Naslovnica Crkva Doprinos hrvatskih biskupa liturgijskim reformama?

Doprinos hrvatskih biskupa liturgijskim reformama?

2309
0

U posljednjem broju ‘Voice of the Council’ pod naslovom Liturgijska obnova – obnova Crkve liturgijom, autor članka, između ostalog, ostavljala čitatelje s dojmom da su hrvatski biskupi na Drugom vatikanskom saboru naveliko doprinijeli liturgijskoj reformi, pa tako kaže „Nije stoga čudo da su hrvatski biskupi dali svoj obol povijesnoj promjeni na Koncilu“.

Kako 60-ih godina prošlog stoljeća u Hrvatskoj nije bilo baš nekog objektivnog medijskog izvještavanja o zbivanjima na Saboru, teško je danas reći kakvi su bili stavovi biskupa, svećenstva pa i običnog vjerskog puka o reformama koji su slijedile, pogotovo nakon koncila.

Zato, just for the record, kako bi se reklo, objavljujemo izlaganje- na samom Saboru, biskupa Smiljana Čekade, iz Vrhbosanske nadbiskupije, koji je na razuman način, čak u nekim dijelovima proročki, komentirao ovu problematiku.

Smiljan Čekada, prilog raspravi o shemi “de sacra liturgia” (kasnije konstituciji Sacrosanctum Concilium)

Kako nisam stručnjak za liturgijske znanosti ispočetka nisam namjeravao sudjelovati u raspravi o shemi De sacra liturgia koja se predlaže koncilskim ocima.

No, kako su mnogi govornici izrazili gledišta koja su mi se manje sviđala, odlučio sam da iznesem i svoje mišljenje koje se više odnosi na opći smisao tih gledišta, nego na pojedine točke 2. poglavlja sheme.

Imam naime dojam, da su neke izjave koje smo na koncilu čuli … o jeziku na kojemu se služi misna zrtva, o primanju pričesti pod obje prilike te sakramentalnoj koncelebraciji … češće formulirane nepromišljeno, bez ozbiljnog razmatranja, služeći se govorničkom vještinom pa čak i s okusom demagogije. Stvar o kojoj se radi je od velike važnosti, te o njoj treba raspravljati s ozbiljnosti koja je primjerena tim svetinjama. Liturgija mise nije nešto o čemu se raspravlja kao o nekoj predstavi za puk koja se mora ravnati prema ukusu gledalaca ili prema nestalnom i nesigurnom sudu većine. Svetinji treba pristupati s iznimnim poštovanjem i strahopočitanjem. „Skini obuću s nogu, jer je mjesto na kojem stojiš sveto!” (Izl, 3,5).

Misna liturgija koja nam uprisutnjuje muku i smrt Gospodnju, svoj je današnji oblik dobila kroz stoljeća. Spontano i organski, polako, korak po korak … sasvim sigurno po djelovanju Duha Svetoga, koji je uvijek uz Crkvu Božju … ona se razvila iz svoje prvotne jezgre u današnji obred, pun ljepote i sklada, sposoban znakovima i riječima izraziti ono što znači i što sadrži.

A evo sada mnogi traže da se obred promijeni kako u pouci tako i u samom kanonu. Prema raznim prijedlozima koje smo čuli promjena naše mise bila bi tako korjenita da bi je jedva i prepoznali oni koji su navikli na nju onakvu kakva je dosad. Eto, jučer smo čuli prijedlog da se napusti svekoliki obred današnje liturgije Latinske Crkve i da se mjesto njega uvede novi ‘ekumenski’ obred koji bi sastavili stručnjaci liturgičari svih kršćanskih konfesija po uzoru na Posljednju večeru.

Neovisno o svim ostalim aspektima trebalo bi imati pred očima psihološki učinak takve promjene. Ne će li vjernici, kojima je liturgija dosada bila stožerom čitave vjerske i nadnaravne sfere, jednako tako relativirati i sadržaje svoje vjere?

Nemam ništa protiv toga da se obnove neke stvari u redu mise, ali toga neka bude malo, samo ono što je nužno da se vjernicima olakša učinkovito sudjelovanje.

Slično moram reći i o latinskom jeziku na misi. Neki koncilski oci napali su ga na neprijateljski način. Nisam protiv prava posebnih liturgijskih jezik i obreda u istočnim crkvama kao u nekim drugima koje su su ta prava zakonito stekli. No nikad ne smijemo zaboraviti da je latinski zajednički i sveopći jezik Zapadne Crkve. To je jezik koji je mlijekom svojih prsiju hranio kulturu i civilizaciju Evrope i čitavog Zapada. Tom jeziku dugujemo nebrojena i neizmjerna dobra. A sada da se taj jezik posve izbaci iz svete liturgije? Valjda zato da se na nama ispuni riječ: „Othranio sam i odgojio sinove, a oni su me prezreli” (Iz. 1,2). Daleko od nas da učinimo takvo štogod i povrijedimo taj ures naše Crkve.

Ako bi se pak to stvarno dogodilo onda će na slijedećem Ekumenskom Koncilu Duh Sveti ili morati ponoviti duhovsko čudo, kad je u Jeruzalemu sišao na apostole ili će sići s neba da nas kazni za našu nesmotrenost i zamrsi naše jezike, kao što je u Starom Svijetu učinio kaznivši one koji su se usudili graditi toranj babilonski. Meni se ovo drugo čini vjerojatnijim.

Još jednom naglašavam: ne protivim se tomu da se dade više prostora narodnom jeziku u poučnim dijelovima mise. Ono što traži dobro duša neka bude vrhovni zakon katoličke zajednice! No baš u tomu i jest stvar: U čemu se sastoji dobro duša? Dobrohotno se odnositi prema svim strujanjima modernog života i popuštati svim zahtjevima današnje generacije? Dobro znamo, kakve se sve zablude šire današnjim svijetom, koje su pregnule ne samo da ovladaju gradjanskim društvom već da se uvuku i u Crkvu. A nije li mlada genaracija koja glasno zahtijeva totalnu promjenu svega a posebno vjerskog zivota ono što „danas jest, a sutra će se baciti u vatru” (Lk. 12,28) dok „istina Gospodnja ostaje u vijeke” (Ps. 117,2)?

Na taj bi se način Crkva Katolička u vremenu kad ljudski rod, barem u svom zapadnom dijelu, teži za jedinstvom na društvenom, političkom i ekonomskom polju, odrekla svoga već stečenog jedinstva da bi zadovoljila zahtjevima individualizma ili bolje rečeno bezobzirnog partikularizma te bi svela svoj ustroj … ne samo na podrućju liturgije … na neke prastare i primitivne oblike.

Sve nam dakle govori da u pitanjima vjerskog života postupamo opreznoi da trijezno važemo one prijedloge koji u ime bilo kakvih reformi, ne samo liturgijskih, kucaju na vrata Crkve.

Toliko o misi. No ima i drugih stvari koje se gromoglasno najavljuju kao spasonosne novosti i kao takve bi se trebale uvesti u liturgiju latinsk Crkve. Tako sakramentalna koncelebracija i pričest pod obje prilike. Koliko ja vidim te novosti jedva da će imati neko praktično značenje u duhovnomživotu vjernika. Stoga ako bi Oci odlučili da se ta praksa stare Crkve uvede u pojedinim prilikama, neka bude kako oni odluče. Na to ne treba trošiti mnogo riječi.

Na kraju neka mi se dopusti slijedeća opaska. Neki misijski biskupi rekoše da je latinski jezik posve stran njihovim vjernicima i da ga teško mogu naučiti. No svi ti biskupi … Indijci, Japanci, Afrikanci … ovdje govore izvrsnim latinskim jezikom. Zaključak je očit: ako ga mogu naučiti ovi, zašto ne mogu i drugi?

Na kraju sam svog govora. Svima nama na pouku naš je Gospodin izrekao prispodobu: „Svaki pismoznanac u kraljevstvu nebeskom sličan je kućedomaćinu koji iz svojih zaliha iznosi novo i staro” (Mt. 13,52).
Neka zagovornici novog promisle: i staro!

Prijevod s latinskog: K. Veselić