Naslovnica Društvo Ekologija je danas postala religija

Ekologija je danas postala religija

409
0
„Poučavaj ih o zakonima i odred­bama; svraćaj ih na put kojim moraju ići, upućuj ih na djela koja moraju vršiti“. Izl 18,20:

Na početku ovog stoljeća najatraktivnija i najzastupljenija filozofska struja je kozmoteizam, koja je vezana uz obranu prirode. Naši zapadni suvremenici više ne vjeruju u zagrobni život ili transcendenciju. Smisao života mora se pronaći u samom životu, a ne iznad njega, gdje nema ničega. Sveto se nalazi ovdje: u krajolicima, u životu zemlje i u samim ljudskim bićima. Ono što je proizvedeno je „monistička antropologija” koja se približava drevnom animizmu. Za današnji ekologizam više nema bitne odvojenosti između čovjeka i drugih živih bića, kao ni između čovjeka i cjelokupne prirode, koju on jednostavno nastanjuje, ne dominirajući njome s bilo kakvom nadmoćnošću.

Monoteist promatra čovjeka kao stranca u ovom imanentnom svijetu i teži onostranom svijetu, upravo je Nietzsche to prigovarao kršćanstvu kao najveću kritiku. Umjesto toga, za kozmoteistu je svijet njegovo prebivalište, u punom smislu riječi. On želi živjeti u ovom svijetu kao punopravni građanin, a ne više kao prolazni stranac, onaj kršćanin kojeg opisuje anonimni autor Poslanice Diognetu. On želi živjeti u samodostatnom svijetu koji mu daje puninu. Drugim riječima u začaranom svijetu, a ne u mučnom i hipotetskom zagrobnom životu.

Postmoderni čovjek želi ukinuti razlike, njegove želje su usmjerene prema “inkluzivnosti“, tj. uključivosti. A kozmoteizam mu odgovara jer briše stari dualizam tipičan za judeo-kršćansko shvaćanje svijeta. Čovjek osjeća potrebu da pobjegne od proturječja između lažnog i istinitog, između Boga i svijeta, između vjere i razuma. Umjesto da protjera Boga iz svijeta, on ga poziva natrag ovamo i vraća sveto. Za Oda Marquarda, suvremenog njemačkog filozofa, kratkoća daha monoteizma nudi politeizmu priliku da se vrati u središte pozornice, kroz povratak pluralnih mitova. Povratak politeizmu opisuje se kao emancipaciju od isključive istine, potpunu slobodu danu području narativa i u konačnici eshatologiji spasenja.

Ekologija je danas postala religija. Ne zato što se trenutni ekološki problem ne bi trebao smatrati znanstveno dokazanim; nego zato što te znanstvene rasprave o klimi i ekologiji proizvode iracionalna uvjerenja koja su zapravo religijska uvjerenja, koja se manifestiraju kao religija.

Danas je ekologija postala liturgija: nemoguće je izostaviti njezino slavljenje, na ovaj ili onaj način, u bilo kojem diskursu ili fragmentu diskursa. To je katekizam koji se poučava djecu od vrtića i to na ponavljajući način, kako bi im se pomoglo da steknu dobre navike mišljenja i djelovanja. To je dogovorena dogma, a tko god o tome postavlja pitanja ili izaziva i najmanju sumnju, smatra se luđakom ili grešnikom. Ali iznad svega – a to je jasan znak vjeroispovijesti, a nikako racionalne znanosti – strast za prirodom dovodi do prihvaćanja svega što je svemoćni individualizam odbacio: osobne odgovornosti, obiteljski život, dužnosti prema zajednici. Stoga u ime ove imanentne i poganske religije ponovno integriramo sve neizostavne dimenzije postojanja koje je prije preuzelo i njegovalo kršćanstvo.

Osim nužne zaštite okoliša, koju je industrijska era predugo zanemarivala, ekološko razmišljanje razvija ispravnu filozofiju prirode. Ne ostaje na razini obrane okoliša. Za ovu činjenicu postoji vrlo specifičan razlog. Imamo čitavu kršćansku tradiciju obrane prirode, od svetog Franje Asiškog ili svete Hildegarde iz Bingena do, u naše vrijeme, filozofa Gustava Thibona. U ovoj se tradiciji priroda smatra božanskim stvorenjem i kao takva zaštićena; obrana prirode nalazi mjesto unutar vjere u transcendenciju i humanizma koji čovjeka stavlja u središte. Ali kada kršćanstvo nestane, a s njim i transcendencija, neizbježno je da će se sveto ponovno pojaviti u ovom ili onom obliku. U trenutku kada se obrana okoliša afirmira kao hitna i evidentna dužnost, priroda se tada vidi sakraliziranom, odnosno stavljenom u zaštitu, postavljenom iznad, učinjenom nepovredivom.

Nova ekološka religija oblik je postmodernog panteizma. Priroda postaje predmet više ili manje očitog obožavanja. Majka zemlja postaje svojevrsna poganska božica, i to ne samo među domorocima Bolivije, već i među Europljanima. Toliko da papa Franjo danas govori o “našoj majci zemlji“, očito u kršćanskom smislu, ali ostavlja otvorenom dvosmislenost koja dopušta vezu sa suvremenim vjerovanjima. Naši suvremenici u svim oblicima brane prirodu koju je čovjek denaturalizirao, kao što se ne libe grliti ni drveće. Nalazimo se u fazi u kojoj se na golemom polju koje je stvorilo kršćanstvo pojavljuju nova vjerovanja; prije svega panteizam koji obranu okoliša preobražava u religiju.

Današnji kršćani, uzrujani padom svog utjecaja, skloni su tvrditi da će sav moral nestati s eliminacijom monoteizma. Ali to znači zanemariti povijest. Moral i religija ne nastaju zajedno, a religije nisu te koje stvaraju moral, sve do pojave judeo-kršćanstva. U drevnim politeističkim svjetovima, moral dolazi iz društva i ima potpuno ljudsko podrijetlo: proizlazi iz običaja, točnije iz tradicije. Bogovi zahtijevaju žrtve i njima u čast se stvaraju rituali. Moralne norme zahtijevaju poslušnost. Kod mnogobožačkih naroda država je ta koja je čuvar morala. To se promijenilo s Mojsijem kada je sišao s planine s pločama zakona i tada je prvi put moral došao od Boga.

No, početkom ovog stoljeća Crkva je napustila ulogu čuvara moralnih normi, a potonje ponovno prelazi u ruke države. Mnoštvo moralnih i vjerskih uvjerenja koja su prisutna u našoj zemlji – jasno vidljivo kroz raznolikost zastupljenu u etičkim odborima – nužno dovode do povećanja uloge političke moći. Društvo koje predstavljaju elite koliko svjesno, toliko i aktivno, vraćaju se u položaj čuvara morala kakav je bio prije dugog razdoblja kršćanstva.

Danas Europljani ne žele da tu zaštitu osiguravaju klerici ili institucionalizirana religija. Oni preferiraju tu neutralnu vlast koju dijelom daje država, a dijelom elite, institucionalne ili utjecajne. Zbog toga si danas službeni “mainstream” prisvaja pravo na zaštitu morala i sprječavanje njegovih devijacija, kao i progon nepoćudnih. Voditelji talk showa su stražari, a ponekad i čuvari morala. Ne nužno proizvođači, jer moral dolazi iz mnogo izvora, već stražari, oni koji bdiju nad njegovim izvršenjem. Oni su preuzeli ulogu koju su biskupi imali još prije pola stoljeća.

Chantal Delsol