Naslovnica Vatikan Hoćemo li imati zbor stranaca na sljedećoj papinskoj konklavi?

Hoćemo li imati zbor stranaca na sljedećoj papinskoj konklavi?

712
0
Nedovoljno međusobno poznavanje kardinala mogao bi izazvati ozbiljne probleme na sljedećoj papinskoj konklavi.

S izuzetkom dva konzistorija koje je održao papa Ivan XXIII. 1958. i 1959 godine., svaki izbor novih kardinala od strane pape Pija XII. je smanjio postotak talijanskih članova Kardinalskog zbora. Postoje očite prednosti ove internacionalizacije, zbog same uloge kardinala u crkvenom senatu visokih papinskih savjetnika i njihove odgovornosti za izbor pape. Šira zastupljenost zemalja i crkvenih iskustava trebala bi u teoriji omogućiti šire sagledavanje katoličke stvarnosti u različitim dijelovima svijeta, kako u rimskim uredima, u čijem radu sudjeluju kardinali, tako i u konklavi za izbor pape.

Ali, ta otvorenost ne može se dogoditi ako se kardinali ne susreću redovito kao jedno tijelo – a nisu to učinili već dugo vremena. Od izvanrednog konzistorija 2014. godine (tijekom kojeg je kardinal Walter Kasper otvorio sastanak s predavanjem o braku i sakramentalnoj disciplini, počevši raspravu koja traje do danas), nije bilo novog sastanka kardinalskog zbora jer – ga papa Franjo nije ni sazvao.

To bi već sad mogao biti problem, jer činjenica je da se članovi kardinalskog zbora zapravo ne poznaju. Nisu se imali priliku međusobno čuti i upoznati, niti doznati brige i poglede svoje subraće oko trenutnog stanja u Crkvi, osim onoga što čitaju u medijima. Nisu međusobno odmjerili snage ni duhovno ni intelektualno. Nisu dijelili kolegijalnost u ozbiljnim raspravama o pitanjima s kojima se Crkva suočava po cijelome svijetu. Oni su, u određenom smislu, stranci. A stranci, kako svi znamo, često međusobno nerado iskreno razgovaraju .

Zbor stranaca vjerojatno nije ono što je papa Franjo namjeravao svojom diverzifikacijom kardinalskog zbora. Zato ako ne započne okupljati ljude koji imaju dužnost izabrati njegovog nasljednika, kardinali će ući u buduću konklavu kao stranci koji će se, zbog nedostatka međusobnih veza, vjerojatno osloniti na svjetski tisak ne bi li doznali informacije o ljudima koje bi trebali poznavati iz osobnog iskustva. S obzirom na realnost svjetskih komunikacija u 21. stoljeću, neizbježno je da će mediji odigrati neku ulogu u ishodu konklava. No, mediji ne bi trebali biti toliko istaknuti u definiranju pravila ovog izuzetno važnog zadatka.

Postoji također i strukturni problem u načinu na koji konklava danas djeluje, s čime bi se papa Franjo, reformator, trebao pozabaviti.

Prema postojećim pravilima, već gotovo na samom početku, konklava započinje glasovanjem. Ovo požurivanje u glasovanju trebalo bi se ponovno razmotriti. Zašto ne mijenjati pravila kako bi kardinali bili sami tri dana, kako bi vodili rasprave i bolje upoznali jedni druge? Ne bi li takva stanka za zajedničku molitvu, razmatranje i bratstvo, bez ikakvog vanjskog uplitanja, olakšala razboritost odlučivanja kojoj se Crkva uvijek nada kad su papinski izbori u pitanju? Takva uvedena “pauza” također bi smanjila pritisak koji se osjećao kod nedavnih konklava, kada se požurilo s odlukom ne bi li se pokazalo jedinstvo Crkve, prije nego što svjetski mediji počnu špekulirati o unutarnjim podjelama i krizama. Ako bi svima bilo jasno da neće biti glasanja prije četvrtog dana konklave, taj pritisak bi u velikoj mjeri popustio.

Drugim riječima, diverzifikacija kardinalskog zbora bi tada djelovala prema ciljevima kojima i treba težiti.

George Wiegel, članak objavljen u Catholic World Report