Naslovnica Crkva Idi iz svoga, i zaputi se u ono što ću ti pokazati…!

Idi iz svoga, i zaputi se u ono što ću ti pokazati…!

616
0

“Živjeti je promjena i biti savršen znači često se mijenjati.” – bl. kardinal Newman. Mijenjati sebe, to znači odgovoriti Božjem pozivu na obraćenje: Mijenjaj se, napusti svoj stari svijet, svoje staro mjesto, svoje stare navike! I još nešto vrlo važno: Mijenjaj sebe, a ne druge!

Papa Franjo jednom je prilikom u korizmi savjetovao za razmatranje ove pojedinačne teme: 1) Riječ Božja je dar, 2) Drugi je dar, 3) Grijeh nas zasljepljuje.

Prekrasne tematike za razmišljanje, i ako bismo poslušali Papu vrlo brzo bismo došli do prekrasnih rasvjetljenja. Imamo dakle s jedne strane prekrasni dar, ili još bolje darove („Riječ Božja“ i „Drugi“), a s druge strane tu je neki grijeh i grešno nagnuće, grešna sklonost, grešna navika, predrasuda ili neki strah u meni koji mi priječe da to prepoznam.

Možda mi je nekad lakše prihvatiti da mi je „Riječ Božja“ dar, ali da mi je “Drugi” dar… Pod “Drugi” misli se na osobu u mojoj blizini, a nerijetko je to osoba koja mi je posebno teška, koju nikako ne mogu prožvakati…

Moramo također znati da je ova Papina ponuđena tematika jako povezana s današnjima evanđeljem, ali i s prvim čitanjem u kojem Bog poziva Abrama da izađe iz svoga posjeda (da napusti svoj posjed, svoje razmišljanje, sigurnost svoga…, te da se zaputi u nesigurnost, ne samo po Božjoj riječi, nego i u nesigurnost drugoga)…

Dakle, da bih znao (iskusio) da mi je Riječ Božja dar moram joj se najprije prepustiti (a to traži prethodno napuštanje svoje uhodane sigurnosti). Isto se tiče i “Drugoga”…

Drugi mi može, kao i Božja riječ, biti zanimljiv samo do onda i u onom dijelu kada to meni ide u prilog. Ali čim taj drugi, kao i Božja riječ, traži od mene nešto što ide protiv moga polja razmišljanja i planiranja, zaobilazim ga, mičem se, precrtavam, okrećem na drugu stranicu (koja će mene potvrditi da sam ispravan, u pravu…). S druge strane, ako poslušam, događa se čudesno otvaranje, upoznavanje onoga što nikad ne bih… To je put prema osobnom preobraženju.

„Kad sam te prvi put vidi pomislio sam da si najgori čovjek kojeg sam susreo. Sada pak evo želim biti poput tebe. Tvoj me je život posve promijenio.“, tako je jedan mladić nakon nekog vremena priznao jednom starom redovniku. On je tako započeo svoje nutarnje preobraženje. Trebalo je prethodno skršiti one zapreke koje su ga pokušale zadržati u njegovu svijetu izolacije…

Isusovo preobraženje je bilo toliko zanimljivo i fascinantno učenicima da su željeli ondje ostati u onom ozračju, dok su od tematike govora o križu bježali. Međutim, morat će naučiti kako ljepote preobraženja nema bez prethodnog križa… I oni će na kraju to naučiti, prihvatiti i postići. Ono nešto veliko nikad se ne postiže u svojim okvirima, nego u nasljedovanju primjera koji nam je pokazao Gospodin.

Rad na uklanjanju grijeha (s njima su često nagomilani strahovi i predrasude) koji zasljepljuju vodi nas do iskoraka u vjeri i upoznavanja otajstvene dimenzije dara „Riječi Božje“ i dara „Drugoga“.

POZIV NA PROMJENU…

Put za Isusom vodi nas dubljoj promjeni nas samih. Što smo ustrajniji na putu za njim to nam je očitije tko je on. Naš hod za njim mijenja nas, i u toj promjeni sebe on nam se otkriva kakav jest.

“Živjeti je promjena i biti savršen znači često se mijenjati.” – bl. kardinal Newman. Mijenjati sebe, to znači odgovoriti Božjem pozivu na obraćenje: Mijenjaj se, napusti svoj stari svijet, svoje staro mjesto, svoje stare navike! I još nešto vrlo važno: Mijenjaj sebe, a ne druge!

Mnogi ljudi umore se u nastojanjima kako bi mijenjali druge. Ali pristup mora ići obrnutim smjerom: Što si ti spreman učiniti da se dogodi promjena? Što si ti kod sebe spreman mijenjati? Bog je Abrahama pozvao da napusti svoju zemlju, svoj grad … i da se zaputi u nešto posve novo, nešto što ne ovisi o njegovom utjecaju, o njegovim snagama. Od njega se dakle tražila potpuna promjena životnih gibanja, razmišljanja, navika.

Idi iz svoga, i zaputi se u ono što ću ti pokazati…! – zahtjev je Božji svakome od nas. Ti ne možeš ući u novi svijet, u novu obitelj ako ne napustiš ono dosadašnje, ono svoje, svojeglavost.

Božji poziv čovjeku tiče se uvijek promjene na sebi, odnosno u sebi. Moglo bi se reći to je poziv na promjenu. Nije moguće ni povjerovati bez radikalne odluke, i onaj tko povjeruje već toga trenutka se promijenio. Bog Abrahamu pokazuje zvjezdano nebo i kaže mu: “Toliko će biti tvoje potomstvo”. Abraham, budući da nije uopće imao potomstva mogao se na takvo što nasmijati i samo odmahnuti rukom. Ništa se bitnoga ne bi dogodilo, odnosno promijenilo kod njega. Ali on je povjerovao i već time se dogodila bitna promjena u njegovu životu.

BOJE SE NEČEG DRUGAČIJEG OD ONOG NAVIKNUTOG… Neki ljudi ne mogu povjerovati jer se boje promjene, ne žele se mijenjati… Oni se boje napustiti svoje mjesto, boje se mijenjati svoje navike, drže se grčevito svojih pozicija. Oni bi sve mijenjali, ali ne i sebe. Kod njih će godinama stanje ostati isto, nepromijenjeno.

Jedina promjena je u većoj okoštalosti staroga stanja. Susreo sam neke ljude nakon dugo godina, ali kod njih se ništa nije mijenjalo osim činjenice da su bili stariji. Slijedile su ih i dalje njihove navike, ovisnosti, navezanosti …, često i razarajući učinci tih stanja. I kad biste nakon pedeset, ili sto godina došli u njihov svijet našli biste isto stanje.

Isus nas želi izvesti iz toga “začaranog” kruga vodeći nas sa sobom!

BOG NAM SE OTKRIVA U HODU ZA NJIM, i u tom hodu i mi postajemo drugačiji (upoznajemo kakvi trebamo biti).

Danas osobito usredotočujemo svoju pažnju na događaj preobraženja Isusova pred trojicom svojih učenika. Time što ih vodi sa sobom na goru i preobražava se pred njima, on im otkriva svoju slavu, ali i konačno stanje savršenstva do kojega dovodi put za njim.

Put za Isusom je put koji čovjeka mijenja već onoga trenutka kad krene… Zato nas on poziva i vodi sa sobom. Pođi za mnom – odjekuje uvijek iznova. Zašto? Očito je, želi nam se otkriti, i tebi također.

Ali on ne staje samo na tome… On nam otkriva kakvi trebamo biti. U preobraženju Gospodinovu mi otkrivamo kakvi zapravo trebamo biti, otkrivamo što trebamo mijenjati kod sebe.

Isus se uspinje na goru, ali želi da i mi idemo s njime. U tom hodu on nam otkriva sebe u pravom svjetlu, a tada postajemo svjesniji sebe i svoje zadaće u Božjem planu. Pozvani smo mijenjati svoje lice od onog zamračenog, namrgođenog, neljudskog…, prema onom stanju koje postaje sposobno i spremno gledati dimenziju Gospodinova preobraženog lica.

SVAKI NAŠ KRIŽ S KRISTOM VODI NAŠEM PREOBRAŽENJU S NJIME…

Događaj Kristova preobraženja je na putu prema Jeruzalemu gdje će podnijeti muku, i ujedno je nagovještaj da će ono što je mučno, teško, tragično postati pobjeda, trijumf.

Jedna zraka svjetla ovih dana probila se među mnoštvom vijesti straha, panike i pesimizma kojih su pune novine, i podigla naše poglede na trenutak. Vijest je glasila – Gospođa žrtvovala svoj posao da spasi posao svoje kolegice…

Takvih vijesti i primjera nam treba. To je hod za Isusom prema gore. On nas, koji se zovemo njegovima, poziva da idemo za njim („bilo to zgodno ili nezgodno“) i da ne podliježemo histeriji, nego da u tom hodu i mi budemo pružena ruka drugima, nada koja ih podiže iz donjih zona, prilika drugom čovjeku.

Sve nam je pokazano, a mi samo trebamo slijediti upute: treba se uspinjati za Isusom; naša promjena se događa po vjeri u djelima i molitvi u životu; tada istine naše vjere vidimo u pravom svjetlu, tada naš život drugačije izgleda, jasnije vidimo i svoju zadaću, postajemo spremniji izvršiti je.

Ljepota je ostati s Kristom, ne samo u trenutku kad primam od njega obilje milosti, kad me njegovo svjetlo prožima i ispunjava, nego i onda kad je križ preda mnom, kad trebam sići u stvarnost svog života i ondje gdje se to traži posvjedočiti da pripadam Kristu…

Sa stranice dominikanci.hr