Naslovnica Svijet Gorski Karabah: Nevidljiva kršćanska republika

Gorski Karabah: Nevidljiva kršćanska republika

509
0
Na fotografiji se vide unutarnja oštećenja na katedrali Svetog spasitelja u gradu Šuši, povijesnom i kulturnom središtu Nagorno Karabaha.

Kako cijeli svijet šuti o napadima na Gorski Karabah, prenosimo čitateljima danas svjedočanstvo Artaka Beglaryana, branitelja ljudskih prava ove, kako ga on naziva, nevidljive republike.

Ministarstvo obrane Gorski (Nagorno) Karabaha objavilo je ovaj tjedan gubitak još 35 vojnika čime je broj vojnih žrtava narastao na 1009 od 27. rujna, kada je izbio novi val sukoba sa snagama Azerbajdžana. Borbe od kraja rujna najsilovitije su po obimu od 90-ih godina, kada je poginulo 30.000 ljudi.

Kad sam imao šest godina, igrao sam se s nagaznom minom u našem dvorištu i zbog toga izgubio vid. Tu ironiji nije bio kraj. Republika Gorski Karabah, u kojoj sam živio ionako je bila nevidljiva. Nije je bilo moguće pronaći na kartama, niti ju je prepoznala nijedna država svijeta. Ako posjetite Gorski Karabah, možda će vam biti zabranjen pristup susjednoj zemlji, čak i ako ste slavna osoba poput Anthonyja Bourdaina.

Danas služim kao pravobranitelj za ljudska prava nevidljive republike, Republike Artsakh, poznatije pod imenom Gorski Karabah. Moj posao je bio, budući da sam preuzeo dužnost prije dvije godine, braniti ljudska prava svake osobe u ovoj zemlji protiv bilo kojeg ugnjetavanja: od strane vlade Artsakha ili bilo kojeg stranog protivnika.

Riječ je o apsurdnoj, skoro nemogućoj misiji – braniti prava ljudskih bića koja ne postoje u skladu s međunarodnom zajednicom i zakonom. Unatoč mojim pozivima, nijedna velika međunarodna organizacija za ljudska prava nikada nije posjetila našu republiku kako bi provjerila kako su prava djece, žena, osoba s invaliditetom i drugih ranjivih skupina zaštićena u društvu Gorskog Karabaha ili da doprinesu našim naporima za poboljšanje sustava zaštite ljudskih prava.

U ovim godinama usamljenosti zapitao sam se: Postoje li ljudska prava čak i u ovom slijepom svijetu?

Od jutra 27. rujna 2020., navedeno pitanje više se ne može zanemariti. Na taj je dan Azerbajdžan, uz podršku Erdoganovog režima u Turskoj te novačenjem sirijskih i libijskih plaćenika-terorista, započeo koordiniranu opsežnu invaziju na Gorski Karabah, kršeći primirje koje je 1994. uspostavljeno u spornoj regiji.

Čak kada se pozvalo na primirje, neselektivno ciljanje civilnog stanovništva stvorilo je krizu ljudskih prava koja je izmakla kontroli.

Izgubio sam vid, ali znam zvuk (kada ga čujem) ilegalne kazetne bombe. Mogu dotaknuti ruševine naše Crkve Svetog Spasitelja u Shushiju, koja je bombardirana dva puta u jednom danu, dok su se civili (i gostujući novinari) molili unutra. Mogu namirisati benzin u podrumima, gdje žene i djeca naše Republike zbijeni čekajući kraj rata.

Zajedno sa svojim kolegama u Uredu za ljudska prava, dokumentirali smo kršenja ljudskih prava i nadamo se da će svijet prestati biti slijep prema njima.

Diplomati i pravnici mogu težiti „samoodređenju naroda“ nasuprot „teritorijalnom integritetu“. Analitičari mogu raspravljati o geopolitičkim implikacijama sirijskih plaćenika, džihadista i drugih punomoćnika koji se bore protiv Armenaca. Armenske i azerbejdžanske snage mogu sastaviti daljnje borbene planove. Sve će se to i dalje događati u narednim danima i tjednima.
Što je s ljudskim pravima?

Postoje li ljudska prava na ovom mjestu? Imaju li djeca prava ovdje? Imaju li žene prava? Imaju li invalidne osobe prava? Da li preko 75, 000 raseljenih civila Artsakha ima prava? Imaju li armenski i azerbejdžanski ratni zarobljenici prava?

Dok diplomatski svijet još ne priznaje ovu državu, ostao sam uvjeren da ljudska prava ne potječu od bilo koje vlade ili geopolitičkog rukovanja. Ljudska prava nisu utvrđena odlukom Josefa Staljina da pripoji Artasakh Sovjetskoj Republici Azerbajdžanu 1921. Njih ne odbacuje sljepoća svjetskih sila prema našem zakonitom, demokratskom proglašenju neovisnosti 1991. godine i našim postignućima u izgradnji demokratskih institucija od tada. Ne ovise o tome koja republika ima prihode od nafte da bi angažirala lobiste za svoj cilj.

Bez obzira na to potječu li od gore ili iznutra, ljudska su prava urođena u ljudsko stanje i iskustvo. Svaki pojedinac ili organizacija koja tvrdi da brani ljudska prava mora ih braniti bez ograničenja, posebno kada su ugroženi životi ranjivog stanovništva.

Možete je zvati Republika Artsakh, sporna regija Gorski Karabah ili nešto drugo. Ali ovdje ima ljudi koji žive, kao što je to bilo tisućama godina – drevni, kršćanski narod koji je neselektivno bombardiran, uništen i istrebljivan.

Nikad više neću vidjeti. Mnoga djeca ovdje više nikada neće vidjeti svoje očeve. Barem se nadam da možete početi vidjeti što se događa ovdje. Dugo prije nego političari, analitičari ili vojske mogu pronaći svoja rješenja, mi kao branitelji ljudskih prava moramo ispuniti svoju obvezu. Braniti prava svih ljudskih bića, koliko god se ona mogu učiniti nevidljivima.

Izvor