije za svaku pojedinu biskupiju: zemlje koje imaju samo jednu zajednicu (Švedska, Estonija, Danska i Luksemburg) ili dvije (Malta) i veće zemlje s vrlo aktivnim udrugama članicama: Njemačka (27 biskupija), Engleska i Wales (22), Škotska (8), Nizozemska (7) i Novi Zeland (6).

Tipičnije su, međutim, one zemlje iz kojih su pristigli izvještaji za samo manji broj biskupija (jednu ili dvije biskupije). U većini anketiranih zemalja, biskupije koje nisu obuhvaćene većinom su one u kojima nema javnih proslava izvanrednog oblika Svete mise ili aktivnih skupina laika koji to zahtijevaju. Slično tome, većina zemalja koje nisu bile uključene, poput mnogih zemalja u Africi i islamskom svijetu, podaci bi ionako bili na „nuli“ da su bile uključene. Iako postoje iznimke od ove generalizacije, možemo biti sigurni da FIUV istraživanje obuhvaća veliku većinu stabilnih zajednica koje danas traže ili doživljavaju izvanredni oblik širom svijeta.

Anketa seže i dalje od mjesta na kojima se izvanredni oblik redovito slavi, uključujući mnoge biskupije u kojima to traže laičke skupine (zasad bezuspješno). To objašnjava gotovo sve slučajeve u kojima se bilježi odabir „nema podataka“. Ispitanik nije bio siguran kakav bi mogao biti demografski profil onih katolika koji pohađaju izvanredni obred, kada ih nikada nije vidio zajedno na službi, ili je smatrao da odgovor neće imati puno smisla. Demografski profil potpisnika pisma ordinariju koji podnose formalni zahtjev za redovitim slavljem izvanrednog oblika, na primjer, mogao bi se sasvim razlikovati od profila ljudi koji bi se pojavili na proslavi.

Uz neke razlike između kontinenata i regija, rezultati jasno pokazuju vrlo snažnu povezanost između proslava izvanrednog oblika Svete mise te mladih ljudi i obitelji.

Postotak biskupija u kojima su  zajednice izvanrednog oblika identificirane kao pretežno stare nije ni u jednoj regiji veći od 11,1%; dok je postotak u kojima su mladi, mladi i obitelji ili obitelji identificirani kao prevladavajući iznosi 72% u Sjevernoj Americi, 69,2% u Srednjoj Europi, 62,3% u Južnoj Americi, 60,4% u Aziji, 57,5% u Oceaniji, 55,5% u Sjeveroistočnoj Europa, 51,7% u Sjeverozapadnoj Europi, 31,7% u Južnoj Europi i 28,6% u Africi. U posljednjoj regiji nisu dostupni podaci za čak 42,9% biskupija, a sigurno nije slučajno što su u istraživanju Afrika i Južne Europa područja s najmanjim brojem dobro uspostavljenih slavlja izvanrednog oblika. S druge strane, Sjeverna Amerika je regija u kojoj se može naći najveći broj velikih i dobro uspostavljenih zajednica izvanrednog oblika.

U mnogim regijama, prije svega u europskim, civilno društvo trpi demografsku krizu, a Crkva je ovu krizu doživjela u pojačanom obliku. Dok je u Engleskoj i Walesu poslijeratni „baby boom“ praćen padom nataliteta, pad broja krštenih bio je još ozbiljniji: prema brojkama krštenja koje Katolički direktorij objavljuje svake godine, u usporedbi s godišnjim brojem novorođenih koje je prikupio Ured za nacionalnu statistiku, gotovo 16% beba kršteno je u Katoličkoj crkvi 1965. godine, ali samo 10% od znatno manjeg broja novorođenih u 2011. godini. Crkva je u drugim europskim zemljama prošla puno gore. U toj su pozadini ovi podaci za izvanredni obred posebno upečatljivi i pozitivni.

Odakle dolaze?

Postavlja se pitanje odakle dolaze ti mladi ljudi i obitelji i u kakvom su međusobnom odnosu?

Sasvim je jasno da broj obitelji koje su pohađale izvanredni oblik prije dvadesetak godina nedovoljan da objasni velike brojke mladih ljudi danas, u kontekstu vrlo maloga broja proslava izvanrednog obreda oko 2000. godine. Većina ljudi, uključujući i mlade ljude, koji danas pohađaju izvanredni obred prvi su se put susreli s takvom formom obreda kao odrasli.

Današnje otkrivanje izvanrednog obreda u Crkvi je vrlo često slučajnost: čak se i u onim biskupijama gdje je to najšire dostupno, vrlo malo truda ulaže u sakramentalnu pripremu, u službeno odobrene knjige o vjeri ili u propovijedanju kako bi prosječni katolik bio svjestan svoga postojanja. Iz tog su razloga praktični katolici samo malo vjerojatnija grupa koja bi se mogla susresti s ovim oblikom mise nego nekatolici, iako je nešto vjerojatnije da su čuli polemiku usmjerenu protiv njega. Stoga nije iznenađujuće utvrditi da zajednice izvanrednog obreda uključuju mnoge obraćenike i „povratnike“ (nekadašnje katolike).

Sljedeći važan čimbenik je sposobnost izvanrednog oblika da privuče mlađe vjernike. Široka upotreba društvenih mreža u objašnjavanju i promicanju posebno doseže do mladih ljudi. Npr. pretraga YouTubea brzo izbacuje brojna svjedočanstva mladih katolika, često obraćenika, koji su otkrili izvanredni oblik. Ovo je primjer „začaranog“ kruga, jer ove videozapise, poput mnogih web stranica i blogova sa sličnim sadržajem, uglavnom spontano stvaraju mladi ljudi koji su otkrili izvanredni obred i upoznati su s tehnikama društvenih medija. Ne može se objasniti zašto im se izvanredni obred svidio kada su ga susreli.

Slično tome, popularnost izvanrednog oblika kod djece stvara drugačiju atmosferu i skup očekivanja. U središtu Rimu, gdje crkvama iz različitih razloga tragično nedostaje djece, jedna majka male djece objasnila je da proslava izvanrednog oblika, koju ju otkrila, zapravo jedino mjesto na koje je mogla odvesti svoju djecu, a da njihovo ponašanje ne izaziva negativne komentare zbog starenja zajednice – samo jedan dio primjera „začaranog“ kruga koji koristi izvanrednom obliku Svete mise.

„Mlađi i stariji“

Slika izvanrednog obreda, kao oblika liturgije koji je posebno privlačan mladima i roditeljima male djece, tek se sada stavlja u usporedbu sa starijim karakterizacijama izvanrednog obreda kao nečega što pretežno privlači stariju generaciju. U desetljećima neposredno nakon proglašenja Novus Ordo Missae (1969.), bilo je prirodno da će izvanredni obred tražiti ljudi koji su se osobno sjećali prethodne liturgijske tradicije. Kako je vrijeme prolazilo, s izuzetno malim brojem javnih proslava „Stare misa“ 70-ih i 80-ih godina (uz iznimke koje treba napomenuti), mali je broj mladih katolika uopće slutio da je „Stara misa“ uopće postojala.

Nadalje, osebujna misna vremena koja su favorizirali neki biskupi u razdoblju od 1984. do 2007. godine, kada su proslave izvanrednog obreda bile moguće u cijelom svijetu, ali im je bilo potrebno biskupsko odobrenje, poput slavljenja u rana jutra ili tijekom radnog dana, dodatno su postavile „Staru misu“ izvan dosega svih osim umirovljenika.

U tome kontekstu, ne treba čuditi da je izvanredni obred često odbacivan kao nostalgija i da se očekivalo da će potražnja za njim jednostavno nestati. Kako je to izrazio papa Benedikt XVI.: „… odmah nakon Drugog vatikanskog koncila pretpostavljalo se da će zahtjevi za upotrebu Misala iz 1962. biti ograničeni na stariju generaciju koja je s njim odrasla“. Međutim, dodaje: „u međuvremenu je jasno pokazano da su i mlađe osobe otkrile ovaj liturgijski oblik, osjetile njegovu privlačnost i pronašle u njemu oblik susreta s Otajstvom Presvete Euharistije, njima posebno prikladnim“.

Oni koji su iskusili „Staru misu“ prije uvođenja narodnog jezika 1965. godine, sada su u poodmakloj dobi – koji su tada imali petnaest godina danas su sedamdesetogodišnjaci. Naravno, još uvijek ih se može naći u zajednicama koje slave izvanredni obred, a povremeni rezultati anketa FIUV-a ukazuju da zajednice u kojima dominiraju stariji postoje iz demografskih ili praktičnih razloga. Kao što je lakonski primijetio dopisnik iz Škotske, na Tridentskim misama radnim danom prisutni budu „oni koji to mogu“, jer to bude jedina javna proslava izvanrednog oblika u ruralnim biskupijama.

Starija generacija se može preklapati s mlađom. Kao što je to rekao dopisnik iz Čilea, opisujući lokalnu zajednicu koja prakticira izvanredni obred: „jedan dio su stariji ljudi (uglavnom žene), a drugi dio mladi ljudi (uglavnom muškarci). Vjernika srednje dobi praktički nema“.

Vrijedno je napomenuti da je provedba liturgijske reforme odgođena u 80-ima u dijelovima sovjetskog bloka, a u Narodnoj Republici Kini proslave „Starih misa“ bile su raširene do 90-ih. Katolici iz kontinentalne Kine ne moraju biti jako stari da bi se sjećali izvanrednog obreda kao sastavnog dijela života Crkve, uz to ima još uvijek svećenika u aktivnoj službi koji su ga proučavali kao standardni dio sjemenišnog obrazovanja. Neki kineski biskupi očito današnje odredbe o izvanrednom obredu vide kao odredbu za starije generacije, a neki svećenici često znaju biti kritični prema mladima koji potiču druge da ga pohađaju. Ako pak očekuju da će vremenom izvanredni obred nestati, vjerojatno će biti razočarani.

Kao što je ranije citirano razmišljanje jednog člana o čileanskoj zajednici, na mnogim mjestima postoji srednja generacija koja je propustila stariju liturgijsku tradiciju. U Europi i Sjevernoj Americi, gdje je ponekad ključno pastoralno pitanje organiziranje proslava izvanrednog obreda, postalo je standardno protivljenje koje dolazi od „generacije Boomera“. Značajniji je stav svećenstva ove generacije, koje je danas najstarije, ali i dalje aktivno svećenstvo u većini biskupija, starije zapravo od mnogih biskupa.

U rezultatima ankete postoji niz referenci za ovu generaciju svećenstva. Dopisnik s Baltika primjećuje „nevidljivi pritisak“ koji stariji kler vrši na mlađe svećenike; jedan dopisnik iz Škotske primjećuje „ideološke podjele među svećenstvom, koje se uglavnom zasnivaju na generacijskoj osnovi“; jedan dopisnik iz srednje Europe svog Ordinarija smatra „popriličnom potporom, ali je okruženim negativnim i zlobnim kanonicima“. Američki dopisnik zabrinut je zbog atmosfere u sjemeništu njegove biskupije, čuvši od svećenika „zabrinutost da sjemeništarci mogu patiti zbog pokazivanja interesa za izvanredni oblik. Teško je kvantificirati, ali ima dojam da otpor dolazi od starijih generacija“.

Utjecaj ove generacije svećenstva pojačan je ne samo njihovom ulogom, već i krizom zvanja (u razvijenom svijetu) 70-ih i kasnijih desetljeća. To znači da je najstarija generacija aktivnog svećenstva brojčano vrlo značajna u mnogim biskupijama.

Suprotno tome, jedno od obilježja razvoja izvanrednog obreda od objave Summorum Pontificuma je način na koji su ga preuzeli neki biskupi. U srednje velikoj biskupskoj konferenciji poput one u Engleskoj i Walesu, od dvadeset dva ordinarija možemo nabrojati osam koji su osobno slavili izvanredni obred. Papa Ivan Pavao II. je pozvao raniju generaciju biskupa da budu „velikodušni“ kao odgovor na „zakonite težnje“ katolika vezane uz staru liturgiju, ali kontrast između biskupskih odgovora na ranije pobudnice (i odgovora na Summorum Pontificum – objavljen 2007.) i trenutačnog stava prosječnog biskupa na Zapadu je zapanjujući. Čak i među onima koji nisu osobno zainteresirani za izvanredni obred, njihov stav se može sažeti izrazom „otvorenost“. Ako izvanredni oblik djeluje za neke ljude i ako se može slaviti bez izazivanja praktičnih poteškoća, onda su sretni što to napreduje.

Čitamo o biskupu na Filipinima: „nije se protivio ili ometao slavljenje izvanrednog obreda, ali ga nije ni poticao“. Iz bivšeg Sovjetskog Saveza: „Ordinarij zapravo nije zainteresiran za promicanje izvanrednog obreda, ali nije ni za njegovo suzbijanje“. Iz SAD-a: „otvoren je i prijateljski raspoložen prema izvanrednom obredu. On ne forsira prakticiranje i nije često suočen sa situacijom proslave izvanrednog obreda“.

Današnji mlađi biskupi, rođeni su u drugoj polovici 50-ih i početkom 60-ih, bili su premladi da bi osobno sudjelovali u provedbi liturgijske reforme, te suviše mladi da bi osjetili uzbuđenje ili traumu oko tih stvari. Nije iznenađujuće ako kler samo nekoliko godina stariji puno emotivnije ulazi u to pitanje.

Učinak konačnog umirovljenja starije generacije svećenstva, posebno s utjecajnih položaja, poput rektora sjemeništa, mogao bi značajno utjecati na dijecezansku politiku  otvorenosti prema izvanrednom obredu.

Ravnoteža spolova

Jedna izjava zabilježena u ranijem citatu (iz Čilea) uključivala je tvrdnju da veći broj mladića (za razliku od djevojaka) pohađa izvanredni obred. Iako anketa FIUV-a nije postavila konkretno pitanje o ovoj stvari, prethodnom sam prilikom zatražio i dobio podatke o tome od članova udruga i zajednica.

Vezano uz redoviti obred postoje brojni dokazi iz SAD-a, Engleske i Walesa da žene premašuju po brojnosti muškarce na slavljima Svetih misa, otprilike za 2 do 1,11. Kao što sam saznao od članova FIUV-a, izvanredni obred ne odgovara ovom obrascu. Iz cijelog svijeta su mi dati podaci da muškarci po brojnosti sudjelovanja na Tridentskim misama čine između 50% i 75%; čini se da bi prosjek bio oko 55%.

Međutim, postoci su samo dio priče. Jasno je da mnogi muškarci pohađaju redoviti obred na poticaj supruge, djevojke ili iz osjećaja dužnosti prema djeci. U izvanrednom obredu je uobičajenije utvrditi da su muškarci, otkrivajući ga i usvajajući ga kao redoviti oblik štovanja, djelovali spontanije ili preuzimali vodstvo.

To uopće nije iznenađujuće, budući da Istočne crkve imaju dosta zajedničkog s atmosferom, liturgijom i duhovnosti izvanrednog obreda, također izgleda da mogu zadržati religijsku odanost muškaraca, kao što to čine Islam i ortodoksni Judaizam. To je istina čak i u kontekstu zapadnih obraćenika koji žive na Zapadu. Suprotno tome, postoji dugotrajni obrazac progresivnijih protestantskih crkvenih zajednica koji imaju ozbiljnu neravnotežu u korist žena. Ne čini se ekstravagantnim predlagati, kao što su brojni pisci učinili, prilično jednostavnu korelaciju između liturgijskog stila i onoga što privlači ljude, barem se može postaviti kao radna hipoteza.

Raznolikost zajednica

Uz očuvanje ravnoteže između spolova, čini se da izvanredni oblik ima sposobnost privlačenja širokog spektra etničkih i jezičnih skupina. Kao što je objasnio talijanski suradnik FIUVovog izvještaja, lokalno slavlje njegove zajednice „posjećuju ljudi svih dobnih skupina, nekoliko mladih parova s djecom, često Azijati (Šri Lanka) ili čak Afrikanci (Kongo)“.

Kanadski dopisnik je primijetio:

„Obitelji s malom djecom vrlo su zastupljeni u zajednicama, u kojima se nedjeljom slavi izvanredni obred. Među njima su mnogi mladi, odrasli i stariji; te dolaze iz mnogih nacionalnih/etničkih sredina: kanadske, američke, britanske, kineske (Kina, Hong Kong), filipinske, indonezijske, vijetnamske, indijske, poljske, njemačke, južnoafričke, australske, korejske, trinidadske, brazilske, salvadorske, meksičke, Obale Bjelokosti…“.

Prošireno objašnjenje dao nam je dopisnik iz Luksemburga.

Populacija Luksemburga broji oko šesto tisuća stanovnika, od čega samo polovica posjeduje luksemburšku putovnicu. Veliki je broj građana porijeklom iz Portugala, Italije i drugih mjesta, te se mnogi nikada nisu stvarno integrirali. Kao što će posvjedočiti svatko tko ovdje živi, Luksemburg nije kultura u kojoj ćete se stopiti i prilagoditi poput Londona već getoizirano društvo u kojemu se svaka lingvistička skupina drži svoga korijena.

Veoma značajan doprinos ovome fenomenu getoiziranosti je misa po redovitom obredu. Mise na jezicima migranata predstavljaju žarišta i centar različitih iseljeničkih zajednica. Ako prisustvujete bilo kojoj od ovih misa, malo je vjerojatno da ćete upoznati nekoga čiji materinji jezik nije jezik mise kojoj prisustvujete.

Dok na tradicionalnoj latinskoj misi možete pronaći pravu mješavinu etničkog porijekla. Tamo možete upoznati ljude luksemburške, mađarske, britanske, francuske, poljske, japanske, belgijske, talijanske, nigerijske, austrijske, nizozemske i španjolske nacionalnosti koji su ujedinjeni zajedničkim jezikom Crkve – latinskim.

Opasnost o kojoj govori posljednji dopisnik zabilježena je u uputama Varietates legitimae (49) iz 1994., od Kongregacije za bogoštovlje i sakramente koja upozorava da bi mnoštvo jezika u bogoslužju moglo dovesti do toga da „kršćanska zajednica postane okrenuta prema unutra i da se inkulturacija koristi za političke ciljeve“.

Ono što je istina u Luksemburgu, istina je u određenoj mjeri i u mnogim gradovima u kojima se mogu pronaći migranti. Crkva se suočava s dilemom… Ili će organizirati misna slavlja na velikom broju jezika, koji osim praktičnih izazova riskiraju odgodu integracije tih zajednica u život biskupije, ili ako to ne učini riskira velika otuđenja.

Ono što je dilema za dobro financirane biskupije u razvijenom svijetu jednostavno je nemoguća situacija u mnogim afričkim gradovima, gdje migranti čak i iz iste države mogu sa sobom donijeti jezike na koje Rimski misal nikada nije bio preveden.

Privlačnost izvanrednog obreda za migrante nije samo stvar jezika. Kad se migranti presele iz sela u grad ili iz manje razvijene zemlje u razvijeniju, oni često (govorim vrlo široko) istovremeno čine tranziciju iz tradicionalnijeg društva u manje tradicionalno. Oni koji se dosele u Luksemburg, na primjer iz Portugala, a kamoli iz Nigerije, možda će pronaći duhovnost Crkve u svome novom domu više u duhu individualizma i ogoljenosti od onoga na što su navikli. Stoga, nije iznenađujuće da nailazimo na neke od njih u redovima onih koji su rođeni u ovoj kulturi, koji čeznu za nečim ukorijenjenim i koji to pronalaze u izvanrednom obliku.

Zaključak

Izvanrednim oblikom misnih slavlja danas prisustvuje vrlo mali postotak katolika, zbog čega je moguće uzeti u obzir ankete o katolicima u cjelini kao pomoć za katolike koji pohađaju Novus Ordo. Dogodilo se trinaest godina brzog rasta nakon Apostolskog pisma Summorum Pontificum i ovo postaje fenomen vrijedan ozbiljnog proučavanja. Takva je studija od posebne važnosti za suzbijanje zastarjelih karakteristika i predrasuda vezanih za katolika privrženih uz ovaj oblik mise, a također je potrebna ako iskustvo izvanrednih oblika može nešto naučiti Crkvu u cjelini. Nadam se da će ovaj rad poslužiti kao doprinos raspravi o ulozi izvanrednog obreda u Crkvi i kao poticaj za daljnja istraživanja.

Ukazao sam da povezanost izvanrednog obreda s mladima i obiteljima nije mit niti nešto ograničeno na određene zemlje. Većina katolika nikada se nije susrela s izvanrednim obredom, ali oni koji su to učinili, uglavnom slučajno, učinili su ga svojim omiljenim oblikom mise, riječ je prvenstveno o mladim vjernicima i takve zajednice uključuju veliki broj obitelji s malom djecom. Prisutnost brojne djece na slavlju izvanrednog obreda može potvrditi svatko tko je spreman kročiti u njega, pod uvjetom da se obilježava u razumno vrijeme, mjestu prikladnom za obitelj i ako je prilično dobro utvrđen.

Na izvanrednom obredu se mogu vidjeti migranti, i općenito ljudi mješovitog kulturnog i jezičnog podrijetla, napose na mjestima gdje ih je lokalno stanovništvo uključilo. Ipak, to je vrlo očito u gradovima poput Londona i može se naći u mnogim zemljama.

Najlakše je utvrditi prisustvo muškaraca na izvanrednom obredu. Budući da u zajednicama u redovnom obliku (u mnogim mjestima) sve više dominiraju starije žene, sposobnost izvanrednog obreda da zadrži prisutnost jednakog broj muškaraca, kao i mladih i odraslih koji dovode djecu, nije od malog značaja.

Dr. Joseph Shaw