Naslovnica Crkva U doba moralne zbunjenosti, potrebno nam je jasno učenje o savjesti

U doba moralne zbunjenosti, potrebno nam je jasno učenje o savjesti

579
0

Danas se mnogo govori o savjesti. Većim djelom zbog nedavnih rasprava o braku, razvodu i svetoj pričesti. Postoje neki koji vjeruju da Crkva treba poštovati ljudsku savjest, čak i ako to znači da žive suprotno ili daleko od njezinog učenja. Upravo ono što “poštovati” znači u ovom kontekstu jest otvoreno za raspravu, ali prečesto to znači afirmacija ljudi u njihovim pogrešnim zaključcima. Tako je u nedavnom intervjuu, čikaški nadbiskup Blase Cupich ponovio svoje uvjerenje da je, u moralnim pitanjima, savjest pojedinca najpouzdaniji vodič u dobivanju odgovora na pitanje što je ispravno ili pogrešno.

Crkva postoji kako bi naučavala istinu i razbijala zablude. Naš posao nije potvrđivanje modernih ili popularnih pojmova. Nije na nama da odražavamo stajališta današnjeg vremena. Naš posao je naviještati učenje našega poglavara i utemeljitelja, Isusa Krista. Sam Isus je rekao: „Ja korim i odgajam one koje ljubim. Revan budi i obrati se!“ (Otk 3,19). Treba nam stalno podučavanje i trajno ispravljanje kako bismo se ‘preobrazili obnavljanjem svoje pameti da mognemo razabirati što je volja Božja, što li je dobro, Bogu milo, savršeno‘. (Rim 12, 2). Način na koji Crkva poštuje one s krivo usmjerenom savješću je podučavanje u duhu ljubavi i strpljenja.

Što “poštivati” znači u novom kontekstu nije do kraja jasno, no još je nejasnije razumijevanje i upotreba riječi “savjest”. Dok se riječi koje imaju strogi teološki smisao često koriste u širem i manje preciznom načinu u svakodnevnom govoru, mi u Crkvi moramo biti jasniji, nego što smo trenutno, kada govorimo o savjesti.

Previše je ljudi danas svelo savjest na neki puki “osjećaj” onoga što je ispravno ili pogrešno. Još gore, neki vjeruju da je sve što misle ili osjećaju vođeno njihovom savješću.

Stoga bi netko mogao reći: “Moja savjest mi govori da ono što Sveto pismo ili Crkva uči o “X” nije u redu ili je zastarjelo i više ne vrijedi.”

Tako čovjek djeluje kao da mu je savjest autoritet koji može nadvladati čak i Božanski zakon.

Ništa od toga nije ni blizu onoga što savjest stvarno jest u kršćanskom i katoličkom razumijevanju.

Stoga, odgovor Crkve na pogrešnu savjest ne smije biti njeno potvrđivanje ili iskazivanje poštovanja prema njoj. Iako želimo poštovati činjenicu da su neki ljudi iskreno pogriješili u svojim mislima i želimo s njima dostojanstveno postupati, moramo i dalje inzistirati na tome da su oni koji imaju pogrešnu savjesti – u krivu. Moramo i njih i druge poučavati što je istina i zbog čega.

U konačnici, naša je uloga odgovoriti na sveprisutni poziv koji je započeo Isus: “Obratite se i vjerujte Evanđelju“. “Pokajanje” (metanoeite), u svom najdetaljnijem značenju, kao »mutatio mentis« znači promjena razuma, preobrazba duše, novi način razmišljanja. Ovaj novi razum je ono što uvodi u transformativnu istinu Evanđelja.

Savjest se ne može i ne treba postaviti nasuprot Božanskog zakona, prirodnog zakona ili objavljene istine. Savjest nije njihov gospodar; ona je njihov sluga, primjenjujući istinu u posebnim okolnostima.

Ili je prosudba osobe u skladu s Božjom otkrivenom istinom i stoga je ispravna, ili nije u skladu i stoga je pogrešna.

Istinsko poštivanje savjesti svih ljudskih bića pokazuje se potvrđivanjem pravog prosuđivanja njihove savjesti i nastojanjem da se isprave pogrešni sudovi. Ovo je u skladu s ljudskim dostojanstvom. Crkva tvrdi da je ljudska osoba moralni subjekt, sposoban za spoznavanje istine kako bi s njom u skladu živio.

Zato zaključujemo citirajući Katekizam:

1780 Dostojanstvo ljudske osobe uključuje i zahtijeva ispravnost moralne savjesti. Moralna savjest obuhvaća spoznaju načela moralnosti (“sindereza”), njihovu primjenu u stvarnim okolnostima kroz praktično razlučivanje razloga i dobara i, konačno, sud o konkretnim činima koje treba izvršiti ili su već izvršeni. Istina o ćudorednom dobru, što je obznanjuje zakon razuma, praktično i konkretno se prepoznaje razboritim sudom savjesti. Razboritim se čovjekom smatra onaj koji se opredjeljuje u skladu s tim sudom.
1781 Savjest dopusta da čovjek prihvati odgovornost za izvršene čine…

Usput, oko svih ovih rasprava o prvenstvu savjesti čini se da smo gotovo zaboravili da i svećenici imaju savjest. Mnogi svećenici, Deo gratias, i drugi djelitelji Euharistije, prepoznaju važnost njihove sakramentalne službe, i znaju – kao što bi i svi katolici trebali znati – da se njihova dijela, također, provode pred Bogom koji sve vidi.

Sažetak članka msgr. Charles Pope objavljen u National Catholic Register