Naslovnica Crkva Istinska Katolička crkva više nema mjesta sa stolom

Istinska Katolička crkva više nema mjesta sa stolom

2224
0

Ono što sekularizam čini dominantnim – kako je kardinal De Lubac znao reći – je promoviranje i instrumentalizacija kršćanstva koje je “sve više u manjini, svedeno na nejasan i nemoćan teizam“.
Danas, samo je takav teizam i dopušten. Katoličkoj crkvi, onakvoj kakva je bila poznata u svojoj povijest, upitna je čak i njezina opstojnost.

Postoji samo mjesto za smiješnu laiciziranu parodiju same sebe, kao “agenciju za religiju” koja se u velikim životnim pitanjima podlaže diktatu ideologije političke elite, koja se odriče prozelitizma i “katoličkog Boga”, koja se utapa u ekumenizmu i dijalogu s tolikim različitim religijama, koja se bavi klimatskim promjenama, dobrim ponašanjem i politikom zapošljavanja te borbom protiv siromaštva.

No, za istinsku Katoličku crkvu, više nema mjesta sa stolom.

Crkva koja je osvijetlila i pobijedila tamu svijeta, Crkva Božje Riječi koja je postala Tijelom, koja je objavila Istinu, Crkva velikih svetaca, mučenika, misionara, Crkva Božanske liturgije i remek-djela umjetnosti, crkva Majke Tereze, velikih ideja, velikih papa, oca Pija, Crkva koja se borila prsa u prsa s divljaštvom islama i velikim genocidima totalitarizama 20. stoljeća: ova Crkva, danas, više nema pravo građanstva.

Jučer, mons. Galantino (tajnik Talijanske biskupske konferencije) – prema Twitteru Alberta Mingardia – je rekao na jednoj konferenciji: “Kad je Crkva bila katolička, a misa na latinskom ...”.
Lapsus linguae ili Freudova omaška koja je eksplozivna i puno toga otkriva.

Put prema ponoru nije započeo s Koncilom – kako neki lefebvreovci misle – nego nakon njega, prije točno 50 godina, u “postkoncilskom” dobu.

Joseph Ratzinger je uočio, mnogo godina kasnije, ogromnu pogrešku, čak i teološku, koja je počinjena u to vrijeme – koja će imati kolosalne posljedice, čak tragičan gubitak vjere.

Međutim, čak je i Pavao VI. postao svjestan tragedije koja se upravo događala: kolaps vjerske prakse, tisuće svećenika i redovnika koji su skinuli habit, katolički intelektualci koji su prihvatili marksizam, veliki dio mladih zaveden mitovima i idolima revolucije (Fidel Castro, Mao, Che Guevare, čak i Staljin), širenje teologije oslobođenja i na kraju modernistička teologija- sve je to polako izjedalo katoličke doktrine.

U svojim poznim godinama Pavao VI. je govorio u sve dramatičnijim tonovima: “Smatrali smo da će nakon Sabora doći sunčano razdoblje za povijest Crkve. Umjesto toga, dobili smo dan oblaka i oluja i tame“, “Crkva danas prolazi vrijeme nemira. Neki se bave samokritikom, reklo bi se čak samouništenjem. To je snažan i složen unutarnji prevrat koji nitko nije očekivao nakon Koncila.”,  “Dim Sotonin je kroz neku pukotinu ušao u hram Božji.”,”otvaranje prema svijetu je bila prava invazija svjetovne misli u Crkvu … Bilo smo, možda, preslabi i nesmotreni.

Njegovom prijatelju Jean Guittonu, Pavao VI. je povjerio: “U ovom trenutku postoje velika previranja u svijetu i u Crkvi, a u središtu je pitanje Vjere. Nađem se, sad, kako si ponavljam sumornu Isusovu rečenicu izgovorenu u Lukinu Evanđelju: “Kada Sin Čovječji dođe, hoće li naći vjere na zemlji.
Ono što me muči kada razmatram o katoličkom svijetu”, nastavlja papa, je što se “čini da u katolicizmu ponekad prevladava mentalitet ne-katoličkog tipa, a moglo bi se dogoditi da ove ne-katoličke misli u katoličanstvo sutra postanu još jače. Ali one nikada neće zastupati ideju Crkve.

(Sažetak blog posta Antonio Socci-a objavljen u Libero)