Naslovnica Politika Europa bez kršćanstva postaje “karikatura koja završava u anarhiji ili tiraniji”

Europa bez kršćanstva postaje “karikatura koja završava u anarhiji ili tiraniji”

1331
5

i-padri-fondatori-della-comunitc3a0-europea-konrad-adenauer-alcide-de-gasperi-robert-schumanNakon Drugog svjetskog rata bilo je više primjera katoličkih političara koji su odigrali važnu ulogu u obnovi Europe, kao i u stvaranju jedinstvenog europskog kontinenta. Među njima su bili Robert Schuman, Konrad Adenauer i Alcide De Gasperi, svi pobožni katolici koje i danas smatramo osnivačima Europske unije.

Ono što im je bilo zajedničko bio je duboki kršćanski humanizam koji je vodio njihove političke aktivnosti u obnovi svoje zemlje i stvaranju struktura koje bi spajale europske nacije.

Shvatili su da se samo Europa ponovno sazdana na svojim kršćanskim korijenima doista može nadati renesansi i zajedništvu koje bi mogle preživjeti neizbježne napetosti modernizma.

Schuman je čak jednom napisao da bi bez vjere kao temelja ove zajednice, ona u konačnici odbacila kršćanstvo te postala “karikatura koja završava u anarhiji ili tiraniji“. Schuman je i sam imao sumnje hoće li europsko jedinstvo u stvari ispasti dobro. Mislio je da Crkva mora “predvoditi igru”, jer ako ona izostane, institucije će se okrenuti protiv kršćanstva i Crkve i pretvoriti se u anti-kršćanske ustanove: svojevrsnu noćnu moru.

Na Europskom katoličkom kongresu mons. Benzler, biskup Mainza, je u to vrijeme bez oklijevanja rekao:

… Veliki kršćanski simbol, križ, mora dominirati svim našim životima, jer sve dolazi od Isusa raspetoga i sve se vraća Njemu; križ mora usmjeriti sve naše pothvate, biti podrška svim našim bitkama i labarum naših pobjeda.

Ah, čini se da u istini, da u ovim danima vidim iznad našeg dragog grada sjajni križ Konstantina s riječima obećanja: In hoc signo vinces, ruka Božja se nije skratila, i iako je Crkva uvijek u bitci, uzdignite se kao legija Konstantina protiv svakog modernog Maxentiusa. Ako ostanemo vjerni znaku koji nam je dan, ako je naša velikodušnost i naša upornost na visini zadatka, možemo imati potpuno povjerenje: In hoc signo vinces! Po našoj vjeri u Isusa Otkupitelja, po našoj vjernosti u Njegovu besmrtnu Crkvu, u našoj pokornost nepogrešivom vikaru naći ćemo među sobom potrebno jedinstvo za borbu i za pobjedu: In hoc signo vinces.

Ovaj govor je održan na političkom kongresu kao neka vrsta ‘motivacijskog govora’ upućen onima koji su imali konkretnu zadaću- obnoviti novu Europu iz ruševina Drugog svjetskog rata. Teško je i zamisliti sličan govor pred političarima danas – bilo gdje. Schuman je bio u publici taj dan, a ustvari radilo se samo o uobičajenoj doktrini koja se stoljećima ponavljala. Znalo se da Europa koja bi napustila svoje kršćanske korijene ne bi mogla opstati.

Biskup očito nije pozivao na osvajanje oružjem, što bi izazvalo samo katastrofu poput one iz koje je Europa tek izašla, nego na osvajanje srca, te nadvladavanje grijeha i poroka korumpiranih političara, a time i samog političkog poretka. Demokratske institucije nisu izuzete od ovog problema, nego naprotiv umnažaju probleme među većim brojem zaraženih vladara. Grijeh se neće sam izliječiti, a prosvijetljene političke institucije nisu izuzete od toga da budu potkovane grijehom.

Humanizam koji je čisto sekularan je u najboljim slučaju tek blijeda vizija čovjeka u odnosu na pravi kršćanski humanizam. Na kraju, on je iluzija koja pretvara politički poredak u nešto više ili manje nalik tiraniji, i neizbježno će postati Kristov neprijatelj. Schuman je bio u pravu po tom pitanju. Zašto? Jer, kako sveti Ivan napominje: “Znamo: od Boga smo, a sav je svijet pod Zlim.” 1 Iv 5, 19.

“Svijet” o kojem Ivan govori očito uključuje politički poredak i njegove institucije, kad god su odvojene od Boga, to jest, od Krista koji je Istina. Osim toga, svi ljudi, uključujući i političke vođe, su okorjeli grešnici koji se ne mogu sami izliječiti, a njihova grješnosti ih neminovno zasljepljuje od istine najvišeg reda. Samo istinski kršćanski humanizam nudi nadu za politički sustav prikladan čovjeku.

Ali, nakon čitanja papa Franjinog nedavnog govora na primanju nagrade Karla Velikog, palo mi je na pamet da govor nije osobito jaka podrška ideji da Crkva mora “predvoditi igru” i nudi malo dokaza da Crkva i dalje podupire kršćanski humanizam kao ključ za bilo kakvu budućnost Europske unije. Osim jednog kratkog stava o mogućem doprinosu Crkve većoj revitalizaciji Unije, što je i onako smanjeno na milosrđe i osobno svjedočanstvo, govor je mogao napisati bilo koji sekularni humanist. U stvari, na kraju, Papa kaže:

sanjam novi europski humanizam, trajni humanizacijski hod, za koji su potrebni sjećanje, hrabrost, zdrava i ljudska utopija.

Prilično je upečatljivo da Papa u dvadeset i prvom stoljeću ne govori o Europi revitaliziranoj i integriranoj kršćanskim humanizmom, nego o “novom europskom humanizmu”.

Prošla su vremena kada je Crkva imala hrabrosti i uvjerenja propovijedati Evanđelje riječima, a ne samo kroz djela milosrđa.

Što se dogodilo s hrabrom Crkvom- tom velikom učiteljicom naroda, majkom koja se obraća umu, a ne samo emocijama, i koja se ne boji govoriti o stvarnom stanju čovjeka i političkom poretku, a ne o “humanoj utopijskoj viziji”, ma što god to značilo?

Sanjam takvu Crkvu…

Izvor