Naslovnica Papa Franjo Enciklika zakopana pod brdima ponavljanja, konceptualne nejasnoće i utopijskih težnji.

Enciklika zakopana pod brdima ponavljanja, konceptualne nejasnoće i utopijskih težnji.

514
0

Pokojni veliki fizičar Stephen Hawking jednom je nagađao da je, osim matematičkih jednadžbi koje su on i drugi razvili o prirodi svemira, bilo potrebno nešto što će im „udahnuti vatru“ – tj. pretvoriti ih u stvarnost. Čitajući najnoviju encikliku pape Franje Fratelli Tutti, objavljenu upravo ovog vikenda, ne može se ne osjetiti da i ona traži neku konkretnu, kreativnu vatru.

Da sam katolički liberal i da me netko pitao što da pročita kako bi razumio gdje danas stoji Crkva, zasigurno ovo ne bi bio tekst koji bih mu dao u ruke. I to nema nikakve veze s liberalnim ili konzervativnim. Uz dužno poštovanje prema Svetom Ocu, sve je to dosta nečitko. Samo mi koji volimo Crkvu i odani smo papi, proći ćemo kroz to, ali iz dužnosti, a ne intelektualnog ili duhovnog interesa. A to je ozbiljan nedostatak za tekst upućen, ne samo katolicima, već i svim ljudima dobre volje.

Bilo bi iznenađujuće kad ta činjenica ne bi izazvala razočaranje među katoličkim liberalima koji su očekivali nešto veliko. Njihova omiljena politika je tu, a mediji će ih forsirati kao nešto svježe. Ali takve iskre koje su zapaljene, zapravo su zakopane pod brdima ponavljanja, konceptualne nejasnoće i utopijskih težnji.

Nedavni papinski dokumenti nisu baš poznati po sažetosti – sveti Ivan Pavao II. često je bio mnogo duži, nego što je trebao. Postoji vrsta govora unutar Crkve koja ulazi u sve njih, a oni obično imaju neku središnju stabilizirajuću jasnoću. Ovdje je to univerzalno ljudsko bratstvo – „bratstvo i društveno prijateljstvo“ u naslovu – što je sve samo ne jasno, čak i nakon gotovo dvije stotine stranica.

Kao što se očekivalo, Papa se dotiče brojnih tema koje su postale obilježja njegova papinstva: individualizam, konzumerizam, izolacija, siromašni i marginalizirani, migranti i izbjeglice, kultura odbačenosti, okoliš („naš zajednički dom“), presudna važnost ljubavi. Prvih pedesetak odlomaka donosi zapanjujuću sociološku analizu – vrstu nejasne općenite ankete koja je postala uobičajena u novijim vatikanskim dokumentima, posebno u tekstovima koji se odnose na nedavne sinode.

Ovoga semestra predajem na Sveučilištu Sv. Thomas More te sam, možda kao posljedica toga, razmišljao što bih rekao da je student ovo predao kao esej. Išlo bi otprilike ovako: cijenim Vašu strast i ambiciju, ali rezultat me tjera da se zapitam je li tema prevelika i možda bi se bolje razumjela u manjim, discipliniranijim dijelovima. Iznosite brojne velike tvrdnje koje treba bolje objasniti. Na primjer:

Osuđujete nastanak „populizma“ i pozivate na predanost međunarodnim institucijama. U mnogim zemljama danas, ljudi osjećaju da ih ugrožavaju upravo te institucije i međunarodni duh (ethos) koji šire; kažu da više „ne priznaju“ vlastite zemlje. Puno govorite o dijalogu. Ne biste li trebali prepoznati zabrinutost ovog velikog broja ljudi – bez obzira što su to slabo izrazili sami ili njihovi vođe – i jednostavno ne odbacite to kao njihovo zatvaranje u sebe?

Odbacujete „kulturu zidova“ na mnogo načina s pravom – tamo gdje se pojavljuje uski duh. Veliki G. K. Chesterton, međutim, u svojoj knjizi Pravovjerje [izvor po imenu ove stranice – RR] upozorava: „Moderniji tip reformatora veselo se uspinje do [ograde] i kaže: ‘Ne vidim korist od ovoga; pusti nas da to raščistimo.’ Na što će inteligentniji reformator odgovoriti: ‘Ako ne vidite njegovu upotrebu, sigurno Vam neću dopustiti da to očistite. Otiđite i razmislite. Tada, kada se možete vratiti i reći mi da vidite koristi li to, možda Vam dopustim da ga uništite.’” Mostovi su sjajni, ali jesu li zidovi staromodni?

Tvrdite da je smrtna kazna „nedopustiva“ (a sada dodajte da su čak i doživotne kazne „tajne smrtne kazne”). Čini se da iskustvo svake nacije u bilo kojem dobu govori protiv ovoga zaključka. Argument zasnivate na činjenici da nitko, koliko god bio grješan, nikada ne gubi svoje ljudsko dostojanstvo. Istina. Ali tko tvrdi da osoba osuđena na smrt gubi ljudsko dostojanstvo? Postoje specifične situacije u kojima takve kazne mogu biti potrebne, čak i moralne.

U cijelom svijetu postoji samo nekoliko stotina egzekucija koje država godišnje financira, kako možemo vidjeti iz izvješća. Godišnje se izvrši približno 60 milijuna pobačaja, otprilike jednak broju ljudi koji su poginuli u Drugom svjetskom ratu, a pobačaj ima samo jedan usputni spomen u Vašem tekstu. Zašto?

Govoreći o ratu, često ste govorili da je nasilje „postalo toliko uobičajeno da predstavlja pravi ‘treći svjetski rat’ koji se odvija parcijalno.” Na koji točno način? Tko su zaraćeni? Tijekom Hladnog rata, Amerika i SSSR vodili su posredničke ratove u Angoli, Afganistanu, Nikaragvi, itd. Tko sada ratuje? Postoje li „strane“? Je li jedno poželjnije od drugog? Uvijek postoje ratovi i glasine o ratovima pa zašto smo sada u „svjetskom ratu”?

Mogao bih nastaviti, ali vježbat ću ono što propovijedam i držati se teme.

Dio poteškoća u rješavanju ovih mnogobrojnih pitanja, osim nedostatka spisateljske samodiscipline, predstavlja i ograničenje koje je sebi Papa postavio. Enciklika je upućena svim ljudima dobre volje, a dijelom nastavlja dokument iz Abu Dhabija o ljudskom bratstvu koji je Franjo potpisao s velikim imamom Ahmadom Al-Tayyebom prošle godine, a koji je među katolicima izazvao raširenu zabrinutost jer tvrdi da je Bog htio različitost religija. Dakle, Franjo može govoriti, ali ne i potpuno se oslanjati na jedinu osobu za koju kršćani vjeruju da može promijeniti srca i udahnuti vatru ljubavi u naša nastojanja: Isusa Krista.

Nema ništa loše u obraćanju publici koju je odabrao, ali u pojedinim se trenutcima Papa brine zbog pelagijanizma – hereze po kojoj se možemo promijeniti i spasiti svojim vlastitim naporima. Čak preporučuje ljudima da pročitaju Gospodara svijeta Roberta Hugha Bensona, svojevrsni znanstveno-fantastični strašan roman koji naglašava da se pojavljuje karizmatični svjetski vođa i zavodi mnoge da misle da on predstavlja put izvan podjela, kao što su nacije i religije, u širi i uključeniji humanizam.

Papa Franjo se ovdje i drugdje pozvao na reformirani humanizam, kršćanski humanizam. Bit će zanimljivo vidjeti hoće li nas ova enciklika približiti tom cilju.

Robert Royal, urednik The Catholic Thing