Naslovnica Društvo Domoljubno pitanje je više povezano s pokretom za život i obranom braka...

Domoljubno pitanje je više povezano s pokretom za život i obranom braka nego što bismo mogli pretpostaviti

401
0

I dok kršćanski mislioci ovih dana naširoko raspravljaju o pitanju razvoda, homoseksualnom „braku“ i masovnim feticidima, trebalo bi isto tako dodatno razmisliti o domoljubnom pitanju, koje je više povezano s pokretom za život i obranom braka nego što bismo na prvi pogled mogli pretpostaviti. Kao što je C.S. Lewis istaknuo, različiti aspekti naravnog prava stoje ili padaju zajedno, pa ako svetost bračnog zavjeta, dostojanstvo nerođenog života i komplementarnost spolova utjelovljuju stvarne vrijednosti, onda u tu kategoriju spadaju i odanost domovini, zajednici i baštini. Oni od nas koji potreseno promatraju kako je brak trivijaliziran i redefiniran mogli bi dobro razmisliti o tome kako je građanstvo banalizirano i redefinirano.

Tijekom većeg dijela povijesti Zapada, državljanstvo se shvaćalo kao ljubomorno čuvana privilegija i čast, a ne kao univerzalno pravo koje podrazumijeva pristup mnoštvu socijalnih beneficija. U aristotelovskoj strukturi političke forme vlasti, najlegitimniji oblik državnog uređenja je republikanska forma, ali čak i u navedenom državnom uređenju bi državljanstvo bilo ograničeno na vojno sposobne muškarce koji nose oružje; da bi imao glas, pojedinac mora biti jedan od onih koji mogu ustati u obranu zajednice. Čak i u novije vrijeme, s usponom klasičnog liberalizma, uzimalo se zdravo za gotovo da će država biti ograničena prema različitim kriterijima, kao što je vlasništvo nad imovinom. Iako se možda ne ubrajam među klasične liberale, ovdje mogu vidjeti njihovu poantu, a s njome je teško zamisliti kako možemo spriječiti da se velika egalitarna demokracija degenerira „trkom do dna”, pri čemu demagoški sustav oduzima srednjoj klasi bogatstvo za financiranje kruha i igara.

Ništa od ovoga ne sugerira da nastojimo vratiti državljanstvo na točno ono što je bilo u drevnoj Ateni, ili Britansko carstvo iz osamnaestog stoljeća, ili da bi s druge strane, ako bi se primjerice ozbiljno shvaćala duga i poučna povijest obitelji, to automatski značilo povratak dogovorenim brakovima. Stvar je u tome da je nekoć davno državljanstvo bilo jako opterećeno statusom i značajem; nešto je značilo. Sada je postalo puno inkluzivnije, ali po cijenu radikalne devalvacije. Sada je državljanstvo reinterpretirano kao da se radi o članstvu u lokalnom nogometnom klubu, baš kao što je brak u naše vrijeme ponovno redefiniran kao romantizirana veza. Bez obzira na sentimentalnu retoriku o otoku Ellis, istina je da nikakva puka birokratska odluka ne može transformirati stranca u punopravnog Amerikanca, kao što ne može pretvoriti dva muškarca u muža i ženu.

Oni koji smatraju da je ova posljednja tvrdnja objektivno nepoželjna, savjetujem da pogledaju Summa Theologiae I – II, questija 105, treći članak, gdje sveti Toma Akvinski govori o državljanstvu prema modelu drevnog Izraela. Prema zakonu, kaže Akvinski, kada god su stranci željeli biti primljeni u potpuno zajedništvo s Izraelcima, „poštivali se određeni red”:

„Jer oni nisu odmah dobili državljanstvo; kao što je kod nekih naroda bio zakon da se nitko nije smatrao državljaninom (građaninom) prije druge ili treće generacije, kako kaže Filozof“ (Politika III, 2).

Razlog takvome stavu je što bi se, ako bi se strancima dopustilo da se miješaju u poslove jedne nacije čim se nastane u njenoj sredini, mogle pojaviti mnoge opasnosti, budući da bi stranci koji još nemaju opće dobro u srcu mogli pokušati učiniti nešto štetno ljudima.

Drugim riječima, prema propisima koje Toma Akvinski navodi kao „prikladne“ (convenientia) za usmjeravanje odnosa „sa strancima“ (extraneis), samo bi potomci novopridošlih imali pravo na državljanstvo. Čini se da je razlog tome to što su Izraelci istinsku asimilaciju u životnu zajednicu shvatili kao dubok, izazovan proces, za koji nisu potrebne godine, pa čak ni desetljeća, već generacije. I da ne bismo propustili nekoliko drugih važnih implicitnih točaka, imajte na umu da budući građani kod Izraelaca vjerojatno ne dolaze u valovima stvarajući golema ilegalna naselja, te da se čini da je njihovo srdačno prihvaćanje izraelskih običaja, naslijeđa i jezika bilo uzeto zdravo za gotovo.

Da postoji barem zrnce istine u promišljanjima Tome Akvinskog o naturalizaciji, lako se može dokazati i nema potrebe surfati internetom da se provjeri kako je, na primjer, američka nogometna reprezentacija bila izviždana dok je igrala s meksičkom momčadi u Los Angelesu. Osim ako netko ne živi u srcu Apalačkog gorja ili na imanju Amiša, danas je u Americi gotovo nemoguće izbjeći susret s građanima Sjedinjenih Američkih Država koji govore o tome kako će se „vratiti u svoju domovinu za praznike” ili koji se prisjećaju života „povratkom u domovinu“, ili koji čak – u slučaju jednog od mojih učenika koji je bio posvojen iz inozemstva kao malo dijete – izričito i žestoko poriče da su Amerikanci. Samo da budemo jasni, ovo ne znači zamjeriti ljudima zato što u određenim trenucima otkrivaju svoje manje-više normalne osjećaje prema svome rodnom mjestu. Umjesto toga, treba ispitati birokrate i intelektualce koji inzistiraju na tome da je neograničen broj stranaca moguće useliti u zajednicu, a da se ta zajednica ne pretvori u drugu zemlju.

Vraćajući se Tomi Akvinskom, treba napomenuti da, dok on iznosi nauk iz Aristotelove „Politike“, on ide dalje od aristotelovskog odlomka razmatrajući, a zatim odobravajući, pravljenje razlika s obzirom na nacionalno podrijetlo. Jer, premda je u iznimnim okolnostima „odobrenjem bilo moguće da čovjek bude primljen u naciju (državno uređenje) zbog nekog čina kreposti”, to je bilo dopušteno samo određenim pripadnicima okolnih naroda koji su imali bliske odnose sa Židovima (primjerice Egipćani među kojima su rođeni i školovani, i Idumejci, te djeca Ezava, Jakovljevog brata), da nakon trećeg naraštaja budu primljeni u zajedništvo naroda; budući da drugi (s kojima su njihovi odnosi bili neprijateljski, poput Amonićana i Moapaca) nikada nisu smjeli dobiti državljanstvo; dok su Amalečani, koji su bili još više neprijateljski raspoloženi prema njima, i nisu imali s njima zajedništvo, trebali biti držani kao neprijatelji zauvijek, jer pisano u Knjizi Izlaska (17, 16): „Jahvin je boj protiv Amalečana od naraštaja do naraštaja!“.

Vidimo da su povijesne veze pojedinim nadolazećim narodima omogućile lak pristup državljanstvu – „lak“ prema drevnim standardima, to jest – dok su drugi narodi trebali biti trajno isključeni, a treći ne samo isključeni, već se smatralo da su u stanju dugotrajnog neprijateljstva. Stoga postoji izniman kontrast između primjedbi Akvinskog i gledišta katolika uvrijeđenih karantenom Trumpove administracije prema islamskim zemljama, opterećenima terorom. Ostavljajući po strani pitanje je li Akvinski u pravu ili u krivu, ili kako bi mogao odgovoriti na neko specifično suvremeno pitanje, ili kako bi njegove izjave mogle biti uravnotežene s onima drugih autoriteta, očito je da je njegov senzibilitet i onaj koji izražava većina biskupijskih novina i medija nešto što se međusobno isključuje.

Ništa od ovoga ne treba shvatiti kao poziv na ponovno stvaranje nacije ili građanstva prema Starom zavjetu, srednjovjekovnoj tomističkoj (skolastičkoj) misli ili bilo kojem drugom razdoblju ili teološko – filozofskoj školi, a još manje da se svetog Tomu angažira u cilju populističkog konzervativizma. Oduvijek mi se činilo kao zlouporaba tradicije odabrati nauk iz daleke prošlosti, a zatim ga pokušati primijeniti na sadašnjost ne uzimajući u obzir povijesni kontekst. Opasnost danas nije u tome što se previše selektivno i nepošteno citira Tomu Akvinskog kako bi pojedinci unaprijedili vlastitu političku agendu na načine koji nisu vjerni uvjerenjima i namjerama Anđeoskog doktor.

Prava meta-politička poanta, da tako kažemo, jest da su katolici upali u užasnu naviku cenzuriranja samih glasova iz prošlosti koji bi nam trebali pomoći da definiramo sebe. Moramo biti spremniji gledati na našu tradiciju, uroniti u nju i učiti od nje, umjesto da je selektivno filtriramo kako bismo je učinili kompatibilnijom s politički korektnim ciljem. Što god da činimo sa sto petim pitanjem, trećim člankom, neosporan je stupanj kojim se pokazalo potpuno irelevantan katolički diskurs o imigraciji – kao i pozitivno nadrealno stajalište svakoga tko ozbiljno shvaća pojam Učiteljskog kontinuiteta.

Uostalom, nismo govorili o nekoj opskurnoj osobi koja se nejasno i površno dotaknula nekog banalnog pitanja. Govorili smo o jednom od najistaknutijih naučitelja Crkve koji izravno govori o jednoj od najžešćih kontroverzi našeg vremena. Ali nažalost, kada je riječ o onome što kaže naučitelj Crkve, pokazuje se da nikoga nije briga.

Izvor