Naslovnica Svijet Ista zabluda i kod Rusije i kod Sjedinjenih Američkih Država

Ista zabluda i kod Rusije i kod Sjedinjenih Američkih Država

578
0

Stravičan sukob koji se događa u Ukrajini posljednjih dana, uvelike nas zaokuplja. A jedan aspekt tragedije, koji se ističe iz vjerske perspektive, je servilni položaj Ruske pravoslavne crkve pod patrijarhom Kirilom u odnosu na Putinovu vladu. Još u ožujku, George Weigel je na portalu „First Things“ objavio zanimljiv članak u kojem raspravlja o izjavi petsto pravoslavnih znanstvenika, koji su nedavno osudili ideologiju ruske Crkve zvanu „Russkiy mir“ (“Ruski svijet”), kojom se teži podređivanju kršćanske Crkve „pobožanstvenoj“ zemaljskoj državi.[1] Znanstvenici – kao i Weigel – navode neke dobre točke o tome kako ruska ideologija naginje problematičnoj svjetovnoj teokraciji koja se ne razlikuje od zablude Židova koji su odbacili Krista. Oni isto tako točno identificiraju temeljni problem – cezaropapizam (država kao poglavar Crkve) – i shizmatički mentalitet suprotstavljanja svemu „zapadnjačkom“. Mogu napomenuti da dijelim Weigelovu nadu da će utjecaj znanstvenika potaknuti dijalog s našom odvojenom istočnom braćom.

Ove političke stvarnosti glavni su čimbenici raskola Istoka i Zapada. Doista, čak bih rekao da je temeljna „zabluda Rusije“ – mnogo dublja od relativno kratke epizode boljševizma – rezultat stoljetne dominacije nad ruskim kršćanstvom carskog, a kasnije sovjetskog i Putinovog carstva. Upravo je ovakva „politizacija” vjere, po mome mišljenju, odgovorna za bolno odvajanje velike većine slavenskih kršćana od Rima, više nego dogmatske kontroverze poput navodnog spora oko Bezgrešnog začeća.[2] Kao što je primijetio veliki ruski zagovornik ponovnog ujedinjenja Vladmir Solovjev, upravo je carska dvorska hijerarhija odsjekla rusku Crkvu od njezinih korijena u kršćanskoj slavenskoj tradiciji (kojih su se držali stari obrednici), kao i od rimskog stabla i drugih grana Katoličke Crkve. Solovjev je bio taj koji je primijetio da je ovo naslijeđe ostavilo rusko pravoslavlje kao umanjenu i sekulariziranu regionalnu Crkvu koja se mogla oživjeti samo otvaranjem prema univerzalnoj Crkvi.

I upravo tu leži ironija figure poput Weigela, koji s odobravanjem citira kritiku cezaropapizma od strane pravoslavnih znanstvenika. Jer nije tajna da su mnogi istaknuti američki katolici usvojili sličan pobožan stav prema političkim i (protu)kulturnim silama i organima Američkog Carstva. I ovaj fenomen prelazi stranačke granice; i „ljevica“ i „desnica“ je kriva za postavljanje Cezara umjesto Boga. Doista, zašto uopće razvrstavamo subraću katolike prvenstveno na temelju njihove političke pripadnosti? Postavljanje ovog pitanja dokazuje moju tvrdnju da je Cezar postao mjera svih stvari. Ovaj stav može uključivati omogućavanje „liberalnim” političarima i ličnostima da „redefiniraju” višestoljetni nauk Svete Crkve protiv prenatalnog čedomorstva i woke ideologija. Ali isto tako može uključivati odobravanje „konzervativnih” nepravednih i destruktivnih ratova, te se time suprotstaviti Svetom Ocu i svjetskom episkopatu (kao što se dogodilo u američkoj invaziji na Irak 2003.). U oba slučaja temeljna zabluda je ista. Previše američkih katolika dopustilo je da ove svjetovne brige usmjere naše poglede s duhovnih stvari, umjesto da se dogodi obrnuto.

I to nas dovodi do srži svega, a to je institucionalno licemjerstvo zvano „odvajanje Crkve od države”. Jer nemoguće je odvojiti upravljanje državom od predodžbi prirode stvari i načina njihovog suodnosa i uređenja. A ova filozofija vladavine u konačnici proizlazi iz duhovnih/religijskih pretpostavki o tome što je stvarnost. Čak i nečiji nedostatak vjere u bilo što izvan materijalnog uključuje donošenje definitivnog suda o temi. Kao što znamo, ateisti mogu biti jedni od najdogmatičnijih ljudi! Dakle, ono što stvarno rezultira društvom poput američkog jest da ono tvrdi da se odvajanjem vjerskog i političkog ne narušava vjerska sloboda, dok se zapravo događa neka vrsta „mekanog“ cezaropapizma. Jer držanje vjere izvan sfere vlasti ne osigurava slobodu Crkve, nego daje sekularnoj državi hegemoniju nad javnom sferom, koja zbog povezanosti „privatnog” i „javnog” života neminovno vrši pritisak na Crkvu kako bi se uskladila s vrijednostima i idealima specifične sekularne ideologije koja je trenutno u modi.

Solovjev je i ovdje isto tako pronicljiv, jer za razliku od liberala, nije vjerovao da je lijek za ugnjetavački ruski cezaropapizam srušiti tradicionalnu zajednicu prijestolja i oltara. Umjesto toga, zamišljao je rusko katoličko carstvo u kojem će i car i papa raditi zajedno u suradnji kako bi održali čvrstu ruku građanske vlasti da obuzda čovjeka od zabluda i grijeha, ali s Crkvom koja vlada na vrhu, bez državne manipulacije. Solovjev u jednom pismu piše ovo Strossmayeru:

„Ponovno ujedinjenje Crkava bilo bi korisno za obje strane. Rim bi stekao pobožni narod koji je entuzijastičan za vjersku ideju, te bi dobio vjernog i moćnog branitelja. Rusija bi sa svoje strane… tako postala slobodna da ispuni svoju veliku univerzalnu misiju ujedinjenja oko sebe svih slavenskih naroda i osnivanja nove istinske kršćanske civilizacije, koja bi objedinjivala karakteristike jedne istine i vjerske slobode u vrhovnom principu milosrđa, obuhvaćajući sve u svome jedinstvu i dijeleći svima obilje jednog jedinstvenog dobra [3]“.

Mislim da je ta spoznaja ono što mnoge tradicionalne katolike navodi da suosjećaju s ruskom vizijom integracije crkve i države. I tu leži važan uvid u težinu problema. Nemojmo se zavaravati, jer ruski sustav kakav je sada konstituiran nije podložan katoličanstvu, a neuspjeh patrijarha Kirila da osudi Putinov bratoubilački rat je sramotan. No, problem s Rusijom nije u tome što želi obnoviti cjelovito društvo, već u preokretu onoga što je ispravan poredak. Drugim riječima, nije stvar u tome da Crkva i država rade zajedno u „simfoniji“ (da se poslužim istočnjačkim izrazom), već što je država, a ne Crkva, ona koja je na vrhu. Neprirodno je i doista nemoguće da se religija izolira od političkog života. Jedini način da Crkva bude istinski slobodna je da ona preuzme vodstvo u društvo i potvrdi vladavinu Krista Kralja nad kraljevstvima ljudi. Ništa manje od podložnosti zemaljskih moći tame Kraljevstvu Božjem neće biti dovoljno.

______________________

[1] An Orthodox Awakening | George Weigel | First Things

[2] Ruska tradicija jasno potvrđuje Svetu Bogorodicu Mariju kao „bezgrešnu“. Usput možete pogledati jutarnja molitvu pod br. VII u molitveniku „Jordanville“. Rusko suprotstavljanje dogmi je moderno i, koliko ja razumijem, svoj početak duguje prigovoru činjenici da je dogmu definirao Rim. Vidi N. Xavier, „Bezgrešno začeće i istočno pravoslavlje”.

[3] Vladimir Solovjev, pismo mons. Strossmayeru. Vladimir Solovjev, „Prorok ruskog obraćenja“ (crc-internet.org).

Izvor