Naslovnica Društvo Dublji pogled iz Svetog pisma na ono što nas muči

Dublji pogled iz Svetog pisma na ono što nas muči

439
0
Photo by Thomas Hawk

            U razdoblju pandemije i nakon ljeta nasilnih prosvjeda (USA) , uz pojavu još više nasilja nakon spornih izbora, čitanje iz knjige proroka Izaije dojmljivo je zbog činjenice da se drevna izraelska dijagnoza odnosi i na naše vrijeme. U nastavku ne namjeravam komentirati događaje posljednjih dana. Umjesto toga, mislim da će tekst iz knjige proroka Izaije i moje primjedbe istaknuti dublju i širu razinu onoga što nas muči i što se pojavljuje u posljednjim desetljećima.

Evo što Izaija kaže: „Ljudi se glože jedan s drugim i svaki s bližnjim svojim; dijete nasrće na starca, prostak na odličnika… Lice njihovo protiv njih svjedoči, razmeću se grijehom poput Sodome i ne kriju ga, jao njima, sami sebi propast spremaju“ (Iz 3, 5 – 9).

„… svatko brata hvata u očinskoj kući: Ti imaš plašt, budi nam glavarom, uzmi u ruke ovo rasulo! A on će se, u dan onaj, braniti: Neću da budem vidar, nema u mene ni kruha ni plašta: ne stavljajte me narodu za glavara…. jer im se jezik i djela Jahvi protive te prkose pogledu Slave njegove… Deran tlači narod moj i žene njime vladaju. O narode moj, vladaoci te tvoji zavode i raskapaju put kojim hodiš“ (Iz 3, 6 – 12).

Napomenimo četiri temeljna problema koje Bog dodjeljuje tom dobu (rekao bih i našemu).  Obilježje naše kulture i nacije je postalo:

Dominantno i glasno – Ljudi se glože jedan s drugim i svaki s bližnjim svojim.

Ovo su doista prijeporna vremena – toliko prijeporna da ne možemo imati iskrene rasprave ili nesuglasice; samo vičemo jedni na druge. U fakultetskim kampusima studenti isključuju one koji izriču drugačije poglede i optužuju ih za mržnju. Demonstracije u kampusima i drugdje često prerastaju u razne oblika nasilja, koja uključuje vandalizam, paljenje automobila, razbijanje prozora, pljačku, pa čak i ubojstva.

            Papa Benedikt XVI. je upozorio na tiraniju relativizma. Pod tim je mislio da su relativizam i subjektivizam preusmjerili izvor istine s predmeta na subjekt, sa stvarnosti na mišljenje, više nema osnova za razumnu raspravu.

U takvoj klimi pobjeđuju stajališta onih s najviše novca, moći i političkog utjecaja, onih koji najglasnije viču ili su u stanju zastrašiti druge.

Obeščašćeno i bijedno – Dijete nasrće na starca, prostak na odličnika.

Ono što je opisano u ovom stihu traje već duže vrijeme. Oni stariji se sjećaju vremena kada se nije toleriralo nepoštivanje starijih. Počevši od 50-ih i ubrzavajućih 60-ih, naša se kultura pretvorila u kulturu usredotočenu na mlade. Mladenačka snaga i sama mladost cijenili su se više od zrelosti. Mladi su bili „hip“ i relevantni, dok su „stari ljudi“ bili izvan dodira (s kulturom) i nisu imali što ponuditi. Ako je nešto staro, bilo je loše; ako je nešto novo, bilo je dobro. Rock glazba isticala je pobunu i odbacivanje tradicije. Televizijske serije su prikazivale mudru djecu i roditelje (posebno očeve) koji su bili glupi i čudni.

Sve je to dovelo do sloma poštovanja prema starijima i onima koji su na vlasti. Iskreno govoreći, stariji i oni koji su predstavljali autoritet nisu pomogli u rješavanju problema, jer su mnogi od njih bojažljivo odbili inzistirati na pravilnom poštovanju.

Kada nema poštovanja, ne može biti ni podučavanja. Kada nema podučavanja ili prenošenja onoga što se pokazalo najboljim i najvrjednijim, onda ono što je u osnovi prosto jednostavno privlači one koji su poučavani samo o nižim strastima.

Rap zvijezde, mediji, holivudski glumci i druge osobe pop-kulture imaju veći utjecaj od Svetog pisma, vjere, književnosti i tradicije. Mnogi aspekti popularne kulture predstavljaju ono što je priprosto, a većina onih koji je predstavljaju odbacuju časne i provjerene tradicije koje su izgradile našu kulturu. Dominiraju kulturni ikonoklasti; manje je onih koji grade na onome što je časno, i po broju i utjecaju.

Požudom do uništenja Lice njihovo protiv njih svjedoči, razmeću se grijehom poput Sodome i ne kriju ga, jao njima, sami sebi propast spremaju.

Danas se slavi promiskuitet svake vrste. Opet, oni stariji se mogu sjetiti vremena kada je zajednički život izvan braka bio prezren; štoviše to se nazivalo „životom u grijehu“ ili „divljim brakom“. Ne samo da se danas to široko tolerira, nego se čak i potiče.

Filmovi i popularne pjesme od 60-ih prikazuju i govore o nedopuštenim seksualnim zajednicama svake vrste kao nečemu normalnom, prihvatljivom, uobičajenom, pa čak i lijepom. Homoseksualni čini se sada slave, čak su počeli predstavljati pitanje ponosa. Kontracepciju, koju je svaka kršćanska denominacija odbacivala prije 30-ih, danas većina naziva kreposnom ili odgovornom. Razvod braka, koji su nekada naši zakoni smatrali šokantnim i odvraćali su od njega, sada je uobičajen; često se potiče kao put do sreće.

Bog upozorava preko proroka Izaije u tekstu: „Nesretnici koji čine svoju vlastitu nesreću“. Drugim riječima, ako brak i seksualnost ne budu ispravno postavljeni unutar kulture, to će ubiti našu civilizaciju. Seksualni poremećaji vode do iskrivljenih odnosa u braku, dok iskrivljeni odnosi u braku dovode do raspada i sloma obitelji. Slomljene obitelji dovode do slomljene djece. Slomljena djeca postaju slomljene odrasle osobe. Slomljene odrasle osobe teško donose ili rade dobre odluke.

            Nastavlja se slom kulture i civilizacije. „Posijali su vjetar, i požet će oluju; žito im neće proklijati, neće brašna dati; ako ga i dade proždrijet će ga tuđinci“ (Hoš 8,7). Doista, tko sije u tijelo svoje, iz tijela će žeti raspadljivost, a tko sije u duh, iz duha će žeti život vječni (Gal 6,8).

Slabljenje vodstva – „Svatko brata hvata u očinskoj kući: Ti imaš plašt, budi nam glavarom, uzmi u ruke ovo rasulo! A on će se, u dan onaj, braniti: Neću da budem vidar, nema u mene ni kruha ni plašta: ne stavljajte me narodu za glavara…. jer im se jezik i djela Jahvi protive te prkose pogledu Slave njegove… Deran tlači narod moj i žene njime vladaju. O narode moj, vladaoci te tvoji zavode i raskapaju put kojim hodiš“.

            Ovo je posebno kontroverzan dio teksta. Ipak, postoji kriza vodstva u našoj kulturi na gotovo svim razinama. U obiteljima mnogi roditelji ne vode djecu, već pokušavaju biti prijatelji. Mnogi se svećenici i biskupi skrivaju, govoreći apstraktno i općenito, umjesto da poučavaju jasno. Previše njih ne poziva energično vjernike na ispravnu moralnu viziju.

            U smislu društvenog i političkog vodstva, vladavina rulje postaje sve češća i vođe podliježu mnogim idejama zato što to zahtijeva glasna, a ponekad i nasilna skupina. Nadalje, mnogi čelnici zavode gledajući samo na svoj politički opstanak i „igrajući ulogu“. Postoji neka vrsta preosjetljivosti na osjećaje oštećenih pojedinaca ili skupine samoproglašenih žrtava. Mnogi su čelnici više zaokupljeni ne vrijeđanjem određenih popularnih skupina nego donošenjem teških odluka koje mogu zahtijevati žrtvu i koje se neće svidjeti svima, ali ipak su najbolji odgovor. Ono što je najbolje ponekad može biti vrlo teško jer istina nije svima ugodna.

Izvor