Naslovnica Crkva Došlo je vrijeme da papa Franjo brani Tradiciju Crkve

Došlo je vrijeme da papa Franjo brani Tradiciju Crkve

1771
0

Ubrzo nakon što je, napunivši 75 godina – što je službena dob za umirovljenje biskupa, napustio katedru nadbiskupije Mechelena i Bruxellesa, nadbiskup Léonard je dao opsežan intervju francuskom tjedniku Famille Chrétienne (Kršćanska obitelj).

Nadbiskup Léonard dao je sasvim izravne opaske o pitanjima poput krize svećeničkih poziva, opasnih „dvosmislenosti“ na nedavno završenoj Sinodi o obitelji, kao i o drugim kontroverznim temama. U liberalnoj Belgiji stekao je reputaciju konzervativca, pa čak i uskogrudnog prelata, za razliku od njegovog nasljednika, Jozefa De Kesela, bivšeg pomoćnog biskupa Léonardovog prethodnika kardinala Danneelsa. Monsinjor Léonard je u travnju 2013. čak i napadnut od skupine gologrudih aktivistica skupine „Femen“: tijekom konferencije su ga zalile vodom, optužujući ga za „homofobiju“ radi njegovih izjava o „abnormalnosti“ homoseksualizma. [Mons. Léonarda su aktivistice zalile vodom iz bočica u obliku Gospe, a njegovu reakciju su popratili svi veći svjetski mediji – staloženo je pretrpio napad, a zatim je ustao i poljubio jednu od odbačenih bočica s likom Gospe, op. prev.]

No, nikada nije ustuknuo u svojim uvjerenjima. Na pitanje novinara tjednika odgovorio je: „Sasvim sam uvjeren u valjanost nauka crkvenog Učiteljstva, čak i što se tiče najosjetljivijih i kontroverznih pitanja.“

U intervjuu, bivši primas Belgije je iskreno i otvoreno progovorio o zapanjujućem, deseterostrukom porastu broja sjemeništaraca za vrijeme njegove nadbiskupske službe, o opoziciji s kojom se morao suočiti nakon što je naslijedio vrlo liberalnog biskupa, kao i o njegovom razočarenju Sinodom o obitelji.

Usprkos reputaciji rigidnog i netolerantnog biskupa koju su mu prilijepili belgijski mediji, Léonardovi nepokolebljivi katolički stavovi i jasne osude manifestiranja kulture smrti u zemlji koja je bila prethodnica socijalnog inženjeringa nije odvratila belgijske mladiće od svećeničkog poziva; upravo suprotno.

Kada je 2010. umirovljen njegov liberalni prethodnik, kardinal Godfrieda Danneelsa, u njegovoj dijecezi Mechelena i Bruxellesa bilo je samo četvero sjemeništaraca [kard. Danneels više je puta optuživan za zataškavanje i pružanje zaštite svećenicima pedofilima, u jednom takvom pokušaju čak je i snimljen, otvoreno je podupirao homoseksualne „brakove“, kao i donošenje zakona o dopuštanju pobačaja, a nedavno je otvoreno priznao kako je bio dio „mafije“ (tzv. „St. Gallenske skupine“), odnosno grupe visokopozicioniranih prelata kojoj je cilj bio spriječiti izbor Josepha Ratzingera za papu, a kada im to nije pošlo za rukom, nastojali su pod svaku cijenu bojkotirati pontifikat Benedikta XVI. i isposlovati izbor Argentinca J. M. Bergoglia za idućeg papu. Unatoč svemu navedenome, papa Franjo ga je osobno imenovao jednim od delegata na prethodnoj Sinodi o obitelji, op. prev.]. No pod vodstvom mons. Léonarda, usprkos žestokom protivljenju liberala, taj broj je u samo pet godina porastao na nevjerojatnih 55 sjemeništaraca.

Famille Chrétienne upitao je nedavno umirovljenog nadbiskupa, emeritusa Mechelena i Bruxellesa o tome kako je uspio polučiti takav uspjeh dok je istovremeno bio izložen opoziciji liberalnog klera koje je postavio kard. Danneels [nadbiskupijom je vladao 31 godinu, op. prev.]

Nadbiskup Léonard prisjetio se kako je još kao profesor u sjemeništu „uvijek bio blizak sjemeništarcima“, i da je „sasvim prirodno prenio takav stav“ i na nadbiskupsku službu. U njegovim očima, jedna od najvažnijih stvari bila je stav biskupa prema mladim ljudima koji razmatraju vlastiti poziv. Govoreći o tim potencijalnim pozivima, rekao je „Nijednom kandidatu nikada nisam rekao da prvo razgovara s ravnateljem za pozive“, već bih mu prvo osobno izrazio dobrodošlicu. Nadbiskup je kategorički izjavio: „Kada čovjek želi predati svoj život Kristu, biskup ga mora primiti!“ Dodao je da ovaj osobni kontakt s biskupom, odnosno situacija kada kandidat osjeća da je važan u očima biskupa svoje dijeceze, to im pomaže da donesu pozitivnu odluku o odlučivanju na svećenički poziv. Nemam nikakav čarobni recept. Jednostavno uvijek ostajem otvoren stvarnostima kojima Duh Sveti daje da rastu unutar Crkve. Svi oni koji nam dolaze neće nužno postati svećenici, jer je pri tome nužno rasuđivanje, no prije svega mora postojati stav dobrodošlice. Kakva li je radost za biskupa kada susretne mladića koji se želi posvetiti Crkvi! Kakvog li divnog dara!“

Nadbiskup Léonard je također poznat i po svojoj otvorenosti i gostoljubivost prema ustanovama tradicionalnih katolika poput Svećeničkog bratstva sv. Petra (FSSP) i Instituta Krista Kralja. U Bruxellesu je primio svećenike obaju zajednica. Netom prije odlaska u mirovinu (koju će provesti u francuskom marijanskom svetištu Gospe od Lausa (Notre Dame du Laus)), slavio je svetu Misu po izvanrednom obliku rimskog obreda (tzv. „tradicionalnu Misu“) u crkvi Reda najmanjih (Ordo Minimorum), gdje je nekoliko godina ranije jednog svećenika FSSP-a tamo postavio u službu vikara.

Radi svog jasnog i nedvosmislenog izražavanja, nadbiskup je stekao popriličnu opoziciju tijekom 5 godina koje je proveo kao primas Belgije: u nekada većinski katoličkoj naciji koja je Crkvi podarila bezbroj misionara u prvoj polovici 20. st., u današnje vrijeme je relativizam postao prevladavajući način života, a religijska praksa se doslovno strmoglavila. Sedamdeset posto belgijskih građana ispod trideset godina starosti sada izjavljuju da nemaju baš nikakve veze s katoličkom Crkvom, a samo 25 % brakova uključuje i vjerski obred. Ovaj pad dodatno je ubrzan pod vladavinom kardinala Danneelsa, koji je bio primas Belgije od 1979 do 2010: on je ostao na istoj liniji s većinom belgijskih biskupa koji su otvoreno prkosili učenju Pavla VI. o kontracepciji (enciklika Humanae vitae iz 1968.)

Kada je upitan o tome kako se on, kao vjerni biskup uspio nositi s opozicijom nastalom unutar i izvan Crkve nakon dugogodišnjeg djelovanja liberalnih kardinala poput Danneelsa, mons. Léonard je odgovorio: „Jednim dijelom uz pomoć snažnih uvjerenja, a drugim uz pomoć moga temperamenta. Tijekom mojih svećeničkih godina dijelio sam uvjerenja crkvenog Učiteljstva po pitanju različitih značajki ljudske egzistencije. Svoje poslanje uvijek sam shvaćao kao odjek nauka Krista i Njegove Crkve o ljudskoj sudbini. Zato me nikad nije smetalo to što katkada moram veslati uzvodno, protiv društvenih strujanja i protiv duha vremena. Zar vam se to ne čini sasvim normalnim?“ Velik dio Evanđelja upravo pliva protiv struje. Sv. Pavao je govoreći Rimljanima istaknuo ovo: „Ne suobličujmo se ovome svijetu.“ Monsinjor je nastavio: „Moja uvjerenja su izazivala najrazličitije reakcije: bilo je onih koji su bili sretni da čuju jasnim jezikom ono što ih uistinu ohrabruje da žive u skladu s njihovim katoličkim identitetom, no bilo je i onih drugih, koji su prosvjedovali, i to katkada samih kršćana, kojima se nije svidjelo – čak ni u svijetu u kojem se sloboda drži najvišom vrijednošću – da biskup može misliti drugačije od prevladavajućeg mišljenja. No, ovakva vrsta protivljenja je na određeni način neizbježna. Ono što me zabrinjava je sama srž tog protivljenja. Isus nije obećao uspjeh, već osporavanje. No, ovi sitni jadi su samo maleni dio moje službe, i oni nisu ništa u usporedbi s onime što su trpjeli biskupi u prvim stoljećima kršćanstva, ili onime što u današnje vrijeme trpe biskupi Bliskog istoka ili Azije!
Uzoriti je dodao i ovo: „Pošto nas Evanđelje upozorava da će nužno doći do nesuglasica, kada u svom poslu ne bih nailazio na protivljenja, to bi s moje strane već bio razlog za zabrinutost.

Čitateljima su posebno zanimljivi bili njegovi odgovori na pitanja o Sinodi obitelji. Novinar Famille Chrétiennea postavio mu je pitanje: „U listopadu smo imali Drugu sinodu o obitelji. Završni tekst je podložan mnogim interpretacijama. Kako ste ga vi iščitali, s obzirom da ste sudjelovali u prvom zasjedanju? Monsinjor Léonard je odgovorio bez uvijanja: „Nisam stekao dojam da je došlo do ikakvog stvarnog napretka između dvaju sinoda, već se naprotiv, radilo o ponavljanju onoga što je već rečeno. U meni je ostalo nezadovoljstvo. U završnom tekstu ima i dobrih stvari, no moram priznati da sam bio pomalo razočaran činjenicom da su se u najosjetljivijim pitanjima podržale vrlo dvosmislene izjave. Neki biskupi su mi posvjedočili kako su tekstovi bili hotimice formulirani na sasvim dvosmislen način, kako bi se mogli tumačiti na više načina.“

Nadbiskup je upozorio da bi ova dvosmislenost u tako vitalnim pitanjima mogla dovesti do praksi koje bi „jednom primijenjene i razvijene, vrlo teško mogle biti ispravljene“. Rekao je „Stoga se nadam da ćemo imati nijansiran i dobrohotan pristup, no da ćemo istovremeno ostati sasvim jasni u doktrinarnom i disciplinarnom nauku Katoličke Crkve po pitanjima braka i obitelji. Loptica je sada na papinom terenu. Došlo je vrijeme da papa izvrši svoju petrovsku službu jedinstva i nasljednika Tradicije, kao što je izjavio da i kani učiniti u svojoj posljednjoj deklaraciji na završetku prve Sinode o obitelji. Ono najvažnije što je sada, na koncu prve Sinode na kocki – jest savez – u svim radostima i patnjama obitelji i bračnih parova – savez ljubavi i istine. Kako nam govori Psalam 84: „Ljubav će se i vjernost sastati, pravda i mir zagrliti.“ Crkva u isto vrijeme mora biti milosrdna, mora sve prihvaćati otvorenoga srca, ali mora i biti vjerna svom nauku o braku i obitelji.

Monsinjor Léonard je bio jednako jasan kada je upitan o mogućnosti davanja većih ovlasti biskupskim konferencijama u pitanjima discipline, što su promicali neki prelati tijekom Sinode. „To nije dobra zamisao. Ne vidim kako bi se to disciplina mogla prilagođavati od zemlje do zemlje, ili od kontinenta do kontinenta. Smatram vrlo riskantnim to da se zapadnim zemljama dozvoljava fleksibilnija disciplina. Kakvu bi to sliku Crkva davala o sebi? Bi li kršćani iz bogatijih zemalja, osim većih ugodnosti koje veći dio njih uživa, također imali tu privilegiju da imaju „opušteniju“ disciplinu? Takvo što bi predstavljalo veliki skandal! S druge strane, postoji točka u kojoj se treba uzeti u obzir lokacijska različitost: prilikom implementiranja pastoralne skrbi svakako bi valjalo voditi računa o različitim problemima koji se pojavljuju na različitim kontinentima, kako bi se mogla ponuditi odgovarajuća rješenja.“

Léonard je također osudio lažno poimanje milosrđa i savjesti kakvo su promicali neki prelati na Sinodi. Izjavio je da „Milosrđe pretpostavlja da netko ima savjest“, dodajući pritom „Milosrđe ima smisla samo onda kada je netko svjestan da mu je ono zaista potrebno“. Stoga je predložio da su nužni veliki „katehetski napori“ kako bi se vratio davno izgubljeni osjećaj za grijeh.

Prije svoga umirovljenja proteklog mjeseca, nadbiskup Léonard je 8. prosinca 2015. posvetio svoju dijecezu Bezgrešnom Srcu Marijinom. Pojasnio je kako je Gospa dva puta „službeno posjetila Belgiju, i to u Beauraingu i Banneuxu. Kada se već Marija potrudila da dva puta posjeti ovu zemlju, vjerojatno je imala snažne razloge za to.“

Izvori: 1, 2, 3, 4, 5, 6