Naslovnica Crkva Gledajući unatrag gledamo prema naprijed

Gledajući unatrag gledamo prema naprijed

259
0
Radosni svjedoci evanđelja - Joyful witnesses of the Gospel (Facebook)

Prije nekoliko godina, Andrew Willard Jones napisao je knjigu Prije (odvajanja) Crkve i države, koja se odnosi na francuskog kralja iz dvanaestog stoljeća. Vladao je oblikom upravljanja koji Jones naziva „sakramentalnim kraljevstvom“, koji je postojao prije kasnijeg odvajanja Crkve i države. Jones tvrdi da je sv. Luj IX. zapravo razumio čemu služi Crkva – i da je odvajanje Crkve i države zapravo umjetno.

Kakve god razlike danas željeli napraviti između Crkve i države kao institucija, nema sumnje da je vjera Crkve od vitalnog značaja za javni život. Jones nudi pogled na to kako izgleda potpuno funkcionirajuća Crkva. Uostalom, osnovna zadaća Crkve se ne mijenja. Za razliku od današnje Crkve, Jonesovo istraživanje izlaže djelovanje Crkve koja je slijedila zakon ljubavi. Autor nudi osvježavajući primjer Crkve, za razliku od neprijateljskog sekularnog društva koje nevoljno dopušta utjecaj Crkve. Cilj njegovog djela nije zagovarati to da Crkva dobije veću moć. Radi se o tome da Crkva vjerodostojnije prikaže prisutnost Krista u svijetu.

Na koji način je autentična? Jones nas podsjeća da su u dvanaestom stoljeću Crkva i država „materijalno i duhovno bili potpuno ovisni jedno o drugome i prodirali jedno u drugo na svim razinama“. To je bilo točno tada, a u načelu je i danas. Doista, to izražava temeljno načelo na koji Crkve djeluje, a i njezin nauk. U usporedbi s našim vremenom, uopće nije postojala čisto sekularna dimenzija života.

Vrijedi imati na umu da su materijalno i duhovno danas jednako međusobno ovisni kao u dvanaestom stoljeću. Činjenica da neki ljudi sada ne žele da njihove riječi i djela imaju duhovne posljedice ne mijenja stvarnost. Svaka riječ, misao i djelovanje ima duhovnu dimenziju. Još uvijek postoje suštinska zla djela. Još postoji nešto poput naravnog zakona. Još postoji nešto poput Božanske objave. I još uvijek postoji točan i ispravan način korištenja razuma – koji još uvijek zahtijeva vjeru.

Ljudi koji unose svjetovne vrijednosti u Crkvu, objavljuju da je Božji zakon neispravan i da su oni, prosvijetljeni (ponekad čak i „probuđeni“), u boljem duhovnom stanju od svetaca, mučenika, mistika i teologa iz prošlosti te su tu da isprave njihove nedostatke. Ako je nešto Božji zakon, a objava potvrđuje da jest, onda je to apsolutno i primjenjuje se na svakoga, vjerovali oni u to ili ne.

Kada je Crkva istinski svoja, ona i dalje čuva međusobni odnos duhovnog i materijalnog, kao što je to činila prije devet stoljeća. Zapravo, Jones nas podsjeća na činjenicu „da crkveno pravo i moć nisu potekli od Luja IX.; činjenica da su svoj izvor pronašli kroz klerikalnu stranu društva nije bila prijetnja Lujovoj državi“. Podsječajući se da se radi o sv. Luju IX., Jones nastavlja: „gotovo sva prava u društvu… a tako i njihov legitimitet imaju izvor izvan kraljevske moći“. To nije vrijedilo samo za kralja, već i za papu. Odjek tog razumijevanja postoji i u američkoj Deklaraciji neovisnosti – „da su obdareni od strane njihovog Tvorca određenim neotuđivim pravima“ – koliko god politička elita zaboravila same temelje nacije.

Sigurno je da Crkva u Francuskoj tijekom dvanaestog stoljeća nije uvijek bila savršena, ali svi su u kraljevstvu znali da je svaka osoba – od seljaka preko kralja do samog pape – vezana Božjim zakonom. Svatko je imao dužnost očuvati mir i vjeru. U francuskom kraljevstvu visokoobrazovani magistri uložili su sve napore kako bi bili sigurni da svi igraju po istim pravilima. A pravila nisu bila proizvoljna.

Isto tako, današnji biskupi ne bi trebali podržavati nijednu vladu koja se izjasni kao bezbožna i ne podržava božji zakon. Ostavljajući dojam da najosnovnije istine nemaju važnost za javni život, neki u vodstvu Crkve zapravo blokiraju konkretno djelovanje i prisutnost Crkve. Ne možete ne pomisliti drugo nego da su odabrali političku prikladnost jer je to lakše nego propovijedati Evanđelje.

To najjasnije vidimo u raspravi o pobačaju, koji je u biti istinsko zlo – osnovna točka u Katekizmu – jer, kako nas je podsjetio papa Franjo, i sama znanost pokazuje da je pobačaj ubojstvo. Kako onda neki biskupi potkopavaju nešto tako očito? Svojim različitim javnim istupima odbijaju sankcionirati političare, osobito katoličke političare, koji sada besramno ne samo da toleriraju pobačaj, već se trude promovirati ga.

Poučavanje crkvebog nauka je naporan posao. Čini se da je mnogim biskupima dosadno. Žele se „igrati“ politike, ne razmišljajući što njihova predstava čini integritetu Crkve.

Crkva je Sakrament istine za svijet. Još uvijek postoji dovoljno pouzdanja i nade da nije kasno da Crkva postane znak onoga što vjera i mir mogu značiti. Mi nismo konstituirali Crkvu i ne možemo je prepraviti. To je božanska kreacija i kada Crkva djeluje na temelju te istine, ne može se ni izreći kakva se sve čuda mogu dogoditi.

Bevil Bramwell, OMI