Naslovnica Izdvojeno Ispovijed u kulturi koja propovijeda spasenje bez pomirenja

Ispovijed u kulturi koja propovijeda spasenje bez pomirenja

374
0

Isus nije došao da bismo se osjećali bolje ili čak da bismo se bolje uklopili u ovaj svijet – svijet za koji mislimo da smo ga učinili svojim. Došao je da nam pomogne da se pripremimo za sljedeći (svijet) – onaj koji prilično dobro poznaje.

Sveti Augustin je rekao: „Ako Te ne bih priznao Gospodine, samo bih sakrio Tebe od sebe, ali ne i sebe od Tebe“. Ipak je u naše vrijeme čin mirnog sjedenja u crkvenoj ispovjedaonici kako bi se privatno ispovijedali grijesi pao u nemilost. Umjesto toga, žurimo na središnju pozornicu kako bismo javno objavili „krepost“ svoga gnušanja zbog tuđih neuspjeha. U ovom kazalištu se moramo kloniti strašila koja danas vladaju. Sustavni rasizam i pohlepa postižu vrlo dobre rezultate. Ponos, zavist, lijenost ne postižu toliko dobar rezultat. Što je sa seksualnom izopačenosti, požudom, preljubom? Ne obraćamo pozornost na Gospine poruke u Fatimi – one ovdje ne postoje.

Zamijenili smo ispovijed radi opačina, a ne radi pokornog pomirenja s Božjom voljom. Pojedinci gnjevno osuđuju nedostatke drugih na odabranim društvenim mrežama jer imaju drugačiju percepciju. Raznolikost Twittera i Instagrama ostavlja prostora za javno ispovijedanje i prokazivanje, pri čemu se uz rizik javnog sramoćenja, drugima nameću dvostruki standardi. Drugim riječima- što je dopušteno meni, nije tebi jer si ti onaj “gori”. To je eklatantan primjer „moje volje“ nad „ Tvojom voljom“.

Drugim riječima, čeznemo za spasenjem, ali bez pomirenja.

Marketinški timovi iz Applea i Amazona to dobro znaju. Njihove smicalice poput „korporativne društvene odgovornosti“ paradiraju pod zastavom pomaganja drugima, dok zapravo sve to rade zbog samohvale. Google nam kaže: „Ne budi zao“. Dakle, ako ste s njima, dobri ste. Samo se naoružajte internetskom tražilicom i zajedno možete javno izopćiti svakoga tko drugačije razmišlja. Ovaj česti, primamljivi podsjetnik da je problem netko drugi – a ne vi i vaši prijatelji – ublažava naš strah od samoće dok ne utaži našu žeđ za ponosom. Mržnja ovdje ne živi; živi u kući onog drugog tipa.

Što je ovo zapravo, osim zločina nad strancem? Neumjereno poticanje bijesa javnosti protiv nekonformista? Sramota onih koji se odbijaju pokloniti probuđenom totemu nadmoći?

In This House, We Believe Yard Sign | Free Shipping | VPN

Nije ovo samo odvraćanje pozornosti od ispovijedi, već i odvraćanje pažnje od potrebe za ispovijedanjem. To što naše najveće i najpopularnije tvrtke rade nije čak ni najtužnija stvar. Ta dvojbena distinkcija počiva na stvarnosti da se ove „nove kreposti“ događaju u svakom kutku kulture. Jučerašnja naljepnica „Save Tibet“ (Spasi Tibet) je danas dvorišni natpis „U ovoj kući vjerujemo” (ne u Boga, da ne bi bilo zabune, već u današnje postulate: ljubav je ljubav, ljubaznost je sve, znanost, feminizam,… op.prev.). Vaš susjed nije jedini koji ga postavlja na svoj travnjak. Tako je i u gradskoj pekarnici. I u gradskoj knjižnici. I osnovna škola koju vodi sindikat učitelja. I glavna crkva preko puta parka.

Čak i katoličko sveučilište vašeg djeteta šalje elektroničku poštu svaki drugi tjedan u kojima proglašava dijelom sustava ovo ili ono. Kao i masa obožavatelja na dugim tečajevima o „bijeloj krhkosti“ koje vodi Robina DiAngela, jedna od predvodnica takozvane „kritičke rasne teorije“ o „bjelačkoj privilegiji“ i navodnoj „rasnoj nepravdi“, ali lišena bilo kakvog spomena crkvenog učenja o osobi, ispravim odnosima i općem dobru.

Potreba za pomirenjem nije ništa novo. Niti je želja da se to izbjegne. Svatko tko je gledao nekoliko minuta profesionalnog sporta mogao je vidjeti kako tvrdoglav navijač podiže plakat s natpisom „Ivan 3,16“. Neki od onih koji su vidjeli plakat možda su i provjerili referencu kako bi dekodirali značenje:

Uistinu, Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni. Ta Bog nije poslao Sina na svijet da sudi svijetu, nego da se svijet spasi po njemu“.

Ali koliko ih nastavlja čitati daljnje retke? Ili se boriti sa onim što slijedi?

„A ovo je taj sud: Svjetlost je došla na svijet, ali ljudi su više ljubili tamu nego svjetlost jer djela im bijahu zla. Uistinu, tko god čini zlo, mrzi svjetlost i ne dolazi k svjetlosti da se ne razotkriju djela njegova…“

Dok nefunkcionalno javno sramoćenje može nahraniti naše vremenite želje, privatno se priznanje nečijih grijeha smatra ponižavanjem. Teško je istinski se suprotstaviti onome što smo svi mi. Svijet nam govori da smo iznad toga. Sram? Što je sram? Zašto bih to posjedovao?

Moj Bog ne bi želio da podnesem takvo poniženje. Moj Bog želi samo da se ja osjećam dobro.

U svojoj knjizi Live Not By Lies Rod Dreher objašnjava da takve razlike prave oni koji se možda dive Isusu, ali koji zapravo nisu zainteresirani da ga slijede. Poklonici misle da je Isus neki dragi momak koji voli onako kako mi želimo da budemo voljeni. Gledaju na Isusa koji se prilagođava našem načinu gledanja na stvari. Ali ova „pripitomljena“ Isusova verzija nije stvarna; On ne postoji. Napokon, Isus nije došao da bismo se osjećali bolje ili čak da bismo se bolje uklopili u ovaj svijet – svijet za koji mislimo da smo ga učinili svojim. Došao je da nam pomogne da se pripremimo za sljedeći (svijet) – onaj koji prilično dobro poznaje.

Jednostavno govoreći, Isus nije zaokupljen usklađivanjem s našim iskrivljenim standardima lijepog. On je Isus križa. Onaj koji poznaje napuštenost. Osamljenost. Javno ismijavanje. Patnju. Poniženje. To je Isus kojega obožavatelji nemaju ni strpljenja ni snage upoznati. Ali to je onaj Isus kojeg vjernici otkrivaju na koljenima u ispovjedaonici.

Korizma rezultira Uskrsom; kao što se pomirenjem dolazi do spasenja.

Ronald L. Jelinek