Naslovnica Crkva Drskost i odbijanje slavlja

Drskost i odbijanje slavlja

1089
0

Širina Božjega srca nudi nam uvijek novi početak povratkom u kuću Očevu

Mnogi ljudi se nastavljaju optuživati zbog prošlosti, zbog onoga što je netko jednom rekao, učinio… Od te sotonske zaraze pate pojedinci, čitavi narodi, a na žalost i crkve i crkvene zajednice…, i to ih sve skupa drži na pozicijama podjele, nesposobnima za slavlje. To je neka vrst depresije, i kad ima veze s vjerskim i religijskim tada postaje depresija vjere, i daje dojam drugima depresivne religije. Otac pak trči prema sinu još dok je bio daleko, grli ga i ljubi, i nalaže opće slavlje zbog povratka sina. Nije mu “naturio na nos” sve ono što je činio, onako kako je to odmah učinio stariji sin, odnosno brat.

REAKCIJA STARIJEGA SINA BILA JE PONAJPRIJE DRSKOST PREMA OCU, krajnji izraz nepoštivanja koji ima svoj vrhunac u odbijanju zajedničkog slavlja. Također, njegova reakcija pokazuje i njegovo nemilosrdno srce koje bi radije vidjelo brata mrtva. Otac pak koji grli sina otkriva svoje srce koje je patilo skupa sa sinovim lutanjima, i kojemu je najvažniji njegov povratak. “Samo Bog koji pati može pomoći”, tako je napisao Dietrich Bonhoeffer čekajući pogubljenje u zatvoru. U takvom Božjem srcu uvijek nam je prilika da ozdravimo od svoje skučenosti i uskogrudnosti, prilika da otkrijemo pravo Božje lice i u njemu prepoznamo milosrdnu ljubav koju želi dati svakome od nas, i onoj braći i sestrama koje smo mi iz svojih nekih “opravdanih” razloga precrtali…

Širina Božjega srca nudi nam uvijek novi početak povratkom u kuću Očevu, poziva nas na zajedničko slavlje. Bez toga slavlja čovjek je kao mrtav još i prije fizičke smrti, jer je dopustio da mu bude važnije zamjeranje, ogorčenost i tvrdoglavo držanje nekih svojih zacrtanih razloga i pozicija s kojima se vraća uvijek u neku svoju prošlost… TAKO MNOGI PROPUŠTAJU BITI SRETNI SA SVOJIM BOGOM, i sa svojom braćom i sestrama…

To je bilo stanje starijega sina koji je propustio vidjeti Oca iako je cijelo vrijeme bio s njim… BITI S OCEM A NE VIDJETI NJEGOVO LICE, NE SUDJELOVATI U NJEGOVU SRCU, TO JE ZAISTA TRAGEDIJA…

IAKO JE SAM BOG IŠAO NA KRIŽ DA DOPRE DO SRCA SVAKOG čovjeka, da privuče svu raspršenu djecu, neki uporno odbijaju biti djeca…

Stariji sin odbio je biti sin svog oca onoga trenutka kad je pun gorčine rekao: “A kad dođe ovaj sin tvoj, koji s bludnicama proždrije tvoje imanje, ti mu zakla ugojeno tele” (Lk 15, 30).

BOŽJA LJUBAV NAS NAGOVARA…

Bog poštujući našu slobodu, prema nama ne koristi prisilu. On nas nagovara, ali nas ne prisiljava. Njegova ljubav ne prisiljava, nego svojom nježnom brižnošću želi doprijeti do našeg srca… Kao što je i mlađem, on je i starijem sinu izišao u susret, “… iziđe i stane ga nagovarati” (Lk 15, 28), ali ovaj put umjesto raskajana srca nailazi na rasrđeno srce, srce puno optužbe, na srce nepokorno, na srce koje se odreklo sinovstva.

…AKO NE POSTANETE KAO DJECA….

Otac nas ne može dovesti kući dok ne postanemo poput djece, i ne može nas prisiliti na zajedničko slavlje dok ne prihvatimo da smo sinovi, i da smo braća i sestre istoga oca. Isus je upozorio: “… ako se ne obratite i ne postanete kao djeca, nećete ući u kraljevstvo nebesko” (Mt 18, 3).

SAMO ONI KOJI POSTAJU KAO DJECA MOGU SUDJELOVATI NA SLAVLJU ŽIVOTA U BOGU.

Povratak ocu mlađega sina i očev zagrljaj potvrda je procesa obraćenja koje svatko od nas treba proći.

KAD SE NEDAVNO DOGODIO SUSRET Pape Franje i ruskog patrijarha Kirila na Kubi govorilo se kako su se tako htjeli naći na neutralnom teritoriju. To zvuči kao ono: “Ako nije po mom, neka nije ni po tvom”. Koji je to neutralni teritorij? Pa zar Kuba ne pripada Kristu? Ako bi se tamo nalazili iz nekih drugih razloga, onda je bolje bilo da su odabrali Sjevernu Koreju? Otac očekuje i od jednog i od drugog sina sudjelovanje na zajedničkom slavlju u kući Očevoj.

Tada to postaje zajednička kuća djece. A dok se god neki patrijarsi drže kao uvrijeđeni stariji sin, zamjerajući uvijek onome “mlađem” na grešnim postupcima prema njima, pa Otac mora izaći van i nagovarati ih (na “neutralnom terenu”), a oni i nakon toga drže prst optužbe, dotle oni ostaju izvan zajedničke kuće, izvan zajedničkog slavlja (koje je po volji Očevoj). “Mlađi” sin je unatoč svojim etapama životnih lutanja unutar, na univerzalnom slavlju na koje Otac poziva i nagovara sve uvrijeđene sinove…

Jednom kad slomimo svoj egoizam, svoja uskogrudna zamjeranja dogodit će se opća radost, i opće zajedničko slavlje… NA TO NAS UPORNO NAGOVARA OČEVO MILOSRĐE, I NJEGOVO SRCE KOJE PATI SKUPA S NAMA DOK SE TO NE DOGODI.

Petar Galić, OP