Naslovnica Crkva Govor o Kristu neodvojiv od govora o žrtvi, o križu …

Govor o Kristu neodvojiv od govora o žrtvi, o križu …

1128
0
“Tko sam ja za tebe? I na koji način ti misliš spasiti svoj život? Zar uništavajući živote drugih? Zar dovodeći druge u zabludu?”, pita Krist ministra i svakoga od nas koji mašemo zastavicom svoga kršćanstva, a zastupamo govor svijeta.

Molitveno ozračje započinje u srcu koje se skrši pred svojim postupcima… Kad ljudsko srce prihvati Božju poruku u njemu se događa obraćenje te ono prepoznaje vlastite krive postupke. Prorok naviješta vrijeme u kojem će se to dogoditi čitavom narodu Izraelskom koji će na kraju prihvatiti Krista kojega su razapeli.

S prihvaćanjem se događa proces čišćenja, tako potrebni plač i ozdravljenje, a sve to zahvaljujući Raspetome. To je spasenje života po prihvaćanju hoda za njim. A autentičnost toga hoda otkriva tko je zapravo Krist za mene. Moja svakodnevnica, moji nastupi, postupci, stavovi, izjave otkrivaju čiji sam i čiji govor o Kristu zastupam.

Ako smo po krštenju svi zaogrnuti Kristom (vidi Gal 3, 27) onda u javnosti mora biti jasno da smo Kristovi upravo kroz zajedništvo iste vjere… Budući da naša vjera u Krista briše naše razlike i podjele upravo njezinom jasnom artikulacijom, Krist zato svakome od nas postavlja isto pitanje i očekuje isti odgovor.

KRŠĆANIN U SVIJETU MORA BITI ODGOVOR NA ISUSOVO PITANJE: A VI, ŠTO VI KAŽETE, TKO SAM JA?

Krist želi od nas čuti odgovor na pitanje, a odgovor je povezan s križem, s odricanjem od samoga sebe… To također znači na stvarnost gledati očima vjere a ne fizičkim očima, jer tek u vjeri događa se milost prepoznavanja, prihvaćanja i življenja. Krist otkrivajući sebe govori ujedno o žrtvi, pa naša ispovijest vjere u Krista istovremeno nas suočava sa žrtvom, sa žrtvenim Jaganjcem kojeg blagujemo. Svaka naša pričest tako je dar žrtve i podsjetnik na zadaću svakog kršćanina u svakidašnjici. Kršćanin je primio znak, i više od znaka, da bi sam bio znak. Kršćanin u svijetu mora biti odgovor na Isusovo pitanje, i to danomice (usp. Lk 9, 23). On zato ne može biti nijemi promatrač, nego aktivni pokretač.

Postavljeni znak pored puta ne mijenja svoje značenje, nego uvijek na isti način podsjeća i upozorava. On ne sprječava one koji prolaze da voze po svom, ali svi koji prolaze znaju, svi su vidjeli. Zato se jedno Isusovo pitanje učenicima odnosi na ono što svijet o njemu kaže, a drugo što oni sami o njemu kažu (i bitna je razlika u odgovorima). Presudno je naravno što sami učenici kažu o Kristu, koliko je to njima samima jasno i koliko to oni razgovijetno izriču u javnosti…

Ako je pak ono što se u svijetu govori o Kristu prevladavajuće i do te mjere da i sami učenici usvajaju govor svijeta o Kristu onda ćemo imati lažni ekumenizam, lažnu toleranciju, lažni međureligijski dijalog i lažne kršćane. Krist od svojih učenika ne želi takav izjednačavajući i ne razlikujući govor u kojem bi on postao jedan od drevnih proroka, jedan od utemeljitelja religije i sl. Na tom tragu su danas svi upravljači svijeta, moćnici i vladari kojima je cilj na takvim osnovama uspostaviti jednu svjetsku vladu i jednu svjetsku religiju. Isus želi sasvim drugačiji govor od svoje Crkve, a naročito od Petra, odnosno od Pape. Papa danas, kao i prvi među apostolima onda pred Kristom, ima isto pitanje i isti zahtjev od Krista, a to je: jasno izreći ispovijest vjere u njega, jasno govoriti tko je to Krist…

GOVOR O KRISTU NEODVOJIV JE OD GOVORA O ŽRTVI, O KRIŽU…

Budući da bi nekršćanski svijet, koji nije upoznat s Kristom, vrlo lako usvojio onaj govor o njemu kao jednom od proroka (ta tako ga prihvaćaju i muslimani), kao jednom od velikih učitelja i utemeljitelja religije, kad bi Crkva pristala na takav govor pristala bi na govor svijeta i izdala bi svoje poslanje. Govor Crkve očito je mora biti posve drugačiji, i to mora biti uvijek naviještanje evanđelja Božjega, koji je i odgovor na zahtjev Isusova pitanja upućenoj njoj samoj. “A vi, što vi kažete, tko sam ja?” Petar prihvati i reče: “Krist – Pomazanik Božji!” (Lk 9, 20).

Petrov odgovor nije samo točan odgovor učenika koji je dobro naučio gradivo, nego je to i presudna ispovijest vjere. I koliko je ta Petrova ispovijest važna vidi se po tome što je donose sva četiri evanđelista. Kod Mateja još imamo nadopunu: “Ti si Krist-Pomazanik, Sin Boga živoga” (Mt 16, 16). Obvezu odgovoriti na Isusovo pitanje ima svaki kršćanin, svaki katolik, počevši od vrha prema dolje. Papa, biskupi, svećenici, redovnici, vjernici laici koji bi davali neke druge odgovore o Kristu, i koji bi nalikovali na one odgovore koji su sličniji onima iz svijeta skrenuli bi s ispravnog puta. Puno je lakše izjašanjavati se kao kršćanin, kao katolik, a u svakodnevnici kad se to treba pokazati ostati mlak, i bojeći se križa prilagoditi se govoru svijeta. A biti zaista Kristov, pokazati da sam kršćanin koji ima drugačiji odgovor, često traži odreći se samoga sebe (usp. Lk 9, 23).

To znači zastupati Kristovu istinu u onim uvjetima i onda kad bi mi bilo lakše omekšati je, prilagoditi je govoru prihvatljivijem javnom mnijenju. Jedan ministar, koji je navodno kršćanin, želio je ovih dana ispasti jako “znanstven” i popularan kad je rekao da pilula za dan poslije nije abortivna, a dodatni znanstveni zaključak koji je izveo iz toga je kako bi zato trebalo pojednostaviti izdavanje te tablete da bi se maloljetnici sačuvali od neželjene trudnoće.

“Tko sam ja za tebe? I na koji način ti misliš spasiti svoj život? Zar uništavajući živote drugih? Zar dovodeći druge u zabludu?”, pita Krist ministra i svakoga od nas koji mašemo zastavicom svoga kršćanstva, a zastupamo govor svijeta.

Pa ako ministre nisi bio čovjek dan poslije, onda nisi čovjek ni danas.

Prorok Zaharija naviješta vrijeme kad će oni koji su raspeli Krista naricati i plakati zbog toga svoga zločina… Molimo da se to isto dogodi u srcima onih koji izdaju Krista priklanjajući se govoru svijeta zbog prljava dobitka. Prihvatiti Kristovu istinu, zastupati Kristovu istinu i ostati u njoj znači ujedno i zagrliti Kristov križ (jer nije moguće drugačije spasiti život). Mi koji smo se u Krista zaogrnuli po krštenju želimo upravo takav život živjeti: grleći križ i hodeći za Kristom.

Petar Galić, OP